Ivo Amulić: 'Nije bilo promiskuiteta'

Kada dugogodišnje prijateljstvo preraste u poslovni odnos, dobijemo klapu Rišpet, odnosno suradnju splitskoga slavuja Ive Amulića i cijenjenog skladatelja i glazbenog mena­džera Pere Kozomare. Već osam godina 54-godišnjaci grade sjajnu priču klapom Rišpet, a s dva rasprodana koncerta u Lisinskom, 26. i 27. veljače, potvrdili su da su odavno osvojili srca publike. Mar­kantni i kršni Splićani u razgovoru za Story uz šalu, ali i dozu sjete te dakako ponosa, prisjetili su se tridesetogodišnjeg druženja, suradnje i nezaboravnih doživljaja koji su im oplemenili život. Tijekom razgovora naglasak je bio na Ivi Amuliću koji je karijeru počeo 1986. godine u bendu Tutti Frutti i s njim osvajao pozornice bivše države te uživao status istinske zvijezde. Kako nam je rekao, uvijek se trudio ostati jednostavan i normalan, ne poletjeti. Sve to, i još mnogo toga, ovaj šarmantni dvojac ispričao nam je u druženju uz kavu.

Story: Zašto baš Lisinski?

Pero: Najprikladniji je za klapu. To je ambijent u kojem se najbolje osjećamo. Tu smo kao kod kuće, osjećamo se predivno.
Ivo: Za naše pjesme to je idealna mjera, jer osim što znamo zabaviti ljude na ribarskim noćima, imamo i pjesme koje zaslužuju kulisu Lisinskog - imaju sve što je potrebno jednoj pjesmi u pop maniri. Nije Lisinski uzalud hram kulture.

Story: Nedavno ste dobili nagradu Cesarica u kategoriji klapskog hita godine za pjesmu ‘Šta mi ljube oćeš kazat’. Je li vas to iznenadilo?

Pero: Počašćeni smo! Drugu godinu zaredom osvojili smo Cesaricu za klapski hit godine. Na sceni postoji mali milijun klapa, ali važno je što slušatelji biraju ovaj hit. To je velika stvar. Rišpet definitivno ima publiku koja nas obožava.
Ivo: Pero je pozadina, više je u studiju, sklada, vodi računa o tome kakva će biti pjesma, a mi smo egzekutori. Nismo održali nijedan koncert pred praznim ili polupraznim gledalištem.  Koncerti su nam posjećeni i u Hrvatskoj i u Sloveniji. Zato je Cesarica logičan slijed. Ljudi vole naše pjesme slušati i pjevati.

Story: Kako komentirate dualnost na domaćoj glazbenoj sceni: prošle godine počela je s emitiranjem turbofolk radijska postaja, a s druge strane imamo kvalitetnu pop glazbu. Tko je vaša publika?

Pero: Naša publika uglavnom su žene starije od 35 godina. Sigurni smo da one ne slušaju cajke, kako mi to zovemo. Mladi ljudi, tinejdžeri, slušaju tu istočnjačku glazbu.
Ivo: Inače smo zemlja isključivosti. Onaj tko odlazi poslije ponoći u klubove, sigurno neće u 20 sati doći na fino mjesto poslušati dobar koncert ili pogledati kazališnu predstavu. To mi je potpuno razumljivo.

Story: Klapa Rišpet osnovana je 2011., odnosno 2012., kada ste objavili duet s Mišom Kovačem. Jeste li se nadali da ćete puniti velike dvorane, pogotovo s obzirom na to da vi Pero vodite karijeru Jeleni Rozgi, Joli i skladate pjesme za razne izvođače. Je li Rišpet bio odmor za dušu?

Pero: U Rišpet sam vjerovao od početka jer sam 2008. godine za klapu Cambi napisao pjesmu ‘Ne more mi bit’ koja je postala hit, godinu poslije ‘Još te ne mogu pristat volit’ za klapu Iskon i ‘Zora bila’ za Intrade. Nakon toga je diskografska kuća Scardona objavila moj autorski album ‘Pero Kozomara - Ne more mi bit’ na kojem sam pisao pjesme za osam najboljih hrvatskih klapa i taj je materijal pobrao lovorike - prodan je u zlatnoj nakladi. Prijatelji su me poslije tog uspjeha pitali zašto ne bih osnovao klapu. Tako sam počeo okupljati ekipu. Prva pjesma bila je duet s Mišom Kovačem ‘Sunce mi od tebe dolazi’, a on mi je rekao da mu se sviđa sve što radim. Njegovoj kćeri Ivani napisao sam također lijepu pjesmu ‘Dalmacijo, srce oca moga’. Kada smo s Mišom dobili vjetar u leđa, sve je krenulo. Kao što vjerujem u svoj autorski rad i Ivu koji mi jako odgovara emocijom i glasom, a krasi ga poseban timbar, tako ću biti neskroman i reći da su dvije rasprodane večeri u Lisinskom zapravo nastavak naše lijepe priče. Još kada vidite 32 milijuna pregleda naših pjesama na YouTubeu, duete s Jelenom Rozgom, Doris Dragović, Mišom, 62 tisuće fanova na Facebooku, publiku u Sloveniji - vjerujem da će ova priča još rasti.

