KRALJ STRAVE: 'Previše sam vremena protratio srameći se onoga o čemu pišem'

Prošli se mjesec u kinima počeo prikazivati film iz književnog serijala ‘Kula tmine’, a od početka rujna klaunovi ponovno utjeruju strah u kosti zahvaljujući filmu ‘Ono’. Oba su filma nastala na osnovi djela američkog pisca Stephena Kinga koji je 21. rujna proslavio 70. rođendan.

Stephenov otac Donald Edwin King i majka Nellie Ruth Pillsbury vjenčali su se 1939. i živjeli s rođacima u Chicagu, a potom su se odlučili preseliti u državu New York. Tijekom Drugog svjetskog rata Don nije previše boravio s obitelji, nego je putovao s trgovačkom mornaricom, a pri kraju rata vratio se supruzi i zaposlio se kako trgovački putnik koji je po kućama prodavao usisivače. Supružnici su bili uvjereni da Ruth ne može roditi pa su u rujnu 1945. posvojili dječaka Davida Victora, ali na njihovu sreću, početkom 1947. Ruth je zatrudnjela i 21. rujna 1974. rodila sina Stephena Edwina.

No brak nije bio sretan. Pisac je oca opisao kao muškarca koji je stalno želio putovati, a vrlo je lako upadao u nevolje. Jedne noći, nedugo nakon što je Stephen proslavio drugi rođendan, Don je obavijestio suprugu da ide kupiti cigarete. Izišao je i više se nikada nije vratio, pa se književnik ne sjeća odbjeglog oca.

- To je klasično dezerterstvo, nije ostavio poruku u kojoj objašnjava ili opravdava svoj postupak. Doslovce je rekao da ide u trgovinu po cigarete i nije ništa ponio. Bilo je to 1949. i više nikada nitko od nas nije čuo ništa o tom gadu - rekao je poslije autor opusa koji se sastoji od 54 romana i gotovo 200 kratkih priča.

Njegova fasciniranost strašnim, krvavim i groznim počela je nakon tragičnog događaja kojeg se King također ne sjeća, ali o tome zna ono što su mu drugi prepričali.

- Nešto se dogodilo kada sam imao jedva četiri godine. Mama mi je rekla da sam se otišao igrati kod susjeda čija je kuća bila u blizini pruge. Sat vremena poslije vratio sam se bijel poput duha i nisam ništa rekao ostatak dana. Nisam mogao reći zašto me majka mojeg prijatelja nije dopratila kući nego mi je dopustila da dođem sam. Ispostavilo se da je klinca s kojim sam se igrao pogazio teretni vlak dok se igrao na tračnicama. Godinama poslije mama mi je rekla da su njegove ostatke skupljali u košaru od pruća - prisjetio se. Što je tog dana vidio, nikada se nije sjetio, ali koliko ga je stravična smrt prijatelja obilježila, pokazao je u brojnim knjigama gdje su vlakovi oruđa smrti.

Kako bi prehranila obitelj, majka je radila brojne loše plaćene poslove, a svojim sinovima usadila je ljubav prema čitanju i knjigama koje je nazivala ‘jeftinim i slatkim odmorom’. Većinu šeste godine King je proveo u krevetu zbog stalnih upala krajnika i uha, a kako bi prikratio vrijeme, čitao je stripove i priče prepisivao na papir. Ponosno ih je pokazao majci, ali kada ga je upitala je li ih on napisao, morao je priznati da nije i tada mu je savjetovala da pokuša sam napisati priču. “Ti stripovi Combat Casey su bez veze, mogu se kladiti da bi napisao nešto puno bolje. Pokušaj”, rekla mu je.

Uz majčino ohrabrenje osjetio je da je sve moguće i ubrzo je na četiri stranice napisao priču o zecu koji je mogao voziti automobil. Pokazao je mami koja ga je pohvalila i rekla da je dovoljno dobra da bi mogla biti knjiga.

- Nitko mi nikad, prije ili poslije, nije rekao nešto zbog čega sam se osjećao sretnije - prisjetio se trenutka u kojem se rodila ideja o budućoj karijeri.

