Tajči: 'Svako jutro mi je cilj ponovno se zaljubiti'

Energija kojom zrači i snaga kojom odiše osjećaju se i u njezinoj pisanoj riječi, ali osjećaj koji vas obuzme kada s Tatjanom Cameron Tajči sjednete za stol, teško se može opisati riječima. Kao da vas neprestano grli toplinom i upija svaku vašu riječ poput spužve, pažljivo vas promatra te odiše empatijom i smirenoš-ću. Ne treba mnogo da se zaljubite u nju. Još kao 19-godišnjakinja koja je žarila i palila glazbenom scenom odisala je blistavom energijom i životnim žarom na kojima su joj mnogi zavidjeli, no njezin put nije bio posut ružinim laticama. Često je isticala kako u razdoblju najveće popularnosti nije bila sretna, a poslije, kada se odselila u Ameriku, sreću je pronašla - u duhovnosti. Nedugo nakon dolaska u SAD, upoznala je supruga Matthewa Camerona, s kojim je doživjela uspone i padove, ali ponajprije je pronašla osobu s kojom je provela najljepše godine i osnovala predivnu obitelj. Prije 11 godina preminuo joj je otac, nakon čega se dugih sedam godina borila s depresijom. To joj je obilježilo život i, nažalost, pripremilo za nedavni događaj. Prošle je godine, iako nepušač, Matthew preminuo od raka pluća, a 48-godišnja Zagrep-čanka ostala je sama s troje djece.

Story: Što ste prvo učinili u Zagrebu? 

Prvo sam se vidjela s prijateljicom i odvela djecu u šetnju gradom. Krenuli smo od HNK, preko Strossmayerova šetališta do Tkalčićeve ulice, gdje smo se opustili uz kavu.

Story: Sviđa li se vašim sinovima Hrvatska? Nisu ovdje prvi put, zar ne?

Ne, bili su već nekoliko puta, ali sada stariji, imaju 17, 15 i 12 godina i mnogo toga bolje mogu apsorbirati. Dante je odmah primijetio da je grad pun mladih koji su neprestano vani, šeću, druže se na tramvajskim stajalištima, ali još više od toga dojmila ih se povijest grada. Kultura, umjetnost i glazba. Obilje pozornica po cijelom gradu, iako su bile prazne, zaista ih je oduševilo.

Story: Koliko dugo ostajete? 

Tri tjedna i većinu tog vremena provest ćemo na moru. Zapravo, došli smo se odmoriti i posjetiti obitelj. Zaista smo morali doći jer je to dio procesa iscjeljenja i tugovanja koji svi moramo proživjeti nakon svega što nam se dogodilo.

Story: Što je vaš suprug Matthew najviše volio u Hrvatskoj? 

Joj, sve. Bio je u 27 zemalja svijeta, ali nijedna ga se nije toliko dojmila kao Hrvatska. Posljednja i najveća njegova avantura života bila je upravo u Hrvatskoj. 

Story: Kako je to izgledalo?

Prijatelj nas je odveo na vožnju jedrilicom pet dana po Jadranu i to je njemu bilo vrh. Ni s čim to nije mogao usporediti... 

Story: Što mislite, kako bi njemu bilo da je sada tu s vama? 

On nas je oslobodio kad je otišao jer se nije bojao. Od njega je sve krenulo, gledao je na bolest kao na životnu promjenu zbog čega smo i svi mi upravo tako gledali na cijelu situaciju. život se mijenja. Što nas poslije čeka, nitko ne zna, ali sigurno je da duša ide nekamo. život se nastavlja, a Matthew je nama tako dao dar i naučio nas te potaknuo da živimo dalje punim plućima. 

Story: Kako prakticirate to življenje punim plućima? Radite li nešto kao obitelj što nikada prije niste?

Da, upravo to nastojimo. Zato smo ove godine prvi put bili u Austriji, što smo prije neprestano odgađali, a sad i u Hrvatskoj. Nije nas zadužio nego nas je baš potaknuo da pronađemo radost u malim stvarima.

