Jedno od najpoznatijih voditeljskih lica s malih ekrana, 55-godišnji Mirko Fodor, inače profesor zemljopisa i povijesti, na televiziji je počeo raditi još 1986., a u karijeri dugoj više od 30 godina odradio je niz projekata koje je uvijek obilježio svojim prepoznatljivim stilom. Pjevao je, plesao i šalio se, a upravo takvoga gledat ćemo ga i u novoj sezoni popularnog showa ‘Volim Hrvatsku’ koji se s početkom jeseni vraća na male ekrane. Svestrani voditelj, osim posla u kojem i danas neizmjerno uživa, aktivno se bavi sportom koji je zaslužan za njegov vitalan izgled i pozitivan duh. No za ovo posljednje zaslužne su i tri najvažnije žene u njegovu životu - voljena supruga Vesna te kćeri Dora i Nera koje su mu najveći ponos.
Story: Nedavno je završilo snimanje šeste sezone popularnog showa ‘Volim Hrvatsku’ koji se na male ekrane vraća najesen. Što gledatelji mogu očekivati?
U novoj sezoni malo ćemo ‘zapapriti’ našim ekipama. Bit će tu kolo sreće, pogađat ćemo poznate sunarodnjake, zaigrati i uzbudljivu igru ‘Sretan rođendan’, varat ćemo protivnike maštovitim objašnjenjima čudnih riječi, pjevati iz svega glasa... bit će jako veselo. Jako se veselim novoj sezoni i to mi je jedna od najdražih emisija koje sam radio. Razigrana je, poučna, zabavna i uvijek ima odlično raspoložene goste.
Story: Kako je raditi s braćom Navojec, Bojanom i Goranom, koji imaju ulogu kapetana suprotstavljenih strana?
Ma jezivo, katastrofa. Imamo zaštitare sa strane da nadziru situaciju i drže sve pod kontrolom da se njih dvojica ne potuku. To je nevjerojatno, nisam tako nešto u životu vidio, kao da ih nije ista majka rodila. Ali onda se u jednom trenutku sve preokrene, poteku suze radosnice, zavlada prava bratska ljubav pa se grle i vesele zajedno. Šalu na stranu, s njima je odlično raditi, pravi užitak. Ponekad je toliko ležerno da jednostavno zaboravim da radim na HRT-u i da će me netko gledati. Cijela je ekipa, od njih dvojice do benda koji vodi Ante Gelo, fantastična i stvarno se odlično zabavljamo.
Story: Mislite li da su upravo dobra atmosfera i ljubav prema poslu ključ uspjeha, ne samo ove emisije nego i ostalih projekata na kojima radite?
Apsolutno! U svakom je poslu tako jer ako ne volite ono što radite i obavljate posao bez strasti, to će se odraziti na rezultat. Bez obzira na to proizvodite li vijke ili popravljate prozore, morate u tome osjetiti gušt. Osobno uživam u svim projektima, od showa ‘Volim Hrvatsku’, emisije ‘Dobro jutro, Hrvatska’ do radija gdje vodim ‘Globotomiju’. I televizija i radio zahtijevaju brzinu i snalažljivost u svakoj situaciji, ali i znanje te rutinu koju steknete obavljajući ovaj posao koji je uvijek iznova zanimljiv i neprestano učite nešto novo.
Story: Jeste li obogatili znanje o domovini radeći na emisiji ‘Volim Hrvatska’?
Znam već sve o Hrvatskoj, znam svaku knjižnicu, svaku znamenitost u Lijepoj Našoj. U interakciji s igračima zaista uvijek možete doznati nešto novo i zanimljivo. U posljednjoj igri o statistici uvijek bude zanimljivih činjenica koje dotad niste znali. Tijekom emisija sam čak naučio koliko ljudi nosi mobitel u toalet. Evo otkrit ću vam, čak 33 posto Hrvata to radi. Mi, stara škola, vjerojatno još nosimo novine pa se ta statistika većinom odnosi na mlađe generacije. ‘Volim Hrvatsku’ nije lako raditi. Emisija je vrlo dinamična i trebaš biti snalažljiv. Na mnogo stvari reagiram na prvu, znači puno moraš znati i biti koncentriran jer se snima od jutra do mraka.