Kad je imao sedam godina, Ruth ga je upoznala s horor pričama. Iste je godine u kinu pogledao film tog žanra ‘Biće iz Crne lagune’.

- Imala je tanku knjigu koju je posudila u knjižnici i bilo je jasno da je to knjiga za odrasle. Uvijek sam znao koje su to knjige jer su im korice bile vrlo dosadne, ali unutra se krilo nešto vrlo zanimljivo. Pitao sam je o čemu je riječ, ali odgovorila mi je da mi se ne bi svidjela jer je strašna. »itala je ‘Neobičan slučaj doktora Jekylla i gospodina Hydea’. Zamolio sam je da mi je pročita. Prvo je protestirala, ali ne previše jer je obožavala takve knjige. Sjećam se kako sam ležao u krevetu nakon što mi ju je pročitala, bio sam probuđen - rekao je, a novootkriveni žanr u potpunosti ga je opčinio pa je sa sedam godina napisao prvu horor-priču o dinosauru koji terorizira grad. Nitko ga ne može pobijediti dok jedan znanstvenik ne otkrije da je alergičan na kožu pa pobjegne iz grada nakon što ga mještani napadnu kožnim predmetima.

Nekoliko godina poslije Ruth se sa sinovima preselila u Durham u Maineu (koji je poslije postao mjesto radnje brojnih njegovih priča) kako bi se brinula o starim i bolesnim roditeljima. Financijska situacija dodatno se pogoršala, ali pomagali su im članovi obitelji koji su im donosili hranu i staru odjeću.

- Bila je to teška egzistencija, ali ne osiromašena u onom najvažnijem jer zahvaljujući majci, koliko god zvuči otrcano, nikada nije nedostajalo ljubavi. U tom smislu imao sam puno više od mnoge djece iz bogatih obitelji čiji su roditelji imali vremena za sve osim za njih - rekao je.

Na tavanu tetkine kuće s bratom je pronašao nekoliko priča koje je napisao njihov otac i stare kućne filmove koje je snimao tijekom rada na brodu. Isprva su bili vrlo razočarani svime što vide jer je Donald bio taj koji je držao kameru, ali u jednom trenutku David je oduševljeno skočio i povikao da se na snimci vidi otac.

- Dao je kameru nekom prijatelju i eto ga, smijao se naslonjen na ogradu broda, a iza njega valovito more. Moj stari. David ga se sjećao, ali za mene je to bilo lice stranca. U jednom trenutku podigao je ruku i mahnuo... nama, svojim nerođenim sinovima. “Bok, tata, nemoj nam zaboraviti pisati” - opisao je trenutak.

Tijekom školovanja preferirao je vrijeme provoditi čitajući, bio je pomalo nespretan i nitko od njega nije tražio da se pridruži bilo kojem školskom sportskom timu. S prijateljima je nabavio kameru i počeli su snimati filmiće na kojima se učio kako graditi napetost. U kino je išao kad god bi mu to dopuštale školske obveze, a tijekom gledanja filma ‘Earth vs. Flying Saucer’ naučio je razliku između pravih strahova i onih koje umislimo, a te je smatrao gorima.

- Bila je 1957. i usred projekcije upaljena su svjetla, upravitelj kina stao je ispred platna i rekao da je Rusija uspješno u orbitu lansirala satelit Sputnik. Uslijedila je duga šutnja jer djeca u publici nisu znala kako to shvatiti. Uskoro se čuo jedan glas na rubu suza, ali i prepun ljutnje, koji je uzviknuo: “Lažete! Pustite film!”. Nakon nekoliko minuta film se nastavio, a ja sam sjedio zamrznut jer sam znao da to nije bila laž. Od-mah sam napravio poveznicu između filma koji sam gledao i činjenice da nebom kruži ruski satelit koji je možda prepun hidrogenskih bombi koje će uskoro početi padati po našim bezbrižnim glavama. U tom trenutku spojili su se fikcijski strahovi s realnošću nuklearnog holokausta i taj prijelaz iz puke fantazije u stvarni svijet postao je puno strašniji i prijeteći. Sjedio sam sâm u kinu i gledao film koji je završio riječima: “Gledajte u svoje nebo. Upozorenje će stići s neba, gledajte u nebo”. Ni danas ne mogu pronaći pravi način kako predočiti i opisati koliki sam strah osjećao u tom trenutku, koliku depresiju i misao da sam potpuno sam - rekao je spisatelj kojem su priče već u osnovnoj školi donijele popularnost.