Story: Imate li još osjećaj da je s vama, čak i danas?

Kada je Matthew obolio, zaista smo se nadali da će ozdraviti ili da će barem malo dulje biti s nama. U tom nam je trenutku prva misao bila - što smo sve izgubili. No u cijelom tom procesu spoznaš da čovjek ništa ne može izgubiti. Nikada neću izgubiti dane koje smo imali, ljubav koju smo osjećali, zajedništvo koje smo stvorili, naposljetku i život koji smo imali. To se ne gubi, to zauvijek ostaje. Gdje god sam ja, on je sa mnom jer mišljenja sam da je vrijeme samo iluzija. Kao ljudi živimo u fizičkom i materijalnom svijetu, ali energija nije ograničena ni vremenom ni prostorom. Kada čovjek to spozna, tada smo svi neprestano zajedno, jer u nas se utkalo sve što smo imali i što ćemo uvijek imati zajedno.

Story: Što vam najviše nedostaje kad je o Matthewu riječ?

Prije svega podrška u roditeljstvu. U svemu se čovjek snađe, ali zamijeniti oca ne mogu. Neopisivo mi je teško kada vidim da su djeca to izgubila jer on je zaista bio izvrstan otac.

Story: Sjećate li se trenutka kada ste doznali da Matthew boluje od raka pluća? 

Bili smo kod kiropraktičara zbog bolova u leđima koje je osjećao, ali s vremenom se stanje pogoršavalo. Naglo je počeo kašljati, ali svi smo te zime bili malo bolesni i nismo ništa slutili. Liječnik mu je dao lijek protiv kašlja, ali nakon pet dana nije mu bilo nimalo bolje pa smo se vratili u bolnicu. Rendgenska snimka otkrila je da ima vodu u plućima pa je hospitaliziran. Izvadili su mu svu vodu i otišli smo kući. Dva dana poslije, stanje mu se ponovno pogoršalo i otišli smo na hitnu, gdje su mu dijag-nosticirali karcinom. 

Story: Kako ste reagirali na tu vijest?

Matthew je odmah rekao da nećemo umirati od straha i neizvjesnosti nego da ćemo živjeti. Tako je i bilo. Svaki smo se trenutak fokusirali na život, a ne na strah. Da, to je strašno, ali bili smo tu gdje jesmo, bili smo zajedno i nismo željeli svaki trenutak koji imamo proživjeti u strahu. Kada dođe koban trenutak, doći će, on je neizbježan. 

Story: Optimizam je bila nit vodilja...

Teško je to shvatiti, jer svi smo naučeni da je u redu kada ujutro popiješ kavu, umiješ se, odeš na posao, ali u redu je i neka drukčija forma života. Čak i ona koja boli, čak i ona u kojoj se rastaješ od ljudi koje voliš. I to je dio života jer nitko od nas neće ovdje biti vječno. Kad to spoznaš, shvatiš da ti je trenutak u kojem si sada, koliko god u njemu patio, jedini koji imaš i ne puštaš ga. 

Story: Mislite li da vas je išta moglo dovoljno  pripremiti na situaciju u kojoj ste se našli?

Iako mi je užasno na to i pomisliti, jest. Smrt moga oca prije 11 godina dovela me do toga da me tada pojeo strah i da sam se borila s depresijom. Bilo mi je potrebno sedam godina da se oslobodim paničnih napadaja, tjeskobe i depresije. Liječila sam se od toga i mislim da me ta situacija s ocem pripremila na ovo, koliko god čovjek ne želi biti pripremljen na smrt. Razlika je u tome što sam ovaj put odlučila da ne želim završiti na istome mjestu. 

Story: Jesu li djeca bila svjesna svega što se zapravo događa? 

