Lako je gubiti glavu za sportom

Svaki dan na putu do posla na Novoj TV, već 12 godina, prolazim pokraj zagrebačkog Hipodroma i najviše volim kad je na semaforu crveno, ili je kolona, pa mogu uživati u pogledu na jahače i njihove četveronožne prijatelje. Prekrasno izgledaju - opušteni, mirni, u svom svijetu, daleko od gužve i buke s druge strane ograde. Okušala sam se u jahanju, ali njime se nikad nisam uistinu bavila, no planiram to u budućnosti promijeniti. »ekam samo da mi se u rasporedu odnekud stvori slobodno vrijeme - objašnjava sportska novinarka Anita Kajtazi Roth koja je na snimanju nakratko uskočila u jahačke čizme. Njezina ljubav prema sportovima traje od djetinjstva, u srednjoj je školi trenirala tenis i atletiku, ali nije imala ambicija time se profesionalno baviti. Te sportove i danas voli pogledati, uz košarku ponekad rukomet, a oduvijek se željela baviti upravo sportskim novinarstvom. - U školi sam svakodnevno čitala Sportske novosti i, da se mene pita, tekstovi Nevena Bertičevića i Tomislava židaka bili bi obavezna lektira. Jednog sam se dana jednostavno javila u redakciju Sportskih pokojnom Tomi židaku, kojemu sam bila zamjerila kako je u tekstu opisao jednog igrača Dinama. Nakon mog monologa, židak mi je rekao: “Lako je kritizirati druge, dođi ti u našu redakciju u srijedu u 15 pa da vidimo što znaš.” Tako je sve počelo, a nastavilo se dugi niz godina na Novoj TV - prisjetila se urednica kojoj je upravo taj prvi susret sa sportskom redakcijom najdraži u karijeri. Među ljepšima sjećanjima su joj praćenje nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 2006. u Njemačkoj te na Euru u Austriji 2008. godine. Kako u sportskom novinarstvu prevladavaju muškarci, priznaje da je na početku karijere trebala dokazati kolegama da to nije samo njezin hir. No posljednjih godina zapaža promjenu nabolje pa sada surađuje sa sve više kolegica. Taj pomak ocjenjuje pozitivno, a kao i u svakom poslu, doživjela je brojne smiješne situacije. - Anegdota ima u svakom poslu, a pogotovo u ovako brzom i dinamičnom kao što je novinarstvo u kojem se svakodnevno susrećete s različitim ljudima. Najsvježija mi je priča odnedavno kada mi je djelatnik nogometnog kluba telefonom rekao kako mi ne može dati izjavu pred kamerom jer je u Slavoniji, a onda smo se pola sata poslije sreli na stadionu u zagrebačkoj četvrti - opisuje mama dvojice sinova koja ističe koliko je bitno da su djeca fizički aktivna. - Moji su dečki jako aktivni, ali još su premali da bi ozbiljnije pratili sport. Još nemaju favorite, znaju samo neka imena koja, onako usput, pokupe u vrtiću - zaključuje. Još u osnovnoj školi želio sam biti sportski novinar. Prije više od 20 godina otišao sam na audiciju na HTV-u i prošao. Reportaže, javljanja, vijesti, vođenje emisija - sve sam probao, ali komentiranje utakmica mi je broj jedan i neskromno mislim da sam dobar u tome - govori željko Vela, koji je zahvaljujući bogatom iskustvu autoritet u sportskom novinarstvu. Zanat je pekao na HTV-u i Novoj TV, a danas radi na N1 televiziji, odnosno u Sport klubu, a ima i tvrtku za poslovno savjetovanje. - Radim ono u čemu uživam i zato na posao dolazim zadovoljan i dajem najbolje od sebe. U svakoj sam redakciji nešto naučio, a u Sport klubu je mlada ekipa, dobri su međuljudski odnosi, svi složno rade i drago mi je što sam se dobro uklopio - govori urednik koji je na snimanju odjenuo nogometni dres. - Nogomet mi je najdraže i gledati i komentirati. Igrao sam ga i volim puno sportova, ali nogomet mi je prvi - opisuje željko koji je taj sport trenirao od početka osnovne škole do odlaska u vojsku. - Svatko želi postati profesionalni nogometaš. »inilo mi se da nisam dovoljno dobar za to pa sam ga odlučio pratiti iz novinarske perspektive. Crtica iz moje nogometne karijere glasi da sam na utakmici ušao umjesto Alena Bokšića i na kraju smo izgubili - prisjeća se. I danas voli zaigrati nogomet, no