Svi su mu htjeli biti prijatelji nakon što je napisao i pročitao priču o tome kako je cijeli  razred otet. Kolege koje nije baš volio brzo su u priči bili ubijeni, a oni koji su mu bili najdraži preživjeli su i čak postali heroji. Na samom su kraju priče svi (čak i King!) ubijeni u okršaju s pripadnicima nacionalne garde.

Priče je počeo objavljivati u časopisu Dave’s Rag koji je pokrenuo i kod kuće tiskao njegov brat. U njima je radio i kao novinar, a nakon samo nekoliko tjedana imali su čak 20 pretplatnika. Tada je King došao na ideju da bi priče mogao objaviti u zbirci koju je s natipkao i kopirao, a tu prvu ‘knjigu’ prodavao je školskim kolegama po 25 centi. Prodaja je išla jako dobro, ali nakon što je za to čula uprava škole, natjerali su ga da vrati sav novac jer škola nije tržnica. Tada mu je ravnateljica rekla da je talentiran, ali i da treba pisati prave priče, a ne to smeće od horora i znanstvene fantastike.

- Bilo me sram. Previše sam vremena protratio srameći se onoga o čemu pišem. Nekoliko mjeseci poslije ponovno sam napravio zbirku i ponovno zaradio novac koji sam morao vratiti. U financijskom smislu sam pobijedio, ali osjećao sam sramotu. Stalno sam čuo učiteljicu koja me ispituje zašto tratim talent, zašto gubim vrijeme na to smeće - prisjetio se King, koji je kao 13-godišnjak počeo slati priče časopisima specijaliziranim za znanstvenu fantastiku.

Na početku je dobivao odbijenice koje bi ponosno zalijepio na zid, ali to ga nije pokolebalo i nastavio je pisati. U srednjoj školi bio je prosječan učenik koji je obožavao čitati, a ponovno je upao u probleme kada je objavio ‘The Village Vomit’, parodiju školskog lista u kojoj nije blagonaklono opisao neke profesore. Bio je kažnjen s tjedan dana dodatne nastave, morao se ispričati svakom profesoru, a školski psiholog odlučio je da treba pronaći bolji način za iskazivanje kreativnosti pa je s lokalnim tjednikom dogovorio da za njih prati sport.

Nije bio oduševljen novim poslom, koji se plaćao pola centa po riječi, ali prihvatio je prvi zadatak i otišao na košarkašku utakmicu s koje se vratio s dvije priče - u prvoj je suhoparno izvijestio o susretu, a u drugoj se fokusirao na heroja utakmice. Prvu je urednik bacio u smeće, a drugu je uredio i iz nje izbacio nepotrebne i loše dijelove, na čemu mu je tinejdžer zahvalio.

- Naučio me sve što trebam znati o svom zanatu - rekao je Stephen koji je nastavio pisati.

Godine 1963. objavio je zbirku priča ‘People, Places and Things’, a godinu poslije u časopisu Comics Review objavljena je njegova prva priča ‘I Was a Teenage Grave Robber’. Pričama je djelomično mogao kanalizirati sve ono što je osjećao i što nije želio pokazati prijateljima i obitelji.

- Imao sam prijatelje, ali osjećao sam da sam drukčiji, bio sam nesretan i udaljen od vršnjaka.  Ponekad, pogotovo kao tinejdžer, osjećao sam nasilnost, kao da se želim osvetiti svijetu, ali skrivao sam sav taj bijes. To je bilo moje tajno mjesto koje nikomu nisam želio otkriti - rekao je King koji se 1966. upisao na Sveučilište Maine.

