Pisac, fotograf, svjetski putnik, istraživač, avanturist, 36-godišnji Davor Rostuhar 6. lipnja ponovno će u Koncertnoj dvorani Vatro-slava Lisinskog održati multimedijalno predavanje ‘Polarni san’ o ekspediciji na Južni pol, što je rezultiralo njegovom sedmom knjigom.

Story: Nakon nedavno rasprodane dvorane u Lisinskom, 6. lipnja ponovno ćete održati multimedijalno predavanje na istome mjestu, a tema je projekt ‘Polarni san’, odnosno uspješna ekspedicija na Južni pol, što je rezultiralo vašom sedmom knjigom ‘Polarni san - Prva hrvatska ekspedicija na Južni pol’ i dokumentarnim filmom. Jeste li i sami iznenađeni zanimanjem ljudi za ovakve teme i avanture?

Nisam previše iznenađen. Priče o ljudima koji rade neuobičajene stvari i upuštaju se u velike pothvate zanimaju nas od Homerove Odiseje do danas. Takvo putovanje ima u sebi nešto univerzalno. Iako se većina ljudi ne može poistovjetiti s mojim pothvatom, rado bi se mijenjali sa mnom i izabrali biti na mome mjestu u ekstremnim antarktičkim uvjetima. Oni u tome prepoznaju pročišćenu, jednostavnu strukturu puta prema cilju koja se može primijeniti na svačiji projekt, na svačiju borbu. Kada se upuštamo u velika putovanja kojima pomičemo vlastite granice, zapravo istražujemo prostor mogućeg i otkrivamo da možemo mnogo više nego što smo uopće mislili da možemo. Otkrivamo da možemo biti ono što osjećamo da bismo trebali biti.

Story: U kojim ste trenucima dobili najveći pljesak publike u Lisinskom? Na kakve situacije ljudi posebno emotivno reagiraju?

Nakon prikazanog filma, kada sam se vratio na pozornicu, ljudi su počeli pljeskati i ustajati. Nikad nisam ni pomišljao da ću doživjeti takve ovacije. To me iznenadilo i zbunilo, nisam znao kako reagirati. Bio je to zasigurno jedan od najljepših trenutaka u životu i više mi znači od bilo kakve nagrade. Iznenadilo me i koliko su puta ljudi reagirali usred filma i mog predavanja. Koračanje prema Južnom polu oljuštilo je sve slojeve mog identiteta, razmaknulo sve velove iluzija. 

Story: S kim ste snimali dokumentarni film. Prikazujete li i njega u dvorani? Što ste željeli istaknuti tijekom snimanja?

Sâm sam dokumentirao cijelo putovanje. Htio sam dočarati tu beskonačnu prazninu unutrašnjosti An-tarktike i ono što se čovjeku događa kad se usudi kročiti njome. Snimao sam svoja psihička stanja. Ekspedicija je bila velik fizički izazov, ali još veći psihički, i trudio sam se to zabilježiti kamerom. Moj dragi prijatelj i vrsni redatelj dokumentarnih filmova Đuro Gavran od toga materijala napravio je 50-minutni film koji prikazujem u sklopu svoga multimedijalnog predavanja. Zapravo, osmislio sam tri različita predavanja. Prvo je ono koje prikazujem u javnim prostorima diljem Hrvatske, a sastoji se od 40-minutnog predavanja o pripremama i 50-minutnog filma koji prikazuje samu ekspediciju. Drugo je predavanje za škole koje su sudjelovale u projektu ‘Polarni san’. Treće predavanje je motivacijsko, a njega držim za razne kompanije i institucije, na seminarima i kongresima.

Story: Za ekspediciju na Južni pol pripremali ste se tri godine. Postali ste prvi Hrvat i 26. čovjek u povijesti koji je od obale Antarktike do Južnog pola stigao “solo, unsupported i unassisted”. Što ste na tom putu spoznali o sebi?

