Moje putešestvije vezane uz potragu za vlastitim krovom nad glavom krenule su još 2008., kada sam prvi put došla na ideju da bi bilo dobro kupiti stan. Našla sam nekretninu koja je odgovarala mom ukusu i otišla u banku po kredit jer 'tako se to radi'. Nakon vrlo neugodnog susreta s bankovnim agentom koji mi se smijao u lice na spomen kredita jer (citiram) 'obrtnik je vrlo rizično zanimanje', dobila sam odbijenicu a svi moji snovi o 'kućici u cvijeću' nestali su i prije nego što su nastali. Epilog te tragikomične situacije bila je pjesma 'U mojoj glavi' u koju sam pretočila svu svoju frustraciju zbog nemilih događaja – kredit nisam dobila, stan je još uvijek bio nedodirljivi san, ali barem smo zbog toga svega napravili hit pjesmu. Eto, tko kaže da čaša mora biti poluprazna.
Vrtimo film naprijed, nekih desetak godina poslije. Sve je (ponovno) počelo kada sam s agentom za nekretnine počela razgovarati kako je došlo vrijeme da pronađem svoje 'gnijezdo'. Agent je bio prijatelj koji je stanovao u kvartu koji sam smatrala savršenim za skrasiti se na duže staze. Premda sam odrasla na Britancu, a u međuvremenu živjela po raznoraznim zagrebačkim kvartovima, duži
period svog podstanarskog života provela sam na Kvaternikovom trgu i oko njega. I zaljubila se. Kvatrić ima tržnicu, knjižnicu, rock klub, Shotov studio i nekoliko parkova.. Sve što muzičarki i pjesnikinji treba. I to je bio kvart u kojem sam htjela kupiti stan. No što se babi snilo...
Ono što se u međuvremenu od 2008. godine promijenilo jest cijena nekretnina. Zbog sve većeg broja stanova koji se iznajmljuju za dnevni najam, subvencionirane gradnje ali i kretanja na tržištu, postalo je gotovo nemoguće naći stan za dugoročni najam ili za kupnju, a da pritom za njega ne morate prodati dušu, bubreg ili prvorođenca. Ipak, odlučila sam se na to jer mi je dozlogrdilo 'voziti tuđi auto'/ 'čistiti tuđi stan', kao što smo s Elementalom dosta plastično opisali u hit singlu 'Sve je moje tuđe'.
I dolazimo do 'twista' ove priče – a kako se kasnije pokazalo, sudbinskog momenta – u kojem odlazim s agentom pogledati prvi od mnogih potencijalnih stanova za kupnju.
Osmi kat stambene zgrade u izvrsnom stanju, maleno gnijezdo od nekih 45 kvadrata. Ali u katastrofalno neurednom stanju. U stan nije uloženo ni kune otkako je zgrada izgrađena krajem 1950-ih. Zidovi su sivi, ne zato što je siva moderna nijansa za zidove nego zato što nitko nije 'bacio ruku boje' još otkako je Ivo Robić pjevao 'Morgen'. Unatoč tome što mi se sviđa lokacija (Kvatrić), što pogled s balkona oduzima dah i što osjećam nevjerojatni potencijal, u tom momentu nije mi se ulazilo u potpuno renoviranje stana jer sam čula razne horror priče o majstorima i građevinskim radovima.
Nakon nekih 10-ak minuta razgledavanja i unatoč dobrom unutarnjem osjećaju, odustajem od detaljnijeg razgovora o kupnji spomenutog stana jer (citiram): 'Pa neću valjda kupiti prvi stan koji sam išla pogledati'.
Zapamtimo ovu rečenicu jer ćemo joj se vratiti kasnije.
Postoji nekoliko načina na koje možete krenuti u potragu za nekretninom – samostalno ili uz profesionalnu pomoć. Ako krenete samostalno, pripremite za duži put koji će vam 'pojesti' više vremena, ali će vam možda uštedjeti nešto novca s obzirom da većina agencija za nekretnine uzima postotak i od kupca.
U jednom sam momentu imala tri agencijska čovjeka koji su mi tražili stan, a s obzirom da njihova potraga nije urodila prevelikim plodom, odučila sam angažirati vlastite snage – zamolila sam tatu da mi svakodnevno pregledava oglasnike i šalje oglase za koje smatra da ulaze unutar mojih 'gabarita'. Posljednji korak moje borbe za pronalazak krova nad glavom bila je stavljanje u opticaj oglasa o kupnji. Doslovno sam isprintala 40-ak oglasa o tome da kupujem stan i s biciklom krenula po odabranim zagrebačkim kvartovima kako bih polijepila oglase. No i dalje – ništa. Pucnji u prazno. U tom momentu već sam odustala i od novih stanova jer su mi bili iznad budžeta, kao i od kvadratura većih od 50 m2 jer mi se sve to činilo preskupo. Ipak, još uvijek nisam htjela pristati na
suterene i 'golubinjake'.
I onda sam se, nakon šest mjeseci sulude i očajničke potrage, sjedeći u očaju na stepenicama ispred HNK, sjetila stana s dobrim potencijalom kojeg sam isprva otpisala uz 'pa neću valjda kupiti prvi stan koji sam išla pogledati'.
I onda se sve poklopilo. Dvadeset dana od mog ponovnog poziva tadašnjem vlasniku, potpisala sam kupoprodajni ugovor za malo gnijezdo na Kvatriću, u željenom kvartu, na sjajnoj lokaciji i s velikom ambicijom da od neurednih 45 kvadrata napravim dom po mjeri. Nakon što sam kupnju proslavila s najbližima, duboko sam udahnula jer sam znala što slijedi – potpuno renoviranje, od nule do sto. Nakon šest mjeseci potrage, činilo mi se da prava avantura (čitaj: muka) tek počinje.
Nekoliko neizostavnih savjeta za kraj - bez konzultiranja s odvjetnikom, arhitektom, statičarom i građevincem, ne ulazite u kupnju u koju ćete ulupati svu svoju ušteđevinu i uzeti bankovni kredit. Oboružajte se strpljenjem i pozitivom, ali prihvatite da će biti i dana kada ćete plakati nad oglasnikom jer će vam se sve činiti kao nemoguća misija. Prije kretanja u potragu za stanom,
uzmite kartu grada i zaokružite kvartove koji vam 'dolaze u obzir'. Napišite si sve detalje koje želite ili ne želite – 'želim balkon, grijanje na toplanu, dizalo, visoke stropove...', a onda nakon mjesec, dva potrage, redefinirajte svoje želje kad se upoznate sa stanjem na tržištu. Informirajte se o svemu online i na kavama s prijateljima koji su prošli isti proces. Dobar savjet je
zlata vrijedan.
I baš zato se nadam da se čitamo u idućem izdanju ovog bloga, kako bih vam mogla iscrtati pokoji prečac i pomoći vam u pronalaženju vašeg 'gnijezda'.