Story: Ivo, da se vratimo na vaše početke. Za mlađe čitatelje, koji možda to ne znaju, vi ste bili zvijezda osamdesetih godina u splitskoj grupi Tutti Frutti kada su nastali hitovi koji se i danas rado slušaju - ‘Nasloni glavu na moje rame’, ‘Ti me izluđuješ’, ‘Brzi vlak u nogama’, ‘Stvari lagane’, ‘Krila leptira’. Sve je počelo 1986. godine.

Plesao sam u KUD-u Filip Dević gdje sam svaku večer zabavljao prijatelje pjesmom i plesom. Potom su me pozvali u mušku i žensku klapu Filip Dević. Isprva mi je bilo draže plesati. U to su vrijeme Tomo Mrduljaš i Neno Ninčević osnivali bend i tražili su mladog pjevača. Doznali su za moje pjevanje, pozvali me i tako je počelo. Prije toga imao sam izlet u ozbiljnu glazbu jer sam prošao audiciju za zbor HNK kod Vjekoslava Šuteja i Lorisa Voltolinija. Počeo sam pjevati u zboru, a kako sam tada imao samo 19 godina, nije slučajno da smo osnovali Tutti Frutti. I to je prekrasna priča koja je trajala šest, sedam godina tijekom kojih smo održali stotinu koncerata. Jednako slušani od Skoplja, Ljub­ljane, Sarajeva do Zagreba. 

Story: Činjenica je da ste bili jako popularni. Kako ste proživljavali taj zvjezdani status?

Bio sam previše mlad, a kada je tako, neke te druge stvari povuku. Odgovara ti da si popularan, da te svatko prepoznaje, da ti na koncertima curice izvikuje ime. Presretan sam što sam to proživio i to je bio fenomenalan temelj, pogotovo zato što je Tutti Frutti imao dobre pjesme i odlične glazbenike s kojima sam surađivao. 

Story: Koliko ste svirali?

Po 120 koncerata godišnje. Praktički ne bismo dolazili kući. Pogotovo kada smo išli na jugoslavensku turneju.

Story: Kako je bilo s obožavateljicama, ljubavnim pismima?

Moj je poštar u to doba dinosaura bez interneta i mobitela, odnosno u to romantično vrijeme, ludio jer sam godinama dobivao do 40 pisama na dan. Kako sam živio sâm, imao sam zaštitnu kutiju od velikog hladnjaka i u njoj čuvao sva ta pisma. To se brojalo na desetke tisuća. Neka nisam ni otvorio jer bih po debljini omotnice znao da mole za fotografiju. Bilo je i ljubavnih ponuda, izjava da su one žene za mene.

Story: Jeste li odgovorili na koje pismo?

Jesam, naravno, kada bi me netko zaintrigirao pismom, nekom tko mi je bio zanimljiv. Čak smo se i nalazili na nekim koncertima, često sam te ljude pozivao na koncert. Vodio sam računa o tome. Nije tu bilo nekog interesa niti promiskuiteta, bilo je čisto ljudski.

Story: Što još pamtite iz tog razdoblja?

Lepa Brena nastupala je u Bugarskoj na koncertu pred 80 tisuća ljudi, a predgrupa joj je bio Vlado Kalember koji je izvodio našu pjesmu ‘Stvari lagane’. Osamdeset tisuća ljudi pjevalo je tu pjesmu. Ne trebam vam ni govoriti kako je bilo na svirkama u Skoplju, Mila­novcu, Tuzli...

Story: Zašto ste se početkom devedesetih razišli s bendom?

