Barbara Nola: 'U životu sam najviše sreće imala u ljubavi'

Iako zapravo ne znamo kako bi jedna pedesetogodišnjakinja trebala izgledati, s obzirom na to da više pravila nema, no nekako sumnjam da bi nam prva misao bila atraktivna plavuša duge kose, isklesanog tijela, mladenačkih crta lica i širokog osmijeha. Osmijeh i optimizam kojim zrači nisu izbrisali ni nedavni veliki životni potresi - bolest majke, rak grla koji je prije četiri godine dijagnosticiran njezinu suprugu, uspješnom hrvatskom redatelju i profesoru na Akademiji dramskih umjetnosti Lukasu Noli, te mogućnost da ostane bez stana u kojem godinama živi s obitelji zbog novog Zakona o najmu stanova. Pitam je kako je nakon svega i dalje tako optimistična. Njezin odgovor toliko je logičan, a ipak nam puno puta promakne iz vidokruga. “Zato što u životu zapravo ima toliko toga lijepog na čemu možemo biti zahvalni”, odgovara. To se ponajprije odnosi na ljubav prema suprugu koja traje već 23 godine, s kojim ima dvoje prekrasne djece, 23-godišnjeg Jakova i 20-godišnju Maru, kao i na brojne glumačke projekte u kojima uživa. Prvu važnu predstavu odigrala je 1992., i to u matičnom kazalištu Gavella, a riječ je bila o ‘Velikoj magiji’ redatelja Paola Magellija. Otad niže brojne hvaljene uloge u kazalištu, domaćim serijama i na filmu. Izdvojila nam je najdraže te se u razgovoru za Story prisjetila mladosti, romantičnih početaka veze sa suprugom, zajedničke borbe protiv njegove bolesti, a osvrnula se i na život svoje djece te otkrila zašto pedesete nisu bauk.

Budući da sam se noć prije vratila iz Bjelovara, kod kuće smo priredili veliki ručak za braću, sestre, djecu i roditelje. Kako posljednjih nekoliko rođendana nisam slavila, a volim proslave, mislim da ću za nekih tjedan dana napraviti party sa zakašnjenjem. 

Ne, dapače. Odličan mi se čini taj 50. rođendan. I očekujem da mi prijatelji govore da izgledam vrlo mlado za 50-godišnjakinju.

Šalim se, nekako taj broj zvuči zastrašujuće, no ipak je bolje biti mlada 50-godišnjakinja nego stara 40-godišnjakinja. 

Hvala. Vježbam, ali zato što to volim. Ima, naravno, razdoblja kad ne stignem ili se zbog problema ne posvećujem tjelovježbi. Navika vježbanja usađena mi je još od plesne škole. Važno mi je biti u formi zbog posla pa ako ne radimo koreografije na predstavama, gdje imamo i treninge, vježbam sama. Trčim i izvodim vježbe snage. Moje cure Daria Lorenci Flatz i Ecija Ojdanić krenule su na jazz dance, možda im se pridružim. 

Jedna od povlastica mog posla jest da se i družimo kad radimo projekte, pogotovo u Gavelli, gdje smo stalno i gdje dolaze i mlađe generacije. Neprestano ti u život ulaze novi ljudi, što je itekako važno jer u određenoj dobi prestajemo stjecati prijatelje. Ovaj vas posao poveže, doživite zajedno intenzivna iskustva i sprijateljite se.  

Imali smo, primjerice, premijeru u Gavelli i zatim smo svi otišli u klub. Jasno mi je da su ondje bili klinci, ali tu je cijelo društvo raznih generacija i to mi je super.

Nismo toliko vani, ali mojim prijateljicama to se događa. U posljednje vrijeme rijetko izlazimo. Otkako se Lukas prije četiri godine razbolio, ne može biti u dimu i buci, glas mu je od operacije šaputav... Ali i to je ok, dođe nam nekoliko prijatelja pa razgovaramo, sjedimo. Možda mi je malo žao jer je i on društvena ptica i voli okupljanja, svako su malo premijere, no eto.

