Promociju nisu propustili brojni zaljubljenici u književnost koji su sa zanimanjem poslušali Aleksandru koja je objasnila kako se zaljubila u španjolski grad iz naslova, ali i kako je nastala ova priča o ljubavi i odnosima. 'Muškarci bi trebali pročitati ovu knjigu ako ništa druga da shvate kako žene pate', rekla je Milana Vlaović, a dijelove ove zanimljive i intrigantne knjige svim okupljenima svojim čitanjem približila je glumica Kristina Krepela.
Povodom predstavljanja nove knjige, postavili smo Alekasandri par pitanja.
Koja je tema romana "Dvije noći u Barceloni"?
Mnogi su me već pitali je li knjiga možda neka vrsta književnog nastavka filma "Mamurluk". Možda ću vas sada razočarati, jer u knjizi nema tigrova, gubitka pamćenja i opasnih Japanaca, no s druge strane postoje seksi Španjolci, unutarnje drame, ekstremni osjećaji i pokoje padanje u nesvijest. Možda bi se moglo reći da sam ovom knjigom htjela dočarati unutarnji Las Vegas glavne junakinje Lare koja se zatekla u Barceloni u rastrojenom emotivnom stanju u kakvom je bio i grad pred referendum o neovisnosti Katalonije.
Što vas je inspiriralo?
Trenutak kada sam doživjela Stendhalov sindrom, a baterije na foto-aparatu i svim mobitelima su se ugasile. Zatekla sam se u Barceloni na dan fešte istjerivanja vraga. Grad je gorio od petardi i baklji, horde turista, pantomimičara, surfera su se slijevale niz ulice, sunce i oblaci su se izmjenjivali luđačkom brzinom, a potom je jedna gospođa izašla pred vrata trošne kuće u kućnom ogrtaču. Izgledala je kao da ide baciti smeće, a onda je stala i božanski zapjevala Ave Mariju. Na tren, cijeli je užareni grad utihnuo, a meni je u tom božanstvenom trenutku zazvonio mobitel. Kada sam pogledala display shvatila sam da boga ipak nema (ili mu trebaju naočale), jer me nije zvao dečko kojeg sam privremeno ustoličila za boga nego netko iz prošlosti tko mi više nije bio važan. Tako se rodila ideja da zabilježim tu scenu sveopćeg kaosa, u kojem se kao u koktelu miješaju ushit, razočaranje, sreća, umor, tuga... A onda su se stvari otele kontroli i tako je nastala ova knjiga o slikama i stanjima. Dakle, ipak neka vrsta "Mamurluka", ali bez droga. Samo uz par sangrija.
"Bio jednom kraj", "Ako ikad", "Dvije noći u Barceloni"... Čini se da je svim vašim knjigama zajednička jedna stvar – ljubav. O kakvoj je ljubavi ovdje riječ?
U prvoj knjizi "Bio jednom kraj" koja se sastoji od devet priča i prekidima bavila sam se pitanjem zašto neke obećavajuće veze pucaju. U romanu "Ako ikad" istraživala sam sve vrste ljubavi, naravno, s naglaskom na ludoj te kako jedno te ista priča izgleda jedna priča iz tri različite perspektive. A u zadnjem romanu zanima me klasično žensko pitanje - može li se ljubav koja se u nekom trenu razbije kao skupocjena vaza u stotine komadića nanovo sastaviti pa da iz svega toga nastane nešto prelijepo poput španjolskih mozaika te kako niz okolnosti koje doživljavamo – od terorističkog napada, privatnih katarzi, slučajnih susreta utječu na našu odluku hoćemo li nastaviti vezu ili joj možda okrutno presuditi.
U kakvoj su vezi Woody Allenov film "Vicky Cristina Barcelona" te knjiga "Luđakinja u nama" španjolske spisateljice i feministkinje Rose Montero koje spominjete u knjizi?
I Rosa i Woody pišu o strasti, mašti i ljubavi kao kao divnom klatnu koje vas može vinuti u neviđene visine, a isto tako mogu vas odvesti i u ludilo, gubitak kontrole te izmaknuti tlo pod nogama. A kako to izgleda u stvarnom životu mogli smo vidjeti u sjajnom Woodjevom filmu o tri temperamenta žene – o staloženoj Vicky, prestrastvenoj Mariji Eleni, koja je zapravo personifikacija Barcelone te Cristini koja predstavlja neku vrstu zlatne sredine. A svi znamo tko je dobio Oscara:)
Kada pišete najviše, u koje doba dana, tjedna? Kada to sve stižete, uz stalni, vrlo zahtjevan posao kojeg imate?
Čini se da je inspiracija dobro odgojena gospođa, jer mi često kuca na vrata u trenucima kada sam doma solo ili na odmoru pa joj se mogu skroz posvetiti. Zapravo, kada malo bolje razmislim, izgleda da posebno voli mamin laptop na Lošinju i kišu, jer većina mojih tekstova nastane ljeti na godišnjem.
Što trenutno čitate? Odajte nam ime knjige kojoj se stalno vraćate te koje bi preporučili?
Trenutno čitam "Atlas bojažljiva čovjeka" Christopha Ransmayra te "Vremenske kristale" Eve Menasse u izvrsnom prijevodu Andyja Jelčića. Ove godine su me oduševile knjige "Vernon Suboteks" Virginie Despentes, "Dekompresija" Juli Zeh, "Jedno u drugom" Monique Schwitter te neizostavna Elena Ferrante, dok sam se nekoliko puta vraćala "Lovcu u žitu" J. D. Salingera, "Intimi" Hanifa Kureishija te knjizi "Sobe uz more, sobe u gradu" Frodea Gryttena.
