Ivana Kindl, 41-godišnja pjevačica, ove godine obilježava 20. godišnjicu prijateljstva sa 38-godišnjim pjevačem Jacquesom Houdekom. Simpatičnom fotografijom na društvenim mrežama pokazala je kako su izgledali prije 18 godina. Za Story.hr otkrila je kako su izgledali njihovi počeci, kako su rješavali svađe i što ju posebno veže za proslavljenog domaćeg pjevača.
Kako je sve počelo?
Ovo ljeto, u kolovozu proslavit ćemo 20 godina poznanstva. Upoznao nas je jedan zajednički prijatelj, koji mi je ovako rekao: 'Ivana, imam jednog dečka kojeg moraš upoznati. Bit ćete savršen spoj'. I stvarno je tako bilo. Upoznali smo se na Tomislavcu, na klupici, gdje smo shvatili da oboje volimo Mariahu Carey i soul glazbu. Istog tog dana zapjevali smo zajedno na spomenutoj klupici. Ta davna 1999. godina bila je moja prva godina u Zagrebu. Već godinu ili dvije nakon, započeli smo sa soul večerima u Saxu, što nas je i dodatno povezalo.
Što je za vas ključ uspješnog prijateljstva?
Mene i Jacquesa je povezala glazba. Ništa više, samo glazba. Između nas postoji neka neuništiva niša, zbog koje znam da ćemo biti tu jedno za drugo do kraja. To vam ja zovem svemirska povezivanja. Naravno da je tu bilo i prepirki i pomirenja, ali od prvog dana smo si podrška.
Kako ste rješavali te svađe, koji vam se način pomirenja pokazao kao najbolji?
Prvenstveno mislim da su svađe u svakom prijateljstvu najnormalnija pojava. Jednostavno do toga uvijek dođe. Mi smo uvijek pustili vrijeme da odradi svoje. Morali smo se ispuhati, kako bismo nastavili dalje. Razgovorom kasnije shvatiš da jednostavno ne možeš bez te osobe.
Odrasli ste zajedno. Kojih se zajedničkih anegdota prisjećate?
Joj, bilo ih je jako puno. Mogla bih vam pričati satima o tome. Znate, ja sam njegovu suprugu Brigitu upoznala nekoliko mjeseci prije njega, a onda i postala najbliskija prijateljica u Zagrebu. Svi troje našli smo se u istom društvu, u jednom izlasku, kada su se oni i upoznali i nedugo nakon zaljubili. Jednostavno smo povezani. Najviše se sjećam tih početaka, kada smo sve radili zajedno. Jednom prilikom bili smo u Dubrovniku mjesec dana u istoj kući. Nikada neću zaboraviti taj smijeh i veselje. Hrpa klinaca, kada bi nas prepoznali, skočili bi u more i plivali za nama. U tom periodu shvatila sam i kolki je Jacques nestaško dok spava. Jedno jutro, u mojoj Požegi, probudio se u totalno drugačijem položaju; tamo gdje mu je bila glava, sada su bile noge. Kad se samo sjetim kolki je temperament bio, ali i ostao. Nezgodna dok spavam bila sam i ja. Naime, meni vam svako malo svjetlo smeta i ne mogu zaspati ako nije totalni mrak. Jednom sam se dosta dugo mučila kako bih sve zamračila. Kada sam napokon bila spremna za spavanje, svjetlina znaka jedne ljekarne ušla je u našu sobu, što nas je nasmijalo do suza.
Velika ste podrška jedno drugome. Koje biste tri vrline Jacquesa izdvojili?
Prvo bih htjela reći da je Jacques isti onaj kojeg sam upoznala na Tomislavcu. Prva je osoba koju ću pitati za savjet jer me nikada ne osuđuje i uvijek će pružiti podršku. Prva vrlina je njegovo veliko srce, što me uvjerio i moj ovaj posljednji posjet njemu. Trebate samo vidjeti kako obožava te male mace, kako ih grli i ljubi. Drugo bih izdvojila to što on nikada nije bio sebičan, a treće bih htjela reći koliko je Jacques pošten.