I ondje se osjećao vrlo usamljeno, a kako bi olakšao unutarnja previranja, potpuno se posvetio pisanju. Nakon samo nekoliko mjeseci profesori književnosti prepoznali su njegov talent. Dobio je kolumnu u fakultetskim novinama i prvi put bio plaćen za priču koja je objavljena u publikaciji Startling Mysteries Stories. Zaradio je 35 dolara i poslije rekao da mu nijedan honorar nije donio toliko zadovoljstvo.

- Netko mi je napokon dao novac za nešto što sam pronašao u svojoj glavi - rekao je autor koji je tijekom studiranja bio gorljivi zagovornik Republikanske stranke i vršnjake koji su palili pozive za regrutaciju u Vijetnamski rat otvoreno je nazivao kukavicama. No nakon što je vidio koliko mladih ljudi nepotrebno gine u tom ratu, okrenuo je ploču i počeo protestirati protiv predsjednika Nixona i stradanja.

Studirao je zahvaljujući stipendiji, ali ona je pokrivala samo školarinu pa je morao raditi brojne poslove kako bi preživio. Među privremena zanimanja tako ubraja pranje tanjura u restoranu, točenje goriva na benzinskoj postaji, konobarenje..., a dok je radio u sveučilišnoj knjižnici, upoznao je dvije godine mlađu studenticu povijesti Tabithu Spruce.

- Izgledala je kao konobarica i činila se kao jaka ženska. Oboje smo radili u knjižnici. Djelomično sam se u nju zaljubio jer sam razumio što radi, ali zaljubio sam se i jer je nosila seksi crnu haljinu i svilene najlonke, one koje moraju pridržavati halteri - napisao je.

Godinu dana nakon što je diplomirao, 2. siječnja 1971., on i Tabitha izmijenili su bračne savjete. Tada su već bili roditelji kćeri Naomi, a kada su ga pitali kako su se odlučili tako mladi imati djecu, smijući se odgovorio je:

- Pa zato što su došli! Naomi je imala devet mjeseci kada smo se vjenčali. Tabby je imala 21 godinu i odjednom nam se učinila odlična ideja da Naomi ima brata ili sestru pa smo vrlo brzo dobili sina Josepha - prisjeća se Stephen.

King i njegova Tabby tijekom prvih godina braka teško su nalazili poslove u struci pa su konobarili. Dodatni izvor prihoda bile su njegove priče koje je počeo redovito objavljivati. Situacija se malo popravila kada je dobio posao profesora na akademiji Hampden, ali novca je nedostajalo pa su umjesto stana unajmili kamp-prikolicu. Volio je predavati engleski i književnost, raditi s učenicima, ali posao i briga o mališanima oduzimali su mu puno vremena pa mu je prvi put bilo teško pisati ili koncentrirati se na priče koje su mu se rojile u glavi.

Dok je radio u praonici, počeo je razrađivati priču o djevojci koja počinje krvariti tijekom tuširanja u školi, a kako joj nikada nije objašnjeno što je menstruacija, pomisli da umire. Počeo je razrađivati tu ideju, a nekoliko godina poslije, dok je kod kuće prao rublje, sjetio se teksta o telekinezi koji je pročitao u lokalnim novinama u kojem je pisalo da fenomen pomicanja predmeta mislima najčešće nastaje kod djevojaka prije prve menstruacije. Spojio je dva koncepta i napisao ‘Carrie’. Nije bio zadovoljan konceptom priče pa je rukopis bacio u smeće, ali supruga je spasila tekst i ponukala ga da ne odustaje nego da prepravi dijelove koje smatra lošim. Poslušao ju je i priču od djevojci s neobičnim moćima poslao na nekoliko adresa izdavača.

- Ne znam što bi se dogodilo s mojim brakom i mojim psihičkim zdravljem da 1973. nisam iznenada dobio vijest da je izdavač Doubleday prihvatio ‘Carrie’. Mislio sam da su jako mali izgledi da objave tu priču - rekao je autor koji je prvi ozbiljniji novac zaradio tim djelom.

