Daria Lorenzi: 'Sinovi već žele znati hoću li se ljubiti u filmu'

 Vrsna kazališna, filmska i televizijska glumca Daria Lorenci Flatz živi punim plućima. Na nedavno završenom filmskom festivalu u Puli prikazan je nagrađeni film ‘Agape’ u kojem je ostvarila hvaljenu ulogu, uskoro odlazi u Beograd na snimanje nove priče, a potom je u Hrvatskoj čeka još jedna uloga. Do tada 41-jednogodišnja umjetnica krade slobodne trenutke sa svojom djecom, osmogodišnjim blizancima Makom i Franom te jednoipolgodišnjim Tinom, s kojima je nedavno bila na Visu. Nekoliko slobodnih dana u Zagrebu iskoristila je i za intervju Storyju u kojem je otkrila tajnu bračne sreće sa suprugom Emilom, govorila o aktualnim ulogama te priznala što je važno naučila o sebi i poslu.

Ovo mi je četvrti film koji sam snimala sa Schmidtom i jako volim raditi s njim. Ugo-dan je čovjek, konkretan, brz, majstor starog kova. Zna što hoće i zna kako te dovesti do toga što hoće, izvuče maksimum iz tebe. Posebno mi je bilo drago raditi s Goranom Bogdanom.

Prije svega, sjećam ga se s Akademije, bila sam asistentica na Odsjeku glume kad se upisao. Svi smo se razveselili kad je došao. Lijepo ga je bilo vidjeti, bio je nešto stariji od ostalih studenata, a samim time i zreliji. Još je iz mog kraja, doduše on je iz Hercegovine, ja iz Bosne, ali imamo nešto slično u mentalitetu. Pratila sam ga i gledala, a sad iza sebe ima velike međunarodne uspjehe. Kad je riječ o samom radu na filmu, bilo mi je fascinantno kad smo snima-li scenu u kojoj drži misu. Jako je sugestivan, uvjerljiv. Rekli smo mu da slobodno može biti svećenik ako propadne u glumi.

Ne bih rekla da je to isključivo film o pedofiliji. U fokusu je svećenikov intimni odnos s četrnaestogodišnjim dječacima kojima je on očinska figura i s njim su emotivno bliski. Postavlja se pitanje koliko on to iskorištava i zloupotrebljava. Meni je u fokusu bila njihova međusobna ljubav, a film postavlja pitanja gdje su granice. Barem je meni bilo tako dok sam gledala film. Redatelj nije nikoga osuđivao nego je priču sagledao iz nekoliko kutova. Riječ je o kompleksnom odnosu koji otvara razna pitanja o zlouporabi položaja i odgovornosti te djeci.

Danica zna za bratovu sklonost. Ona s njim živi u župnom dvoru i zapravo nema svoj život. Preuzela je određenu ulogu majke. Nije to veli-ka uloga, ali je važna zato što pokazuje pozadinu života glavnog protagonista. Zanim-ljiv je lik, ali je fokus na svećeniku i dvojici dječaka. Posebno mi se sviđa što je mnogo toga ostavljeno kao slutnja, nije do kraja definirano. Film je zato dramski zanimljiv. Gledamo i ljubavnu patnju tog dječaka zbog vezanosti uz svećenika. Mis-lim da će film otvoriti pitanja za svakog. Istak-nula bih i sjajnu ulogu Dražena Šivaka koji tumači odgojitelja domske djece.

Iskreno, nisam praktična vjernica. To je za mene jako složeno pitanje, možda i zato što sam rođena u miješanom braku. Odrasla sam u Sarajevu u multikulturalnosti gdje se slavilo sve. Imam maminu katoličku stranu, tatinu muslimansku, a oni nisu do toga jako držali. U vjeri ne nalazim neke odgovore na svoja životna pitanja. Više sam sklona osluškivati sebe, svoj razvoj, život kao takav. Volim pratiti sebe i pridonositi tome da rastem kao čovjek te reagiram ako primijetim da ne rastem. Jako volim prirodu, volim osjećati sebe u pokretu, kretanju, to bi bila moja crkva. Doći u kontakt sa sobom na osnovi stvari koje meni odgovaraju, koje osjećam. Važno mi je primijetiti da sam neke stvari naučila, da mi se život mijenja, da ne proizvodim toliko smeća oko sebe, ni verbalnog, ni mentalnog, ni emotivnog. To ne postižem molitvom ili tako da si ujutro kažem da ću biti bolja, nego kroz literaturu, seminare, boravak u prirodi... To je moj način postizanja mira. Smatram da možeš biti bilo tko ako te to vodi tomu da budeš bolji čovjek. A što znači biti bolji čovjek, tko to više zna? Zato to i jesu složene teme.