Došlo je do zasićenja, ne u pjevanju i nastupima nego u međuljudskim odnosima unutar Tutti Fruttija. Čvrsto sam odlučio da više neću pjevati, pogotovo što se tada rodila moja kći Hana. Htio sam se posvetiti njoj. Na sreću, imao sam prijatelje Peru Kozomaru, Tomu Mrduljaša, Remija Kazinotija, Zlatana Stipišića koji su me nagovorili da dođem u studio, objašnjavali mi kako bi bila šteta da se prestanem baviti glazbom. Na njihov nagovor počeo sam samostalnu karijeru. Tomo Mrduljaš otvarao je studio pa sam s njim i aranžerom Remijem Kazinotijem snimio samostalni album s kojeg je šest pjesama nagrađeno na raznim festivalima - splitskom, zadarskom i opatijskom. To je bio lijep početak, ali onda je počeo rat. Nisi imao gdje pjevati, praktički nisi imao od čega živjeti, platiti studio. Našao sam se u neobranom grožđu i karijera je stagnirala. Više nisam mislio na snimanje pjesama nego kako prehraniti djecu. U međuvremenu sam dobio i sina Mihovila.

Story: Zanimljivo je da ste od tada do 2011., dakle 20 godina, radili svašta, bili ste knjigovođa, mornar, prodavač namještaja, glazbeni urednik na dva radija. Jeste li tada definitivno odustali od glazbe?

Nisam napustio glazbu. To što sam radio sve poslove koje ste nabrojili dokazuje da sam uvijek bio čvrsto na zemlji. Uvijek mi je bilo najvažnije prehraniti obitelj. Ali cijelo to vrijeme uvijek sam nalazio način da snimim pjesmu, pojavim se na festivalu, vidim se s kolegama. Pjevanje mi nikada nije bilo sto posto posao, ali jest poziv. Rodio sam se s njim. Nikad nije bilo upitno hoću li i dalje biti u glazbi, nego u kolikoj mjeri. Snimio sam četiri albuma tijekom tih 20 godina i skromno živio daleko od medija.

Story: Jesu li vas ljudi i dalje doživljavali kao zvijezdu?

Bilo je malo čudno kada bih za svoje komitente došao platiti račune u Finu, a žena na šalteru bi me upitala: “Gospodine Amuliću, kako to vi u knjigovodstvu?” Samo bih se nasmijao.

Story: Nije vas obuzeo ego?

Nemam problem s time. Možda bih i danas tako radio da se nije dogodila ova priča s Perom Kozomarom.

Story: S Perom ste prijatelj trideset godina. Vjerujem da je bilo puno doživljaja, možete li s nama podijeliti neke dogodovštine?

Pero: Nezaboravno je bilo kada smo mojim Fiatom Unom išli u Švicarsku na gažu kako bismo zaradili sto maraka i djeci kupili pelene. Vozili smo sedamnaest sati po snijegu. 
Ivo: Pukao nam je remen od vode, auto je prokuhao. Bio je Božić, ništa nije radilo, nismo mogli popraviti kvar. Spustio sam se do autoceste, skinuo gaće i izvukao lastik iz njih i njome zakrpio rupu.

Story: I u to se razumijete?

Pero: Razumije se Ivo i u to. Eto, zahvaljujući lastiku došli smo do Švicarske i zaradili za pelene. Bila je to 1992. godina. Trebalo je preživjeti jer su se tada održavali samo humanitarni koncerti.

Story: Pretpostavljam da je još bilo nezaboravnih doživljaja?

Pero: Jednom smo u jeku rata svirali u diskoteci u Vinkovcima. Sve je bilo zamračeno i među zadnjima smo prošli kroz Knin prije nego što su počele barikade, i to zahvaljujući tome što je Ivo prepoznat kao velika zvijezda Tutti Fruttija. Srce mi je tada tuklo osamsto pedeset.

Story: Ivo, kako je bilo raditi kao mornar?

Što mornari rade? Ujutro prvi ustaju i peru palubu, tako je i meni bilo. Onda posao preuzimaju konobari i kuhari, a ja bih s guštom popio kavu u uvali koju bismo obilazili. Kada bi kapetan rekao da se kreće dalje, bez pogovora ideš.

Story: Što ste naučili na brodu?

Znati gdje ti je mjesto. Nisi više taj koji vodi glavnu riječ. Najniži si na brodu i tako se treba i ponašati. Bilo je situacija kada bih se sprijateljio s nekim gostima, recimo Englezima, ispričao bih im da sam bio pjevač, snimio desetke albuma i sada sam tu gdje jesam. Ništa im ne bi bilo jasno.

Story: Jesu li vas pitali kako ste dospjeli u takvu situaciju?