Ma on je super. Možda se i to stanje s glasom popravi pa… 

Danas dulje živimo pa mislim da je prirodno da ostanemo aktivni dulje na svaki način. Ako osjetim zamor ili bezvoljnost, trudim se izdignuti se iz takvih stanja. Naravno da nešto smanjiš jer ne možeš imati i probu i predstavu i tulumariti kao nekad. Imam višak energije pa sam sklona pretjerivanju, ali sad je to na normalnijoj razini. Doziram. No ako netko ima potrebu raditi nešto što naoko pripada mladenačkom svijetu, zašto to ne bi radio? Ili ako nema, ne treba to raditi. Mislim da se treba držati onog kako se osjeća.

Kod nas nije tako. Jedna od rijetkih prednosti života u zemlji u kojoj ne možemo sudjelovati u velikim projektima i u kojoj ne zarađujemo toliki novac jest da radimo u svim medijima - u kazalištu, na filmu i televiziji. Kad se nešto od toga smanji, pojavi se ono drugo. Imam dojam da sam u četrdesetima, otkako su mi djeca stasala, više radila nego prije. U kazalištu je puno novih suvremenih komada s jakim ženskim ulogama. Televizija je donijela svoje, daj Bože da se i dalje toliko snima. Zapravo mi je teško uspoređivati jer su moje dvadesete prošle u ratu i poraću. Tih se godina vrlo malo radilo. 

Vrlo teško, bez pretjerivanja i razmaženosti. Imali smo sreću što sam se kad se Jakov rodio zaposlila u Gavelli, ali tada su bile plaće od 50 ili 60 maraka. Lukas je bio slobodnjak, skupljalo se po kunu za pelene tih godina. Cijela ta generacija, i to ne samo u našem poslu, bila je hrabra što je u tom trenutku podizala djecu. 

Ne. Kad si tako mlad, to ti je normalno, ali kad danas gledam... Ni naši roditelji nisu imali mogućnost pomoći nam, Lukasu je i tata umro. Bilo je hrabro, da. 

Da, tada je znalo biti praznog hoda. A i nekoliko sam puta lupila glavom o zid kada sam istjerivala pravde iza kojih i danas stojim. Bilo je kriza. Pa, evo i sad kada se osvrnem na prošlogodišnju situaciju kad su neke skupine proganjale filmsku zajednicu, pojedine kazališne projekte, a mediji su im pomagali, osjetim nalet bijesa. No prođe to, vidiš koliko publici znači tvoj rad, da vole doći u kazalište, pogledati serije na televiziji pa kriza nestane. Iako je svatko osjeti u svom poslu. Nije to specifično samo za glumce. 

Mislim da neke prilike koje su mi se pružile nisam do kraja iskoristila. No mogu reći da sam zadovoljna time što sam davala sve od sebe, uvijek sam se trudila, ali nekad ti se uloga ne poklopi pa je ne odigraš dobro ili previše razmišljaš umjesto da se zabavljaš. žao mi je što se nisam malo više nudila, nametala, pitala. Toga me bilo sram, nisam željela da se netko osjeća neugodno zato što ga nešto tražim. Ili, pak, što nisam nešto odbila jer su djeca bila mala. Ne mogu reći da sam potpuno svime zadovoljna, ali ne možeš protiv sebe. 

Ne. I to mi iznimno ide na živce. Ne mogu protiv sebe. 

Što se posla tiče, puno sam opuštenija i imam više samopouzdanja. Više se zabavljam i ne brinem se hoće li nešto biti savršeno. Doživjela sam drastične situacije, pogotovo u posljednjih deset godina. Mama mi je imala zdravstvenih problema, očuh mi je umirao, onda se dogodilo ovo s Lukasom. Ne možeš vjerovati da si se dotad brinuo zbog uobičajenih životnih stvari kao što su hoće li ti dijete imati jedinicu na kraju školske godine i hoću li izgurati premijeru. Nakon teških situacija shvatiš koliko si bio blesav i manje strepiš zbog sitnica.

Dosta njih, naravno. Mislim da je bilo puno više toga zabavnog i lijepog nego ružnog. 

Da, šalila sam se da je to moj rođendanski preddar. Iznimno sam sretna zbog toga.