Snimamo film ‘Tri teritorije leta’ debitantice redateljice Maše Nešković, a glumit ću anesteziologinju. Partner mi je Uliks Fehmiu. Jako se veselim tomu, osobito što ću u Beo-gradu boraviti gotovo mjesec dana. Veliki mi je izazov i što ću raditi na govoru.

Ne znam, zaista. Pitam se što ti ljudi vide u meni i zašto su me odabrali. Ponekad im i postavim to pitanje.

Redatelj Jure Pavlović, s kojim snimam film nakon što se vratim iz Beograda, rekao mi je da djelujem kao snažna osoba koja može iznijeti teške životne situacije. Ili često u opisu mojih likova piše, jaka, karakterna žena, strogih crta. A uopće nisam takva.

Apsolutno! Pogotovo da glumim u filmu o sretnoj ljubavi! Očito ne ostavljam takav dojam. Nosim u sebi to nešto. Imate ljudi koji od svega naprave problem. Sve jako teško proživljavaju. Pate zato što djeca u Siriji proživljavaju rat. Sklona sam tomu. Kad sam bila mlađa, bila sam još gora. Empatična sam, a s druge strane trudim se da mi to ne obilježi život jer nitko od toga nema ništa. Nećeš popraviti ničiju situaciju, a dodatno ćeš patiti. Još ćeš unijeti neku lošu energiju u svijet. Lako je reći, ali treba se trudi-ti što kvalitetnije živjeti.

U prvom je redu posrijedi bio golemi ego koji imaju svi glumci. Ljudi često odu u umjetnost i glumački izraz jer se teško nose sa sobom, svojim emocijama i događajima. Neki ljudi to drže u sebi i pomažu si na razne načine, a glumci imaju potrebu da ih cijeli svijet čuje. I bolje im je da stalno viču. Ubrajam se u tu drugu kategoriju. Moje su uloge uvijek bile moja tera-pija, način da vrisnem. U tome sam bila autentična. Ako je taj poriv jak, teško pristaješ da ga netko korigira izvana. Tvoja je nesigurnost velika, kao i želja. Zato kažem da profesionalac postaješ kada počneš ići preko toga, kad to više nije samo ispucavanje emocija koje mogu dob-ro sjesti u ulozi. S druge strane, to je vrhunska zlouporaba sebe i svoje prirode. S tim alatima radim i danas, ali to ima svoju cijenu. To su te nerazjašnjene stvari unutar osobe, a umjetnost troši. Kao glumica nisam sklona napraviti nešto tehnikom nego idem srcem. Uvijek sam u to vjerovala kao u religi-ju. Danas pak ne mislim tako. Ne možeš žrtvovati sebe za umjetnost. Sad se trudim imati i sebe u fokusu. Ne mora baš svaka proba biti do kraja. Zašto dulje ostajem na rodiljskom dopustu? Zato što kazalište ekstremno troši. Probe ujutro, poslijepodne, to je naporno pogotovo kad imaš malo dijete i neprospavane noći. Stradaju i živci. Nisi dobar ni sebi ni drugima. Onda sve to unosiš u ulogu. A ja sam dramska glumica koja dobiva teške uloge, na pozornici po tri sata treba plakati, vrištati. Nije baš jednostavno, pogotovo uz obitelj. Kad sam bila mlađa, izlazila sam, nisam spavala nakon maratonskih predstava, a sad sam se naučila čuvati. Odredim koliko ću raditi i kad ću raditi da ne upadam u neku vrtu kaosa. Važno mi je da sve bude pošteno odrađeno.

Kad su moji blizanci imali godinu i pol dana, vratila sam se u kazalište. Počela sam raditi četiri predstave, a jedna od njih bila i ‘Za-gorka’ koja je trajala četiri sata. Bila sam na sceni cijelo vrijeme. Noćima nisam pošteno spavala. To je bilo strašno. A čovjek treba težiti da mu bude lakše i bolje, inače se stalno vrti u istom krugu i žali se. Ima nešto u toj glumačkoj strukturi što potiče na teatralnost, ali treba vidjeti koliko je toga u nekoj dozi dobro za posao, a koliko ti počne uzimati život. Često se u našem poslu događa da zaglibimo u nekim ulogama. Jednostavno mi je važno da mi to ne obilježi život. Važno je naći način da te posao veseli i puni, a ne da kao prazna kanta dolaziš kući.

Ne mogu odmah zaspati nakon predstave i zato sam jako oprezna s povratkom u kazalište. Ispuni te adrenalin i zato glumci često ostaju na piću nakon predstave. Dok nisam dobila djecu, ostajala sam i ja s kolegama, a sada uglav-nom idem kući. Ako djeca spavaju, malo pogledam što ima na internetu ili televiziji, nešto što me opušta.