Otvoreno smo razgovarali s njima, i to o svemu. Bilo da je riječ o emocijama, nesuglasicama u braku, depresiji ili tada bolesti njihova oca. Sve su znali i sve smo rješavali zajedno. Stavili smo sve emocije na stol i rješavali ih. Kada ti je srce slomljeno, također ga je potrebno zaliječiti. 

Story: Nakon devet mjeseci borbe došao je i kobni trenutak u kojem je Matthew preminuo. Kako ste proživjeli početni šok i vrijeme kada ste napokon shvatili što se zapravo dogodilo? 

Doživjeli smo dva velika šoka: prvi kada je stigla dijagnoza i otkriveno je da je karcinom u četvrtom stadiju, a drugi kada je Matthew otišao. U toj situaciji zapravo želiš zaštititi djecu, ne znaš koliko da im toga kažeš, ali Matthew je bio za to da im sve otvoreno govorimo i bio je jako hrabar u tome. Ne znam kako bih im ja priopćila vijest o tatinoj bolesti da im on sam to nije rekao.  

Story: Kako ste se sinovi i vi nosili s njegovom smrću?

Svatko od nas sve je proživljavao na svoj način. Ja sam se fokusirala na djecu. Najmlađi sin Blais tog je jutra, kada je Matthew otišao, legao pokraj mene. Napisao je na papir 4.54, vrijeme kad je izdahnuo, i stavio to na zid, gdje je napravio svojevrsni mural ocu. Oči su nam se zasuzile i samo je rekao: “Mama, osjećaš li ga? Tu je. Smije se. Sad stvarno više ništa neću moći sakriti od njega”. U tom je trenutku izišlo sunce i ptičica je počela glasno pjevati. Dante je crtao, Evan je pisao glazbu, a ja ih sve osjetim i po onome što stvaraju točno mogu znati kako se osjećaju. 

Story: Uvijek ste bili borac. Koliko je vašoj obitelji vjera pomogla u cijeloj toj situaciji? 

Mnogo nam pomogla zato što je Matthew imao nepokolebljivu vjeru i zato se nije bojao. Naravno da mu nije bilo svejedno, on je i plakao i bilo mu je žao što neće biti uz nas. Drago mi je da je to pokazao, a nije čuvao u sebi. Ispričao im je sve što im je imao potrebu reći.

Story: A vama?

Imam vjeru koja je veća i od definicije raja. To je osviještenost života, ljubavi i svega što nas povezuje. Kad sam ga zadnji put pozdravila, sjela sam u automobil i samo mi je jedna misao bila u glavi - nije kraj nego transformacija. To sam si ponavljala i uz to sam se zadržala na nogama. Tako ja vidim svijet. 

Story: Tijelo odlazi, a duša ostaje s nama...

Da, jer ta energija mora biti negdje, taj život. Mi smo se oprostili od tijela, ali ne i od njega.

Story: Jeste li i prije živjeli vjeru onako kako je živite danas?

Jesam, u načelu to je bio dio mog iscjeljenja otkad mi je umro tata. Tada sam bila više definirana nekim religijskim oblicima i bilo mi je teško shvatiti tu separaciju - mi smo tu, a raj je negdje drugdje. U jednom sam trenutku shvatila - to je sve u meni, u mom srcu postoji. Naša je svijest ograničena razumom i životnim iskustvom, ne postoji nikakva separacija. 

Story: Jeste li ikad posustali u tom razmišljanju i snazi?

Jesam jer sam čovjek, ali u tim trenucima znam što moram napraviti. U redu je leći u krevet, plakati, tugovati, ali ne i zaglaviti u tome. Moraš osloboditi emociju, predati joj se, ali sa spoznajom da će kad-tad proći. 

Story: Što vam je pomoglo, osim razuma i vjere u kojoj živite?

Glazba jer ona je moj najbolji i najjači alat za borbu protiv depresije. Otišla sam s prijateljima glazbenicima i pjevala. Naravno, pomogao mi je i psihoterapeut. Išli smo i na grupnu, obiteljsku terapiju i bilo mi je važno da djeca znaju da imaju to na raspolaganju, jer neće ni meni dijete sve reći. I oni su mene štitili od svojih osjećaja.