Priželjkivala sam, no ne možeš znati. Neki projekti jednostavno imaju sreće. Drago mi je što se televizija počela angažirati oko toga, to ulijeva optimizam i nadam se da će nastaviti snimati te ozbiljnije i zahtjevnije serije koje zahtijevaju i određeni budžet. 

Teme o kojima Lukas piše i koje režira uvijek su se događale ovdje. Dosta je naše generacije sredinom devedesetih otišlo u Ameriku, snimatelji, redatelji, montažeri. I mi smo razmišljali o tome, ali došla su djeca. Ponekad sam znala pomisliti: “Da smo barem…”. Mislim da od mog posla ne bi ništa bilo, no on bi možda i uspio napraviti nešto super. No to ne možeš znati.

Mislim da bismo mogli, na neko vrijeme sigurno. Promjene i izazove u životu treba prihvatiti jer će ti poslije možda biti žao. 

To bi trebao biti dogovoreni angažman, odlazak mora imati realnu osnovu. 

Razdvajanje mi je strašno, volim da smo svi zajedno, ali polako se navikavam na to jer znam da ćemo se morati razdvojiti. Mara razmišlja o školovanju izvan Hrvatske. I ona i Lukas stalno govore da se moramo preseliti na Gou. žele živjeti na plaži i peći susjedima ribe. Čak smo i čitali iskustva Hrvata koji žive ondje i svi su jako zadovoljni.

Ma nismo. 

Kako koji dan. Voljela bih da idemo naprijed i da si prestanemo saplitati noge, svađati se, baviti se glupostima… Da se događaju promjene nabolje i da djeci bude super što tu žive. Ali ako se ne počnemo pomicati, ne treba biti egoističan, nego potomcima poželjeti da život nastave ondje gdje će im biti lakše.

Jakov režijom i pisanjem, a Mara je još u dilemi. Studira diplomaciju i razmišlja. Odlično joj ide, no nije sigurna da je odabrala svoj put. Jakov jest i lijepo mu je krenulo. Dobio je nagradu na ZFF-u, studentski film prošao mu je na nekim festivalima… Mislim da se našao i sigurna sam da je odabrao odličnu profesiju.

To ćemo tek vidjeti. Zahvaljujući HAVC-u za mlade je ljude bolje organiziran taj sustav - radionice, šalju ti uratke na festivale, stoje iza tebe… O tome je moja generacija redatelja mogla samo sanjati. Mladi ljudi imat će puno koristi od toga. 

Možda imaju širu perspektivu kad je riječ o većem osjećaju mobilnosti. Djeca koja se sad školuju vide mogućnosti i hrabrija su u njihovu iskušavanju. Djeca mojih prijatelja i suradnika školuju se vani, odlaze na stipendije, rade u inozemstvu. Vide Europu kao svoju.

Kao srednjoškolci nismo toliko unaprijed razmišljali, za razliku od današnjih srednjoškolaca koji već znaju što moraju poduzeti da bi ostvarili želje i planove. Mi nismo bili takvi. Radili smo što nam se sviđalo u tom trenutku. Bili smo opušteniji, barem što se škole tiče, nije bilo toliko stresa zbog ocjena. Iako sam ga ja sebi svejedno nabijala - išla sam u školu za ritmiku i ples šest sati dnevno pa u Kazalište mladih jer sam obožavala glumiti. Ondje smo pripremali predstave gotovo svaku večer i družili se. Toj su generaciji pripadali Duško Ćurlić, Igor Mešin, Filip Nola, Marko Torjanac... Puno je ljudi prošlo kroz PIK. I putovali smo s tim predstavama. To je bio naš društveni život.

Jesmo, ali po kućama. Tada nije bilo toliko klubova, osim onih divnih legendarnih koje su poslije zatvorili. Ni izlasci nisu trajali do jutra. Do Univerzijade sve je radilo do 23 sata. Kada su produljili do dva, to je bila velika senzacija. 