Uskoro se obitelj King morala preseliti u Maine kod njegove majke koja je oboljela od raka maternice. Ondje se rasplamsao njegov problem s alkoholizmom koji je godinama ignorirao. Nekoliko desetljeća poslije priznao je da  je bio jako pijan dok je na majčinu sprovodu držao oproštajni govor.

 - Počeo sam piti sa 18 godina. Shvatio sam da imam problem kada je Maine postao prva država u SAD-u koja je donijela zakon o povratu boca i limenki za koje se dobivala naknada. Više ih niste mogli samo baciti, nego ste ih trebali spremiti i donijeti u reciklažni centar. Nitko u mojoj kući nije pio, samo ja. Supruga bi tu i tamo popila čašu vina, i to je bilo to. Jedne noći otišao sam u garažu i vidio da je velika kanta namijenjena samo za limenke piva prepuna. Tjedan prije bila je prazna. Tijekom noći popio bih gajbu piva. Tada sam pomislio: “Pa ja sam alkoholičar. Moram biti oprezniji, jer ako mi netko kaže da previše pijem, neću moći prestati samo da im dokažem da nisu u pravu” - opisao je književnik koji je dotad napisao ‘Isijavanje’, ‘Salem’s Lot’ i ‘The Stand’.

Ekipa filma 'The Dark Tower'

Danju bi pisao, a noću se opijao i uređivao ono što je stvorio tijekom dana. U pijanim stanjima pomišljao je svoje frustracije iskaliti na djeci.

- Želio sam ih zgrabiti i mlatiti. Nikada to nisam napravio i osjećao sam krivnju zbog brutalnih nagona. Nisam bio spreman na sve obaveze koje nosi očinstvo - opisao je.

Alkohol nije bio jedina ovisnost s kojom se borio. Nakon što je svojim djelima i njihovim ekranizacijama postigao uspjeh, na holivudskim zabavama ponudili su mu kokain kojem nije mogao odoljeti.

- Kokain sam počeo uzimati otprilike kada sam shvatio da nemam kontrolu nad alkoholom.  Odnosno, mislio sam da sve imam pod kontrolom, ali to zaista nije bila istina. Bio sam narkoman od 1978. do 1986. godine. Od prvog trenutka kada sam ga ušmrkao, kokain je posjedovao moje tijelo i dušu. Pisao sam našmrkan, jedino sam tako mogao. Kokain je bio drukčiji od alkohola. Cijelo to razdoblje prilično mi je maglovito i ne znam kako sam se ponašao prema obitelji. Nikada nisam bio od onih ljudi koji piju ili uzimaju kokain u društvu. Govorio sam da ne želim ići u barove jer su prepuni seronja poput mene - prisjetio se King koji je dotad sa suprugom dobio i treće dijete, sina Owena.

U tom razdoblju ispunjenom opijatima napisao je i izdao knjige ‘The Dead Zone’, ‘Cujo’, ‘Pet Sematary’, ‘It’, ‘The Running Man’, ‘Rita Hayworth and Shawshank Redemption’, serijal ‘Kula tmine’... i mnoge druge koje su brojnim redateljima poslužile kao idealan predložak za filmove i serije. Radio je i probleme s opijatima krio od obitelji, izdavača i prijatelja.

Scena iz filma 'Groblje kućnih ljubimaca'

- Radio sam što sam morao, a kada ste ovisnik, morate utažiti tu žeđ. Pokušavao sam sve uskladiti na najbolji način, ali polako je počeo pucati obiteljski život. Inače sam bio jako dobar i bio sam u stanju ustati svakog jutra, pripremiti klincima doručak i poslati ih u školu. Bio sam jak, imao sam puno energije. Da nisam, odavno bih se ubio. Ali i knjige su počele pokazivati što se događa. ‘Misery’ je knjiga o kokainu, Annie Wilkes je moj kokain, ona je bila moja najveća obožavateljica. Kvaliteta pisanja jako je pala, što se vidi u knjizi ‘The Tommy-knocker’ koja je očajna. To je posljednja knjiga koju sam napisao prije nego što sam se očistio. Nedavno sam razmišljao o njoj i zaključio da se ispod te kokainske energije i pisanja krije dobra priča. Ima 700 stranica, ali u njoj je 350 stranica dobro, trebao bih je ponovno napisati - rekao je King koji je imao fobije od zmija, štakora, skučenog prostora, letenja, broja 13 i stvari koje se mogu stiskati.