Odgovorio bih im da nisam ja uzrok nego naša zbilja. Bio sam zadovoljan kao mornar radeći s dobrim ljudima. Moram spomenuti dragog Ivu Ercegovića i brod Agora te njegova brata Damira s broda Cicero.

Story: Kako ste se vas dvojica upoznali?

Pero: U Beogradu u dvorani Pionir. Moj bend Vrijeme nježnosti bio je predgrupa Tutti Fruttiju. Imao sam dugu kosu, nosio naušnicu.
Ivo: Bio je zgodan, a i danas je.
Pero: Ivo je skroman, ali ja ću vam reći: neki dan su ga na HRT-u zapričale dame od četrdesetak godina.

Story: Što su vam rekle?

Ivo: Da sam i dalje zgodan, da pjevam bolje nego ikad, a to, naravno, laska.

Story: Vjerujem da je to drago i vašoj supruzi Sandri s kojom ste u braku pet godina. Čime vas je osvojila?

Ivo: Nije slučajno što smo zajedno. Isprva smo bili prijatelji. Ona ima bend već petnaest godina. Prati Zoricu Kondžu na koncertima i pjeva joj prateće vokale. Sandra proživljava sve što i ja. Zna kako je svirati do sitnih sati, a prije toga si putovao 700 kilometara. Jako se dobro nadopunjavamo. Osim što pjeva, Sandra je radila u staklenicima u Kaštelima, a svi znamo koliko je težak taj posao. Zimi je radila na minus 5, a ljeti na plus 30, i to teške fizičke poslove, a nakon toga stigla bi odraditi koncert. Sjajna je ta njezina odgovornost prema životu i poslu. Naravno, tu je i onaj ženski šarm. Zanimljivo, moja kći Hana i sin Mihovil su Škorpioni u horoskopu, kao i Sandra. Nije to slučajno. Ja sam Djevica i sve mi mora biti posloženo u glavi, inače teško funkcioniram. 

Story: Čujem da ste postali djed?

Tako je, prošle je godine moja Hana rodila curicu Elu. Presretni smo zbog toga.

Story: Doživljavate li uspjeh s Rišpetom kao novu mladost i renesansu?

Ivo: Nisam bio spreman za ovakav glazbeni povratak, odnosno klapski pristup kojim je sve i počelo. Trebalo mi je malo vremena da sve posložim u glavi. Kad sam čuo pjesme, sve mi je bilo jasno. Onda je bilo važno kako ćemo se nas šestorica uskladiti. Velika je stvar što Pero zna moj senzibilitet pa su pjesme bliske meni.
Pero: Pokušavam raditi baš za njegov vokal na koji se klapa naslanja. Mislim da se pjesma mora sljubiti s pjevačem.

Story: Pero, kakav je Ivo čovjek?

Pero: Fenomenalan. Pravi prijatelj, skroman. Emotivac, vodi unutarnje borbe, a izvana je pravi frajer.

Story: Što ga čini pravim Dalmatincem?

Pero: Voli more, brodove, ribu, pjesmu, Hajduk, glazbu.

Story: Ivo, što vi kažete o Peri?

Toliko smo toga prošli zajedno. Nekoliko puta se napio, ali najviše kada mu se rodio sin Duje. To mu je najveće pijanstvo u životu. Pero je veliki emotivac jer inače ne bi pisao ovakve pjesme. Veliki je profesionalac i ništa ne prepušta slučaju. Objedinio je nešto nevjerojatno jer ne poznajem čovjeka koji je skladatelj, menadžer i brine se o PR-u. Previše je zauzet poslom. I važno je reći, on je kreator mog povratka nakon Tutti Fruttija.

Story: Pero, odakle vam energije za sve to?

Volim to. Najljepša je stvar sjesti za klavir i napisati pjesmu. Dobio sam puno nagrada, ali kada čujem da narod pjeva moju pjesmu, to mi je najveće nadahnuće. A kad se odmaram, to je uz dobar film, nogometnu utakmicu.

Story: Pero, publika malo toga zna o vašem privatnom životu?

Sretno sam oženjen svojom Dijanom i imamo 27-godišnjeg sina Duju. Moram priznati da jedva čekam unuka ili unučicu.

Story: Vas ste dvojica sudbinski povezani?

Pero: Ivu ne bih mijenjao ni za što. Stvarno ga volim, poznajem ga u dušu. Tako je i s Jolom. Na kraju, odgovara mi kako pjeva moje pjesme.
Ivo: Bog je malo provirio kroz one svoje oblake, pojavio se Pero pa danas radimo i guštamo.