zbog mnogo obveza teško je sve organizirati pa je pronašao novu rekreaciju. - Otkrio sam padel, mješavinu tenisa i skvoša. Došao je iz ©panjolske i odličan je. Kratko, intenzivno, čovjek se dobro preznoji i uživa u igri - kaže komentator koji je naveo i najdraži trenutak u karijeri. - U sportsku redakciju HTV-a došao sam 1995. i to je značilo da moj san postaje stvarnost. Nije mi bio cilj doći nego ostati i nametnuti se kao netko tko voli, želi i zna raditi. Bilo je divno kad sam prvi put ušao u redakciju, kao i sve točke na putu na kojem sam ostvarivao ciljeve - raditi finale Lige prvaka, SP-a, Olimpijske igre, Messijeva izjava... Puno je tih malih trenutaka koji čovjeka tjeraju naprijed i motiviraju ga da radi nešto novo - zaključuje. Kako bi doznali što se događa na sportskim borilištima u Hrvatskoj i svijetu, gledatelji HTV-a uzdaju se u novinara Mihovila Horvata koji se, nakon što je prošao nekoliko redakcija, odlično snašao upravo u sportskoj. - Prošao sam sve faze i jednog me dana u sportsku redakciju pozvao tadašnji urednik Bruno Kovačević. Tako je počelo i posljednjih sam desetak godina u sportskom novinarstvu - govori Zagrepčanin kojemu je izvještavanje s Olimpijskih igara jedan od najdražih poslovnih izazova. - Prvi sam put išao na Olimpijadu u Londonu 2012., a bio sam i u Riju prošle godine. To je kruna svakom novinaru koji se bavi sportom jer tada vidite sve najjače i najbolje sportaše, kao što su plivač Michael Phelps ili atletičar Usain Bolt. U tom trenutku, kada s njima razgovaraš i intervjuiraš ih, i ne shvaćaš koliko im se ljudi dive i koliko ih vole - opisuje Mihovil koji tijekom karijere nije imao nikakvih neugodnih iskustava. - Sportsko novinarstvo nije provokativno i ljudi ne bježe od tebe jer je rezultat egzaktan i moraš to podijeliti s javnošću, bez obzira na to je li netko igrao dobro ili ne - rekao je voditelj koji u slobodno vrijeme trči, a među sportovima ima dva favorita. - Košarka mi je jedan od najdražih sportova, kao dijete sam je trenirao, a volim je i gledati. Jako volim i veslanje. Kako smo se na snimanju odijevali u dresove sporta koji volimo, odlučio sam čitatelje poštedjeti svog izgleda u veslačkom kombinezonu i izabrao košarku, ali jednako su mi dragi - otkriva novinar koji je do srednje škole trenirao košarku u klubu Bosco, a kao student veslao je za Hrvatske studije, svoj fakultet. - Trenirao sam košarku s dečkima iz razreda i zavolio taj sport. Igrali smo ga i na vanjskim igralištima, cijeli smo se dan družili i bili baš odlična ekipa. Košarka mi je obilježila prvi dio života, a poslije sam se bavio veslanjem, sportom koji najviše volim i komentirati - govori Mihovil te otkriva što mu je cilj kada je o poslu riječ: - želim se razvijati iz dana u dan i kao novinar, i kao komentator, i kao osoba. želim posao koji volim raditi što bolje.   Volim ga najviše od svih sportova. Ne samo gledati nego i igrati - objasnila je Ana Strizić, sportska novinarka RTL-a, zašto je baš tenis odabrala za svoj sport na snimanju za Story. Spremno je u ruke uzela reket, ali i priznala da ga danas ne igra toliko često koliko bi željela. - Jednostavno ne stignem, a nije ni lako naći partnera za tenis. Svi bi htjeli, ali kad treba igrati, onda ipak nitko ne može - uz smijeh opisuje problem Ana koju je, zahvaljujući ocu, sport počeo zanimati odmalena. - Samo sam rekreativno trenirala, i to rijetko. Tada sam imala neke druge hobije, poput glazbene škole, ali uvijek me zanimao sport. Najviše sam pratila naše reprezentacije - rukometnu, košarkašku, veterpolsku, i to uglavnom kad su igrali na velikim natjecanjima - govori Riječanka koja danas prati sve sportove, ali dva su joj ipak među najdražima. - Najviše pratim, naravno, nogomet i rukomet jer smo mi na RTL-u ipak rukometna televizija, a privatno pogledam tenis i odbojku. Ne mogu reći da sam previše strastvena u navijanju, a utakmice najviše volim gledati sama, kod