U jednom trenutku supruga ga je izbacila iz kuće, ali to ga nije natjeralo da se uhvati ukoštac sa svojim demonima. Primila ga je natrag, a kako ne bi imali još djece, podvrgnuo se vazektomiji. Nekoliko dana nakon operacije supruga ga je našla kako sjedi u lokvi vlastite krvi, ali on joj nije dao da ga prekida i rekao joj je da će se ustati kada završi idući paragraf.

Polako je postajao jedan od poznatijih pisaca. Stekao je dovoljno novca da se s obitelj preseli u velebnu kuću sa 24 sobe u Bangoru. Nije trebalo dugo da zdanje počnu posjećivati brojni obožavatelji u nadi da će vidjeti literarnog idola. Stva-rao je nove svjetove za svojim pisaćim strojem, a kako mu nakon stalnog šmrkanja po pa-piru ne bi kapala krv, gurao bi vatu u nos. Bio je trijezan samo nekoliko sati na dan i većinu vremena provodio je razmišljaljući o dvjema stvarima - pisanju novih knjiga i želji da se ubije.

- Volim svoj život, volim svoju suprugu i djecu, ali uvijek sam bio pomalo suicidalan i stalno sam čekao da me nešto gurne preko ruba - otvoreno je rekao autor koji je u nekim djelima koristio pseudonim Richard Bachman.

Scena iz filma 'Zelena milja'

Tabitha je nakon nekoliko godina odlučila da joj je dosta svako jutro supruga nalaziti onesviještenog u lokvi rigotine. Pretražila je cijelu kuću i bacila drogu, tablete, alkohol i sve što je koristio za drogiranje. Nakon toga pozvala je djecu i supruga i ispred njih ispraznila prepun koš. Zaprijetila mu je da će ga ostaviti ako nastavi tako živjeti. Suočen sa svime, uvidio je da će ga droga i alkohol stajati obitelji, ako ne i života, i odlučio je potražiti pomoć. Tada se morao suočiti s najvećim strahom - da trijezan neće moći pisati. Imao je spisateljsku blokadu, ali uz Tabithu, koja je također spisateljica i stalno je bila uz njega, počeo je pomalo pisati i uskoro ponovno objavljivati knjige među kojima su nagrađivane ‘Zelena milja’, ‘Hearts in Atlantis’, ‘The Regulators’, ‘Finders Keepers’, ‘Doctor Sleep’ (nastavak ‘Isijavanja’), ‘11/22/63’...

Hvaljen kao jedan od najboljih autora današnjice, prodao je više od 350 milijuna knjiga. No potkraj prošlog stoljeća zbog ozljede gotovo je odustao od životnog poziva. Poslijepodne 19. lipnja 1999. hodao je ulicom u blizini kuće u Maineu kada je na njega naletio kombi. Hitno je prevezen u bolnicu, gdje je utvrđeno da mu je probušeno jedno plućno krilo i da ima višestruki prijelom desne noge. Ozljede su bile toliko teške da su mu liječnici htjeli amputirati  nogu, ali uspjeli su je spasiti. Mjesecima poslije zbog jakih bolova nije mogao sjediti dulje od 40 minuta, a frustracija je bila tolika da je objavio da odustaje od pisanja. Kako bi spriječio da netko na eBayu proda kombi koji ga je udario i zaradi na njegovoj nesreći, uz pomoć odvjetnika sam ga je kupio. Vozilo je uništeno, a on se vratio životnom pozivu i nastavio objavljivati djela.

Napisala Maja Šitum

Foto: Getty, Profimedia