Story: Jedno ste od najdugovječnijih lica na HTV-u, brojne su generacije odrasle uz vas. Osjetite li ponekad umor i zasićenje?
Prvi sam se put na televiziji pojavio 1985. godine. Bile su to male forme i projekti na kojima sam radio. Nastupali smo u nekim showovima Antona Martija, gdje sam i statirao. Čak sam počeo statirati dvije godine prije. Neprestano radim na televiziji od 1989. godine. Već je 30 godina iza mene. Ne osjetim umor i nije mi teško. Volim to, lijepo mi je jer je ovaj posao postao dio mene i čudno bi mi bilo bez njega. Kad obaviš uspješan posao i kada vidiš da je publika zadovoljna, tada i ono što je možda bilo teško padne u zaborav. Jednostavno budeš sretan jer si odlično obavio zadatak.
Story: Već mnogo godina vodite emisiju ‘Dobro jutro, Hrvatska’. Koliko vam je teško buditi se svako jutro u pet? Je li vam to već postalo posve normalno?
Evo, baš sam vodio emisiju kad je naša nogometna reprezentacija igrala protiv Engleske. Bio sam budan do jedan ujutro jer smo slavili pobjedu. Nisam mogao nakon toga spavati od uzbuđenja i euforije pa sam se budio nekoliko puta i onda ustao u pet. Rekao sam sâm sebi nema više mučenja, idem radije raditi. Ponekad je teško ustati tako rano, a ponekad nije problem. Smiješno je to što sam kao klinac, kad bih razmišljao o budućnosti i poslu koji želim raditi, uvijek govorio da samo ne želim imati posao zbog kojeg ću se, kao ostali radnici, morati rano ustajati. Evo mi sad, ustajem i ranije od tih radnika.
Story: Zacijelo ste imali bolje i lošije trenutke u karijeri. Što smatrate najvećim postignućem, a što gafom? Imate li neku anegdotu koje se rado sjetite?
Mislim da većih gafova, srećom, nije bilo. Naravno da u ovako dugoj karijeri imate razne situacije, trenutke na koje ste ponosni i anegdote koje nikad ne možete zaboraviti. Kada sam radio neke emisije od dva i pol sata uživo, bilo je svačega - pjevanja, plesanja, trčanja, znoj je curio na sve strane. Snimali smo džinglove u kojima sam u stvarnom vremenu jurio na emisiju. Pravili smo se da kasnim i romobilom sam s Gornjeg grada jurio do Dubrave. Jurio sam svom snagom niz Mesničku ulicu koja je sva u kockicama, snimatelji su bili u automobilu ispred mene i bilježili cijeli put. Zapeo sam u rupu, napravio salto i završio na tlu. Poslije su svi govorili kako sam dobro to odglumio, a ja sam samo mislio: “Aha, da, odglumio sam. Kako da ne.”
Story: Dakle, bilo je i sitnih ozljeda na radu?
Nisu to bile teške ozljede, ali jesu smiješne situacije koje i danas izmame osmijeh. Vratio sam se jedne godine sa skijanja ozlijeđena ramena, a nekoliko dana nakon toga vodio sam ‘Doru’. Zlatko Turkalj i ja bili smo odjeveni kao švedska grupa ABBA i pjevali smo, a ja nisam mogao držati ruku. Nisam mogao držati ni mikrofon. Joj, to je stvarno bilo smiješno.
Story: Vratimo se u još u prošlost. Diplomirali ste na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, ali često ste isticali da vam je žao što niste upisali Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu. Što vas je spriječilo u tome?