kuće u miru. Nisam neka navijačica, nećete me baš vidjeti na tribinama - govori, a bavljenje sportskim novinarstvom bilo je presudno da rodni grad zamijeni metropolom. - Sve je počelo pozivom kolege Nine ©tambuka. Nazvao me i pitao bih li došla u Zagreb na audiciju za voditelja u sportskoj redakciji. Kako sam u to vrijeme razmišljala o preseljenju u Zagreb, nisam se previše predomišljala. Došla sam, prošla i evo me tu i nakon sedam godina - prisjetila se voditeljica koja je u karijeri imala brojna divna iskustva. - Nema trenutka na koji sam posebno ponosna. Sretna sam jer sam prošla sve redakcije, od dopisništva, časopisa, vijesti do sporta. U svakoj sam se dobro snašla i mislim da bih u svakoj redakciji mogla raditi bez problema. Ponosna sam jer sam bez greške odradila sve rukometne projekte koji su trajali više od 40 dana bez stanke. Možda sam najviše ponosna što sam stekla nekoliko pravih prijatelja - opisuje 30-godišnjakinja koja slobodno vrijeme provodi sa sinom Mijatom, koji je i sam ljubitelj sportova. - Jako mi je važno da je Mijat aktivan. Išao je na gimnastiku, sada je ljetna stanka, a na jesen još razmišlja što će upisati. Dvoumi se između nogometa i nekog borilačkog sporta. Svakako ću ga poticati da ostane fizički aktivan, a njemu to doista treba jer ima puno energije - govori ponosna majka.  

Svaki dan na putu do posla na Novoj TV, već 12 godina, prolazim pokraj zagrebačkog Hipodroma i najviše volim kad je na semaforu crveno, ili je kolona, pa mogu uživati u pogledu na jahače i njihove četveronožne prijatelje. Prekrasno izgledaju - opušteni, mirni, u svom svijetu, daleko od gužve i buke s druge strane ograde. Okušala sam se u jahanju, ali njime se nikad nisam uistinu bavila, no planiram to u budućnosti promijeniti. »ekam samo da mi se u rasporedu odnekud stvori slobodno vrijeme - objašnjava sportska novinarka Anita Kajtazi Roth koja je na snimanju nakratko uskočila u jahačke čizme. Njezina ljubav prema sportovima traje od djetinjstva, u srednjoj je školi trenirala tenis i atletiku, ali nije imala ambicija time se profesionalno baviti. Te sportove i danas voli pogledati, uz košarku ponekad rukomet, a oduvijek se željela baviti upravo sportskim novinarstvom. - U školi sam svakodnevno čitala Sportske novosti i, da se mene pita, tekstovi Nevena Bertičevića i Tomislava židaka bili bi obavezna lektira. Jednog sam se dana jednostavno javila u redakciju Sportskih pokojnom Tomi židaku, kojemu sam bila zamjerila kako je u tekstu opisao jednog igrača Dinama. Nakon mog monologa, židak mi je rekao: “Lako je kritizirati druge, dođi ti u našu redakciju u srijedu u 15 pa da vidimo što znaš.” Tako je sve počelo, a nastavilo se dugi niz godina na Novoj TV - prisjetila se urednica kojoj je upravo taj prvi susret sa sportskom redakcijom najdraži u karijeri. Među ljepšima sjećanjima su joj praćenje nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 2006. u Njemačkoj te na Euru u Austriji 2008. godine. Kako u sportskom novinarstvu prevladavaju muškarci, priznaje da je na početku karijere trebala dokazati kolegama da to nije samo njezin hir. No posljednjih godina zapaža promjenu nabolje pa sada surađuje sa sve više kolegica. Taj pomak ocjenjuje pozitivno, a kao i u svakom poslu, doživjela je brojne smiješne situacije. - Anegdota ima u svakom poslu, a pogotovo u ovako brzom i dinamičnom kao što je novinarstvo u kojem se svakodnevno susrećete s različitim ljudima. Najsvježija mi je priča odnedavno kada mi je djelatnik nogometnog kluba telefonom rekao kako mi ne može dati izjavu pred kamerom jer je u Slavoniji, a onda smo se pola sata poslije sreli na stadionu u zagrebačkoj četvrti - opisuje mama dvojice sinova koja ističe koliko je bitno da su djeca fizički aktivna. - Moji su dečki jako aktivni, ali još su premali da bi ozbiljnije pratili sport. Još nemaju favorite, znaju samo neka imena koja, onako usput, pokupe u vrtiću - zaključuje.