Ne. Bunt me uhvatio kad sam upisala Akademiju. Ušla sam u zakašnjeli pubertet, dru-žila se s pankerima, ali nikad nisam mučila roditelje. Nisu mi previše ni branili, sve smo rješavali razgovorom, kao i ja sa svojom djecom. 

U pojedinim aspektima možda, ali ona je imala blaži karakter. No što se odgoja tiče, bila je nemilosrdnija. Ako sam se na nešto upisala, morala sam to i završiti. Nikad nije vikala, ja proizvodim više buke, ali popustljivija sam. Nitko me se ne boji, to mi djeca govore od desete godine. Jakov me od treće godine doživljava kao nekoga na svojoj razini pa se često svađamo, a onda Mara komentira da smo nas dvoje zapravo kao brat i sestra, a ne mama i sin. I od treće godine zove nas imenima, a ne mama i tata. Čuo je kako se mi međusobno zovemo Lukas i Barbara i preuzeo je to. Tako je i danas. Mara je čula njega i zaključila da je to tako. 

U to sam jedino uistinu sigurna. Pošteni su i dobri ljudi, prijatelji, bit će dobri partnerima. 

Mislim da jest. Zvuči idealistički, ali… Fućkaš zločeste ljude koji se znaju okoristiti, možda će biti uspješniji, probitačniji, voditi lagodniji život, ali na duge staze vidiš da se uvijek zapletu u tu zločestoću. 

Možda, nadam se. 

Naravno, padneš u najveći očaj. Sad sam opet dobila napadaj samosažaljenja jer ne mogu vjerovati da opet to prolazimo. Pogotovo jer smo se toliko izmorili, naravno, kao i svi ljudi koji prožive tako ozbiljnu zdravstvenu situaciju, svi ti strahovi… No kad padnem na najveće mentalno dno, uspijem se relativno brzo iščupati. Sretna sam što je s Lukasom to dobro završilo i shvaćam koliko zapravo imamo sreće.

Ne znam. U životu uvijek treba gledati što je pozitivno, ima puno toga lijepog u poslu, u međuljudskim odnosima. Treba na svemu tome biti zahvalan.

Definitivno. Mislim da smo se, ako je to uopće moguće, još više povezali. Silom prilika na neki se način osamite, uvijek ste zajedno, ne želiš se uopće maknuti ni jednu minutu od njega, želiš biti tu za njega. Divim se s kojom je hrabrošću i snagom to prolazio. 

On je, naravno, imao moju stopostotnu podršku u svakom pogledu. Iako smo sve to zajedno proživljavali, on je trpio fizičke bolove. Ja sam se samo borila sa strahovima. 

Odmah. Čim smo počeli nešto petljati, tih prvih pola godine dok još nismo prohodali. Odmah sam se jako zaljubila i drago mi je što sam odlično izabrala. Bila sam balavica i nisam razmišljala o muškarcima na način - ovaj bi bio dobar otac ili slično. Jedine su kategorije bile on mi je najbolji, najzgodniji, najzanimljiviji, najpametniji… I na kraju se pokazalo da je u svemu važnom odličan. Kad je riječ o djeci i zajedničkom životu, ispao je genijalan. Angažiran je, jak, on je taj koji traži puno, želi čvrst odnos… To mi je važno. Mi zapravo uopće nismo jednaki, osim što dijelimo tisuće interesa. Lukas je čvršći, jači, kao rođeni vođa, barem naše male zajednice.

Ma ne, nego s lakoćom donosi odluke, ja uvijek nešto sumnjam, preispitujem. On je odlučan, točno zna što i kako. Valjda se zato i bavi režijom. Čak sam u nekim, kako ih zovu muškim stvarima, ja bolja. Kod nas je sve izmiješano. On kuha, ja farbam. Da nisam glumica, bila bih maler. Volim to. 

Možda ne bih bila najuredniji maler. Izbacili bi me, ali imala bih volje. Šalim se, naravno, moja alternativna zanimanja su psihologinja ili teta u vrtiću. 