Tako vam to ide u životu. Razmišljao sam što bih, vagao dugo i na kraju upisao Prirodoslovno-matematički fakultet, a završio sam ovdje gdje sam sad, u potpuno drukčijoj struci. Nije mi žao što nisam upisao Akademiju dramske umjetnosti jer sam radio dosta za njih i već 30 godina glumim u kazalištu Lutkarska scena ‘Ivana Brlić Mažuranić’.
Story: Koliko vremena imate za obitelj, suprugu Vesnu te kćeri Doru i Neru?
I moja supruga radi na HRT-u. Mi smo jedna fenomenalna disfunkcionalna obitelj. Ona vikendom uglavnom režira pa se znamo i na televiziji sresti i svaki put se upoznamo kada se sretnemo na hodnicima.
Story: A kad niste na poslu, što volite raditi?
Volimo putovati. Bili smo nedavno u Ukrajini. Povremeno si priuštimo odlazak u krajeve u kojima još nismo bili, ali volimo otići i na naše more.
Story: Jeste li strog otac ili sve popustite svojim mezimicama?
Na ovo pitanje branim se šutnjom. Nisam baš neki autoritet.
Story: Kaže se da je odnos oca i kćeri jedan od najposebnijih. Slažete li se s time?
Jest, to je istina. U našem odnosu one uvijek pobjeđuju, a moja je uglavnom zadnja: “Da, drage kćeri!” One su doista moj ponos. Dora ima 25 godina, pjeva, na Likovnoj je akademiji i ima vlastiti bend. Prava je umjetnica. Mlađa kći Nera ima 21 godinu i ona se još traži.
Story: Posljednjih dana cijelu je zemlju zahvatilo nogometno ludilo. Jeste li tipičan muškarac kada je o nogometu riječ?
Apsolutno. Inače sam na svim utakmicama, bio sam u Ukrajini kada smo se plasirali na Svjetsko prvenstvo. U Rusiju ipak nisam mogao zbog obveza. Veliki sam fan, a sve utakmice pratio sam u društvu prijatelja u kafiću. Bilo je ludo. Čast mi je i iznimno drago što sam imao priliku voditi doček Vatrenih na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića. Tako nešto ne događa se svaki dan.
Story: Djelujete vrlo opušteno i pozitivno. Kakvi ste kad se naljutite?
Auuu, to je gadno. Imamo kod kuće malog psa, a kada on pobjegne ispod stola, to znači da je frka. Što me može naljutiti? Mnogo toga, ali najčešće osnovne sitnice. Primjerice, kada nije jastuk na mjestu, kada netko ne pospremi krevet. Moji kažu: “Joj, kako je dosadan. Stalno hoće da je sve na svome mjestu i sve složeno.”
Story: Dakle, perfekcionist ste?
Možete misliti, samo za druge. Kada je o meni riječ, baš i ne.
Story: Kako vam i dalje uspijeva izgledati tako mladoliko i vitalno? U čemu je tajna?
Bavim se svim mogućim sportovima. Igram košarku svaki tjedan već 30 godina s istom ekipom, 40 godina igram tenis, skijam, bicikliram sumanuto na duge staze. Išao sam čak u Dubrovniku biciklom. Volim i planinariti, vječno sam u pokretu. Bio sam u New Yorku za Božić prije nekoliko godina sa suprugom i kćerima pa su mi rekle: “Molim te, tata, pusti nas na miru, ne možemo baš svaki dan prohodati 30 kilometara”. Ali moram priznati da su ipak godine malo stisnule.
Story: Kako ćete provesti ljeto? Bliži li se godišnji odmor?
Na godišnji odmor krećem tek 20. kolovoza, nemam još neki poseban plan, ali smislit će se nešto. Cure su već odrasle i idu svaka na svoju stranu, a supruga i ja još nemamo plan. No to mi je i draže jer sam siguran da ćemo nešto smisliti. I uvijek je slađe spontano odlučiti.