Story: Kako ste suprug i vi utjecali jedno na drugo kada je riječ o vjeri? 

Održavala sam duhovne koncerte koji nikad nisu bili tipična kršćanska glazba. Meni je to bilo pričanje životne priče glazbom i duhovnošću. Više sam franjevačkog duha, a Matthew je bio više tradicionalnog duha pa smo se tu i dopunjavali i sukobljavali. 

Story: Imate li danas osjećaj kao da mu niste rekli i pokazali sve što ste željeli?

Pa nemam, zato što smo mnogo radili na našem odnosu. Imali smo jednu veliku krizu u vezi i nakon toga smo počeli duboko zadirati u naš odnos i sve smo si rekli tijekom zajedničkog života. 

Story: Žalite li za čime?

žao mi je što se to moralo dogoditi jer mislim da se on u cijeloj toj bolesti na jedan drugi način iscijelio. Ja sam zbog prijašnjih problema odlazila na terapije i naučila se nositi s tim, no Matthew je sve držao u sebi dok se nije razbolio. Znam, svatko ima drukčiji put, ali žao mi je što se to moralo dogoditi. 

Story: Danas ste samohrana majka trojice sinova. Kakvi su roditeljski izazovi pred vama?

Kako nahraniti djecu i raditi. Kada k nama dođe moja mama, odlično mi je, ali ona ima svoj život pa ne mogu neprestano računati na nju. Ako želiš u Americi zdravo hraniti djecu, to je doista posao, a njih su trojica. Oni imaju pregršt obveza, najstariji sin ide na koledž, mlađi imaju puno posla oko škole. No biti majka, stajati im na raspolaganju, biti im konstantna podrška i usto raditi svoj posao, putovati... još učim. Nemam još rješenje.

Story: Osnovali ste program i udrugu Waking up Revolution. Kako ste došli na tu ideju, je li to bio svojevrsni izlaz iz situacije u kojoj ste se zatekli?

Matthew i ja zajedno smo tri godine radili na emisiji ‘Waking up in America’. Snimili smo oko 100 epizoda koje su emitirane na nekoliko televizija, nakon toga sam napisala knjigu i iz toga se zapravo izrodio Waking up Revolution. U emisijama mi je nedostajao  element kada ljudi spoznaju da u životu ne znaju kako dalje, zato sam krenula na life coaching da skupim dovoljno znanja kako bih mogla pomoći drugima. Danas imam razvijenu mrežu ljudi koji zaista mogu pomoći drugima jer nije svima potreban psihoterapeut. Možda im je i ovo dovoljno. 

Story: Živite li danas od life coachinga? 

Ne, živim od glazbe i prezentacije, zapravo od kombinacije svega toga. Program koji pripremam u listopadu u Hrvatskoj, na brodu, zapravo je kombinacija glazbe i coachinga. 

Story: Planirate li se trajno vratiti u Hrvatsku s djecom? 

Kada sam u Hrvatskoj, uvijek razmišljam kako bi bilo lijepo živjeti u gradu, ali u duši sam globalist i meni je dom posvuda. Vezana sam uz svako mjesto određenim lijepim događajima, ali znam da onda to moram i pustiti.

Story: Vjerujete li i dalje u ljubav?

Da, umrla bih da ne vjerujem u ljubav.  Postoji toliko malih ljubavi u životu koje ne moraju biti vezane uz partnera, a mogu ti dati jednaku dozu ushićenja. 

Story: Možete li se zamisliti ikad više s nekim u vezi?

Ljubav je energija života koja sve potiče pa se ni tu ne ograničavam. Nisam od onih osoba koje zamišljaju kako će život izgledati nego kako će se u njemu osjećati. Slobodna sam u glavi, duši i u srcu. Svako jutro cilj mi je ponovno se zaljubiti u život.