Jedna mi je gospođa na Visu rekla, a i sama ima dvoje djece, da to nije odmor nego promjena lokacije. Možete zaboraviti odmor s troje djece. Za snimanje filma učim njemački jezik pa se suprug više bavio djecom, a ja sam sat, dva učila. No i on je ima posao koji je trebao odraditi pa smo dijelili obaveze: kuhanje, nabave hrane, odlazak na plažu... Već oko jedanaest svi bismo zaspali.

Moj se ujak slikar preselio na Vis pa se stvorila navika. Kombiniramo ga s Malim Lošinjem, gdje suprug ima obitelj. Privilegij je što mi glumci imamo dug godišnji odmor.

Oni tek postaju svjesni da im je mama poznata, ali nitko baš ne traži moj autogram. Doduše, prepoznaju me tu i tamo. Djeci je to velika fora. Pitali su me može li se moj film negdje posuditi jer im je to bilo mjerilo slave. Što je najbolje, u viškoj knjižnici imaju film ‘Neka ostane među nama’. Kad su to doznali, smatrali su me poznatom. Gledali su ‘Oprosti za kung fu’ i ‘Onaj koji će ostati neprimjećen’ u kojem sam u jednoj sceni gola. željela sam ih pripremiti na to još dok nisu opterećeni sramom i golotinjom. Potpuno su normalno reagirali, a znam da će se tijekom života sretati s mojim radom i filmovima. Doduše, Mak me pitao: “Mama, zar te nije bilo sram što si bila goliša?” Znaju me pitati kada snimam film hoću li se ljubiti s nekim čovjekom. Preslatko reagiraju. Volim što razgovaramo o svemu jer tako mogu doznati kakav je zaista glumački posao. Naposljetku, ne bih voljela da nikad ne pogledaju moje filmove pa da ih netko zafrkava u školi. Neka znaju što je sve dio nečijeg posla i umjetničkog djela.

Jako. U mojoj kreativnoj radionici ‘4sobe’ idu u dramsku grupu i na breakdance. Na kraju godine imaju predstavu u kazalištu Vidra koju obavezno pogledam. To mi je veliko uzbuđenje. Fran voli u školu nositi odijela i kravate. Zanimljivo je što se voli puno više izložiti na sceni, a zapravo je sramežljiviji od Maka. To je prava odlika glumca, jer su glumci zapravo jako sramežljivi ljudi. Meni je bila najveća noćna mora kada bih trebala nešto odgovarati pred razredom, kada bi me svi gledali i slušali, a znala sam da želim biti glumica. To je neka dualnost.

Emil je informatički stručnjak, ali je i grafički dizajner, što je jako kreativno. Zapravo, i on je umjetnička duša. Ispada da sam ja više menadžerski tip. Jako je staložen, miran, ne povisuje ton, malo mu je riječi dovoljno i ne voli biti okružen mnoštvom ljudi. Imam i ja te odlike, ali generalno ne mogu bez obitelji, ljudi, posla. S prijateljicama glumicama plešem jazz dance u ‘4sobe’ i baš sam zahvalna na ovakvom životu jer malo žena ima priliku i privilegij raditi sve to.

Dobro me razumije ako imamo neke probleme, nesporazume. Mislim da je ključ uspjeha nekog para kada uspije nadići različitosti i zamjeranja. Naravno, nema čarobnog štapića i stvari se ponavljaju. Svaki brak ima svoje teške trenutke, a mi uvijek iz tih kriznih situacija uspijemo izići kao prijate-lji. To mi je najdraže u našem odnosu. Emil daje taj smjer, a ja ga pratim. Puno sam naučila od njega. Jako sam strastvena, prebrza na jeziku, a Emil je osoba uz koju sam uspjela puno toga vidjeti i smiriti se. Vjerojatno on od mene uči neke stvari koje nema. Emil je i odličan tata. Imamo troje djece, a blizanci su tvrd orah. Nije paru to lako preživjeti to jer je malo manevarskog prostora. Osim toga, teško ćeš nekom ostaviti blizance na čuvanje, pronaći slobodno vrijeme, a kad su ljudi tako pritisnuti, pucaju pod šavovima. Tu se vide junaci. Uspjeli smo preživjeti. U početku sam ja bila više s djecom. Uz sav moj feminizam i želju da to bude ravnopravno, priroda je to tako posložila koliko god se mi ljutile na to. Kad god je kod kuće, Emil stvarno kvalitetno provodi vrijeme s djecom. Mogu se isključiti i prepustiti mu palicu, ne moram ništa dodati, ništa pitati, i to je velika podrška. A nju nije lako naći u muškarcu.

Autor: Antonija Nazor

Foto: Josip Regović