Posao mi je takav. U mlađim danima bila sam naivna pa nisam primjećivala da su ljudi zlonamjerni, ali danas vidim. Kad se već hvalim, mislim da znam saslušati ljude i pomoći im jer imam izraženu empatiju. Osjećam u kakvom su stanju, što ih muči. To nekad i nije dobro jer mislim da bi me to pojelo da radim kao psihologinja. Ne znam bih li se mogla distancirati, psiholozi moraju biti čvršći. No korisno je za glumu jer kad čitam tekst, znam što muči lik. No sad se već zaista hvalim, to je nepodnošljivo.

Story: Samo ističete vrline. 

Pa da, znam kome treba dati riječ utjehe, a kome Leksaurin. 

Story: Dosta ste surađivali sa suprugom. Kažu da inače posao i privatni život ne idu zajedno. Vi niste imali tih problema?

Nismo jedini. U Hrvatskoj ima toliko parova koji rade zajedno. Anja i Dragan, Jelena i Dario, Linda i Oliver... Ovaj posao nije samo posao nego i život. Mnogi naši prijatelji iste su profesije. 

Story: Nosite li posao kući?

Iskreno, uvijek. No naučila sam to smanjiti. Kad sam bila mlađa, opsesivno sam razmišljala o poslu, a sad se brže iskopčam. Obveze su se gomilale, djeca, kuća, pa sam morala. Mladi glumci opsjednuti su time. Mislim da smo Lukas i ja djecu previše opterećivali tim pričama. Onda bi nam došli prijatelji pa bismo još i s njima raspravljali o tome. A tek kad radimo zajedno… I kad ne radimo, ispitujem ga sve, tko glumi, kako je bilo, jer mi je to zanimljivo, volim to slušati. 

Story: Što radite u slobodno vrijeme, što vam je ispušni ventil?

Idemo u kino, gledamo dokumentarce, vijesti i živciramo se. Zapravo, stalno je sve nešto vezano uz glumu. Ali šetamo se dosta, razgovaramo. Sve radimo zajedno, što god možemo. Kuhanje je isto hobi. Lukas je u tome profesionalac. 

Story: Koje je njegovo najbolje jelo?

Ne znam, sve priprema genijalno. Njegova pečenja jednostavno se tope u ustima. Stvarno je kuhar majstor. 

Story: Imate skladan brak, ne sjećam se da sam ikad pročitala da prolazite neke turbulencije. Kako rješavate izazove?

Razgovorom. Kad nekom nešto ne odgovara, druga osoba nastoji se korigirati. Voljela bih da smo više putovali, ali znam da mu to nije prioritet. Mogla bih se zato ljutiti i piliti ga, no nije mi tako važno. Išla bih s Marom i slično. Nisi nezadovoljan onime što ti nije ludo važno. Dakle, neke krize nismo proživljavali. Kad bi me netko pitao jesam li imala sreće u životu, mogu reći da sam u segmentu ljubavi zaista imala. 

Story: Našli ste srodnu dušu.

Da! 

Story: Čime ste zadovoljni kada je riječ o karijeri? Na koju ste ulogu najponosniji?

Na Lukasov film ‘Nebo, sateliti’. Na svoju ulogu, ali i film. Mislim da je fantastičan. Po-nosna sam i na neke uloge u sapunicama jer nisam očekivala da ću se snaći u toj brzini pa sam se iznenadila. To mi je dalo dodatno samopouzdanje. Obožavam i uloge u kazalištu - Madame de Tourvel u ‘Opasnim vezama’ koje sam radila s Ivanom Leom Lemom, obožavam koprodukciju Hrvatske i Crne Gore, odnosno predstavu ‘Galeb’ koju je režirao Paolo Magelli, a u kojoj sam igrala Mašu, tu je i ‘Ponovno ujedinjenje dviju Koreja’ isto s Paolom, ‘Tri sestre’ koje smo Dario Harjaček, Jelena Miholjević, Nina Violić i ja radili u &TD-u… Ima toga.

Story: Što je pred vama, radite li na nečemu novom?

Bila sam na nekim audicijama. Voljela bih dobiti ulogu na televiziji, no to ću znati tek za deset dana. Riječ je o vrlo zabavnoj roli i mislim da je to nešto što još nisam igrala na ekranu. No ne smijem vam ništa više reći.