'Uvijek patim!' šali se Anastasija Jankovska i dodaje: Majka Rusija teče mi venama i moraš patiti. Svi težimo osnovnim stvarima, ljubavi, sreći, ali na drukčiji način. Otkrivam rusku patnju i svaki put kad sam sretna, pomislim: “Sada će se dogoditi nešto loše”. To je baš ruska kultura, ništa bez patnje. U Hrvatskoj prevladava zapadnjački mentalitet i više se uživa u životu. Sada moram ‘ispatiti’ ovu ulogu na Splitskom ljetu, pa će biti nešto drugo. Ali pokušavam biti sretna i uživati', objašnjava glumica koju tek nekoliko dana dijeli od 10. kolovoza i premijere predstave ‘Kaligula/Britanik’ u kojoj glumi Cezoniju.
'Goran Golovko radi spoj Camusova i Racinova teksta i tražimo prostor kako spojiti ta dva svijeta. Cezonija je jedina pratila Kaligulu u svemu što je radio i ona je u komadu dosta starija, time i mudrija od njega, ali to smo zanemarili jer smo Nikša Arančin i ja generacija. Osmislili smo njezin lik da podsjeća na japanski grafit na kojem stoji žena i na rubu njezine haljine spava mačka, a kako je ne bi probudila, ona reže taj komad tkanine', objašnjava dramska umjetnica i otkriva je li ona ikada, metaforički, rezala svoje skuti.
'Zasad nisam imala priliku to raditi. Imam osjećaj da još nisam voljela, ali nadam se da ću imati priliku rezati haljinu. Koliko je god ljubav zahtjevna, ona je lijepa i oplemenjuje, možda upravo zbog te ljubavne žrtve', objašnjava Anastasija koja je nedavno upisala treću godinu studija režije na Akademiji pri kazalištu Vakhtangov, jednom od pet najboljih u Moskvi.
'To mi je drugi fakultet i moji su me roditelji odgajali da ništa ne smije biti teško kada je o obrazovanju riječ. Ponovno imam priliku biti ‘glupa’, ponovno moram učiti i to je divno. Ondje nemam slobodnog vremena. Jednom smo se našli u sedam ujutro i završili oko jedan u noći. No to je izvrsno, a kada sam bila mlađa, nisam to cijenila. Nakon što završi predavanje odemo u neki restoran i tako nas pet, šest sjedi do tri ujutro i uči povijest umjetnosti, a to ti daje novu mladost', govori 33-godišnjakinja koja dolazi iz umjetničke obitelji.
Majka Vanda, profesorica ruskog jezika, književnosti i karakternog plesa, i očuh, prvak baleta Dmitrij Rodikov, u Split su se preselili 1991. godine, a od 1995. on je i Anastasijin dom. Prve dvije godine studija glume završila je u Sankt Peterburgu na Državnoj akademiji dramskih umjetnosti, nakon čega je školovanje nastavila na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a poslije diplome vratila se u Split. 'Mama je jako ulagala u mene. Dok sam bila klinka, čitala mi je grčku mitologiju, širila mi vidike i vodila me na sve lutkarske predstave, a očuh mi je baletan i umjesto u vrtić, htjela sam ići s njim na probe. Odmalena sam zaljubljena u balet, ali moji su mi zabranili da se time bavim jer ga preozbiljno doživljavaju, a ja za balet nemam predispozicije. Tek sam im sad zahvalna jer mislim da bih umrla da moram stajati u desetom redu neke baletne masovke', otkriva. Studentica ima i redateljskog iskustva pa je u Play Drami režirala predstave s djecom, o kojima je rekla da bi ih najradije ukrala koliko su maštoviti. 'Otkrila sam djecu! Elvis Bošnjak dao mi je kreativnu slobodu i s prvom sam skupinom radila Shakespearea, a s drugom Puškinova ‘Jevgenija Onjegina’. Djeca su bila u dobi od 10 do 14 godina. Bila sam zapanjena koliko su divna. Imamo grupu na WhatsAppu ‘onjeginovci’, koja mi je najdraža, i ponekad ne mogu održavati disciplinu jer me zezaju, ali na tako dobar način da im ne mogu ništa reći. I da, ukrala bi ih!', veselo opisuje glumica i otkriva želi li imati djecu.
'Što sam starija, sve više mi se čini da djeca ne smiju doći na svijet iz sebičnih razloga, nego iz ljubavi. Hipotetski, to je divno, ali prvo moraš imati pravu osobu pokraj sebe... možda sam malo staromodna', govori članica ansambla splitskog HNK i za kraj odgovara je li pronašla takvu osobu. Je li u vezi? 'Ma kakvi! U vezi sam sa svojim poslom. Iza svake uspješne žene stoji njezina majka i da nije nje, ne bih bila toliko hrabra da sada upišem studij, jer netko mora vjerovati i podupirati te. Zašto žene nalaze puno starije muškarce? Zato što moraš imati potporu, pogotovo u današnjem svijetu. Kad se dogodi ljubav, dogodit će se', zaključuje umjetnica koja je za svoj rad dosad dobila brojna priznanja, a uloge u predstavama ‘Hamlet’ i ‘Kontra progresa’ donijele su joj nominacije za Nagradu hrvatskoga glumišta.