Bio sam potpuno sam 47 dana u najekstremnijem okolišu na planetu, a sve što mi je bilo potrebno da prijeđem tih 1163 kilometra od obale Antarktike do Južnog pola vukao sam sa sobom u sanjkama koje su bile teške 137 kilograma. Tek kad uzmeš svoj život u svoje ruke, kad preuzmeš potpunu, ali potpunu odgovornost za svoj život, tek onda shvatiš što znači živjeti.

Story: S kakvim ste se opasnostima susreli?

Neprestano je puhao vjetar u prsa, a temperatura je bila između -12 i -27 stupnjeva s osjetom hladnoće do -50. Mala nepažnja mogla me dovesti do ozeblina, ali odlično sam se pripremio i cijelo vrijeme bio pribran pa sam sve prošao bez problema. Najveća opasnost bile su ledenjačke pukotine. Kad bi ih snježni nanosi zatrpali tako da ih ne vidim, prijetio bi mi pad u njih i grozan kraj. Međutim, i to se može izbjeći dobrom pripremom.

Story: Što ste ponijeli sa sobom?

Ponio sam 137 kilograma opreme, od čega je 64 kg bila hrana, a 12 kg benzin za kuhalo, oprema, sanjke, šator, vreća za spavanje, skije, odjeća, elektronički uređaji, solarne ploče za punjenje baterija, satelitski telefoni, lopata za snijeg...

Story: Tijekom priprema učili ste od posljednjih tradicionalnih naroda koji žive na krajnjem sjeveru planeta - Inuita na sjeveru Grenlanda i Neneca na sjeveru Sibira. Koje su vam dragocjene upute dali?

Od njih sam najviše naučio o tome koliko se naš svijet mijenja zbog klimatskih promjena. Globalno zatopljenje je najbrže na Arktiku. Svakom skeptiku koji ne vjeruje znanstvenicima toplo bih preporučio da ode na sjever Grenlanda i priproste Eskime pita što oni misle, zagrijava li se naš planet i je li to samo prirodan proces ili smo ga skrivili mi ljudi. 

Story: Kakav vas je osjećaj preplavio kada ste stigli na cilj?

Apsolutna ispunjenost. Sretna praznina. Mir. Ljubav. Zahvalnost. Pobjeda. Trijumf. Blaž-enstvo. Osmijeh.

Story: Bili ste i u džunglama Amazone i Papua Nove Gvineje. Bojite li se ičega?

Naravno. U posljednjem projektu pobijedio sam neke strahove, ali s novim snovima došli su i novi strahovi. Uvijek nas plaši ono što ne poznajemo, ali zato i idemo rado u nepoznato jer kad pobjeđujemo svoje strahove, stječemo životno iskustvo. život počinje tamo gdje završava naša sigurna zona, a ako nas naši snovi ne plaše, možda ne sanjamo dovoljno veliko.

Story: Pripremate opet neki projekt?

Uvijek. Moja ljubav Anđela i ja putovat ćemo cijelu 2019. i provoditi naš novi, zajednički projekt ‘Ljubav oko svijeta’. Istraživat ćemo što o ljubavi misle i kako je doživljavaju i žive pripadnici 12 najrazličitijih i najegzotičnijih kultura na svim kontinentima. Svaki tjedan pisat ćemo blog i reportaže samo za članove našeg Kluba za ekspedicionizam i kulturu. 

Story: Što čovjek mora napraviti da bi ostvario svoj san?

Tražiti, gristi, ustrajati, biti gladna, odlučna, izdržljiva, uporna osoba. Mora biti spreman platiti cijenu, podnijeti žrtvu, mora biti spreman na to da će se putem promijeniti. Dakle, mora se riješiti onoga starog ‘ja’ uz koji je tako patetično vezan. Mora shvatiti da nitko drugi nije kriv za njegovu sudbinu i da sam svojim odlukama bira svoj put.