Story: Publika s ovih prostora često vas još poistovjećuje s Bijelim dugmetom. Očekuju li od vas i dalje isti stari repertoar? Kako reagiraju na nove skladbe?
Neki glazbenici vole rutinu i ona ima svoju ljepotu. Ima neku draž. Nažalost, ja nisam taj tip. Ako pogledate sve što sam dosad radio, uvijek je to bilo neko kretanje. Ponekad i u pogrešnom smjeru, ali je bilo kretanje. žao mi je što nisam više takvih stvari izvodio kod nas. Napisao sam puno naručenih skladbi u posljednjih dvadesetak godina, ali ovo je prva koju izvodim na ovim prostorima. Nadam se da ću imati priliku izvesti još koju.
Story: Tko je danas publika Bijelog dugmeta s kojim i dalje nastupate?
Uglavnom su to mladi ljudi. Teško je objasniti mladost te publike, ali lijepo ih je vidjeti pred sobom.
Story: Što vam nakon toliko godina znači i predstavlja taj bend? Jesu li ‘Tri pisma iz Sa­rajeva’ nešto što radite za svoju dušu, a Bijelo dugme možda nešto što je više tu zbog publike, kao što je slučaj s Huljićem, Magazinom i Madre Badessom?
Uvijek radim za svoju dušu. Imao sam sreću što sam cijeli život radio za novac ono što bih volio raditi besplatno. Osim možda kratkog razdoblja na početku rata kada sam po Europi radio stvari koje inače ne bih radio - reklame, puno filmova...
Story: Nedavno ste izjavili da ste veliku karijeru ostvarili tek nakon ere Bijelog dugmeta i odlaska u Francusku. No velikom broju domaće publike Bijelo dugme bilo je i ostalo jedan od najvećih bendova s ovih prostora i ne shvaćaju što je veće od toga...
Razumijem da je ovo što sada radim daleko od ukusa koji bi bio blizak većem broju ljudi, ali ne mogu izaći iz svoje kože. To je tako. I danas pišem glazbu koju sam pisao i prije, inspiriranu tradicijom, samo što više nije ‘obučena’ u rock’n’roll nego u, po mome mišljenju, odjeću malo prikladniju odraslom čovjeku i ‘odrasloj’ glazbi.
Story: Jedan ste od rijetkih glazbenika koji se može pohvaliti time da zrakoplov nosi njegovo ime. Kako ste doživjeli tu čast koju vam je ukazala kompanija Air Serbia?
U ovim godinama počnete dobivati nagrade i pohvale. Kada sam bio mlađi, to me mimoišlo. Ali neka, ove sad su solidnije i dolaze možda u bolje vrijeme.
Story: Parišku ste adresu, kako se pisalo, ponovno zamijenili sarajevskom. Što vas je u trenucima kada svi odlaze s ovih prostora nag­nalo na to da se vratite?
Sarajlija sam, a to vam je kao neka dijagnoza. Možete biti liječeni Sarajlija, ali ne možete biti izliječeni. Tu nema pomoći.
Story: Pretpostavljam da niste zažalili zbog te odluke. Je li život u Sarajevu kvalitetniji od onog u Parizu?
Naravno da se ništa ne može usporediti s Parizom. To je vjerojatno najljepše mjesto na zemaljskoj kugli za život. Ali da se vaš tata razvede od vaše stare, malo deblje dosadne majke te se oženi mladom lijepom maćehom, to ne znači da ćete je samo zato što je lijepa voljeti više nego svoju majku.
Story: I u Zagrebu i u Beogradu imate kuću. Zašto ste baš Sarajevo odabrali za svoju bazu?
Imam kuće u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, a to su mjesta u kojima ne volim odsjedati u hotelu. Ni sada neću boraviti u hotelu nego u kući u Zagrebu. To je neka moja emotivna domovina, bez obzira na to što su to tri različite države. Države su neki politički teritorij, ali moj emotivni teritorij i dalje ostaje isti. Toliko sam pomiješan u glavi i u srcu da se ne mogu smjestiti na bilo koje od ta tri mjesta, a pritom isključiti druga.
Goran Bregović: Radio sam za novac ono što bih volio raditi besplatno
arhiva Story.hr 
Story: Jesu li se s vama vratile i supruga i kćeri?
Moje su kćeri rođene u Francuskoj i one su Francuskinje. Ondje se školuju i završit će školu, ali svako ljeto dolaze tu na more, plove hrvatskom obalom, zimi su na Jahorini, imaju baku u Sarajevu. Cijeli će život biti povezane s ovim krajevima jer su im mama i tata odavde.
Story: Čime se danas bave vaše kćeri? Poka­zuje li ijedna glazbeni talent, jesu li krenule vašim stopama?
Luna i Una su male, vidim da su već odustale i od baleta i od glazbene škole. Najstarija Ema studira likovnu akademiju u Nantesu i završila je srednju glazbenu i baletnu školu, ali ne mislim da će se ijedna baviti glazbom.
Story: U kakvom ste ih duhu odgajali? Rekli ste jednom da su se kod vas slavili svi blagdani, da ste prakticirali sve vjere...
Kad su djeca bila mala, u vrijeme Božića bila su kršćani, u vrijeme Bajrama muslimani... Sjećam se kad smo supruga i ja plovili preko oceana, na brodu je bio veliki Kuran od deset kilograma i mala Biblija od pola kilograma. Mi smo kuća koja nema problem s tim da te dvije knjige budu na istome mjestu.
Story: Jeste li zadovoljni time kako ste odgojili svoju djecu? Možete li reći da ste uspjeli i kao roditelj?
Odgoj djece golem je posao. Mislim da bi države trebale osigurati neki orden za svakog roditelja koji preživi pubertet svog djeteta. A mi proživljavamo tri.
Story: Što si još priželjkujete? Sanjate li još o nečemu nakon toliko godina?
U smislu uspjeha ništa, bilo bi arogantno priželjkivati još neki uspjeh. Ovo što mi se dogodilo ipak je čudo. Skladatelj sam iz male kulture i čudo je imati publiku u cijelom svijetu. Ali volio bih imati još vremena i napisati još nešto solidno.
Story: Kako ćete provesti ljetne mjesece koji su pred vama?
Puno ću svirati. Sada sam imao dva mjeseca pauze jer sam završavao album. No već u srpnju imam dvadeset koncerata i tako će biti do kraja godine jer počinje promocija albuma. Kada album promovirate od Južne Amerike do Sibira, to traje tri, četiri godine.
Story: Kada bi se novi album ‘Tri pisma iz Sarajeva’ trebao naći na tržištu?
Album sadrži pjesme koje sam pisao za neke umjetnike, muslimane, židove i kršćane. Za neke umjetnike koje volim i nadam se da će vam se svidjeti. Bit će na tržištu u rujnu.
Autor: Nikolina Kunić
Foto: Luka Šarac, Storyjev arhiv