Rujana Jeger: 'Promijenila sam se najbolje, vidim to po svome mužu'

Shvatila sam da mi je u radu najvažnije edukativno djelovanje i nadam se da to činim na dovoljno zanimljiv i duhovit način te da ljudi nemaju dojam da im popujem - govori nam Rujana Jeger, arheologinja i autorica knjiga ‘Darkroom’, ‘Bez dlake na jeziku’, ‘Posve osobno’ i ‘Opsjednuta’ . Posljednjih godina posvetila se svom portalu o psima, gdje se mogu pročitati brojni korisni savjeti i iskustva vlasnika, a uz to je spremno prihvatila izazov i postala nova kolumnistica časopisa Storybook.

 S Vanjom Ljubić godinama sam surađivala u časopisu Cosmopolitan. Čim sam čula da je ona sada glavna urednica, odmah sam pristala. Nisam znala kakav je Storybook jer sam po naslovnici zaključila da je naglasak na modi, nisam znala da se u njemu toliko toga može pročitati. Nakon godina pisanja u ženskim časopisima, moda mi nije dovoljno zanimljiva da bih kupila časopis, ali zbog intervjua i kolumni svakako.

Napokon ću si ispuniti veliku želju i napraviti intervju s vlastitom majkom. Kada me Vanja pitala imam li kakav prijedlog za intervju, spontano sam rekla: “Htjela bih intervjuirati majku, misliš li da je to ludo ili zanimljivo?”, na što mi je odgovorila: “Čini mi se to ludo zanimljivim!”

Tremu svakako ne, ali bit će zanimljivo jer ne znam koja pitanja očekuje. Mislim da ćemo se i ona i ja i čitatelji iznenaditi. Baš me to intrigira.

Pisala sam je baš dok sam bila kod nje u Istri, pročitala ju je i svidjela joj se, ali ona nije gledala ‘Twin Peaks’ ni tada ni sada.

Da, podsjetilo me to na neka druga vremena. Ipak je prošlo 25 godina i sada sam gledala nove nastavke, pa sam se u kolumni prisjetila razdoblja kada je cijela moja generacija gledala tu seriju i kako je ona utjecala na nas.

Ne znam, ali sigurno jesam jer bi bilo tužno da se čovjek ne mijenja. Mnogo više znate i imate iskustva. Ne sjećam se sebe od prije 25 godina jer se ne mogu gledati izvana. Da ste me prije pitali gdje ću biti i što ću raditi za 25 godina, rekla bih vam da me neće ni biti, jer tko bi ikada mogao biti tako star. Sigurna sam da sam se u mnogim stvarima promijenila nabolje, a vidim to po svom suprugu. Prije sam bila užasno nesigurna i ljubomorna, sigurno sam ga terorizirala… Ne želim ga previše podsjećati na to. Godinu i nekoliko mjeseci dijeli me od 50. rođendana i sada imam samopouzdanje, znam gdje sam, na čemu sam, koji su mi planovi, osjećam se posloženo i zadovoljno, a takva sigurno nisam bila prije 25 godina.

Kako ne, odmah sam naučila! Bili smo u berbi trešanja kada se serija ponovno počela prikazivati pa sam na Facebooku objavila fotografiju zavezane peteljke i pitala tko je to još radio. Razvila se cijela diskusija.

Drukčije je od portala jer nema izravnog kontakta s čitateljem, što je i dobro i loše. Dobro je imati povratne informacije, ali od njih se možete umoriti jer na društvenim mrežama ponekad postoji određena količina frustracije među ljudima pa se i bezazlena diskusija o naizgled nevažnoj temi može pretvoriti u svađu. Nemam loših iskustva, iako ne volim kada se ljudi u komentarima posvađaju. U tiskanom mediju toga nema. U svom mediju sam urednik, autor i administrator, a ovdje imam luksuznu poziciju da predam kolumnu i mogu ležati na lovorikama razmišljajući kako je to svima super.

Nakon što sam napisala knjigu ‘Bez dlake na jeziku’, potpuno sam se posvetila pisanju o psima, i to na nekoliko razina, pa i na znanstvenoj. Imam dva međunarodno objavljena znanstvena rada iz teorijske arheologije te povijesne biologije. Mark Derr, poznati autor knjiga o psima, kolumnist časopisa Psychology Today, citirao je cijeli zaključak novijega znanstvenog rada i mislila sam da ću se onesvijestiti kada se to dogodilo. U našoj se kući uvijek čitao taj časopis i kada je mama, kojoj je beskrajno žao što ne pišem romane, vidjela taj citat, bila joj je to potvrda da i moje područje ima smisla.

U početku mi je bilo teško zamisliti da ću imati 15.000 redovnih čitatelja, da će tekstovi biti čitani u cijeloj regiji ili da će mi ljudi svakodnevno pisati. Sve je počelo s knjigom, a veliku ulogu odigrao je Facebook kao korisna društvena mreža i tu je moja baza. Na posljednjoj  stranici knjige najavila sam internetsku stranicu, ali tada nisam mislila da će od bloga prerasti u portal na kojem piše nekoliko autora.

On je mislio da ne bismo trebali imati više od dva, ali trećeg sam mu nekako podmetnula kao kukavičje jaje. Ne bih ih ni htjela imati više. Da imam sumanuto velik prostor, otvorila bih azil za pse. Srećom, nemam. A kako mi ne bi bilo dosadno, šećem i susjedova psa. Ljudima je poprilično neobično kada gradom šećem s četiri psa - da sam muško, mislim da ne bi tako reagirali. Turisti me fotografiraju, pogotovo Korejci koji imaju pse na meniju - u tom smislu oni su vjerojatno začuđeni kao što bismo i mi bili da netko prošeta gradom s četiri tovne svinje, krave ili ovce, pretpostavljam. Svaka kultura ima svoje običaje, ma što mi mislili o tome.

Autor: Maja Šitum

Foto: Matija Peček, Matea Smolčić Senčar, arhiva Storyja