Ljubav: predanost i povjerenje, bez kalkulacije. To je ljubav kojoj su nas učili da težimo, čitajući nam sve one prekrasne bajke s happy endom u kojima su akteri živjeli sretno do kraja života.
Kada se zaljubimo, živimo bajku, prepuštamo se iako se nikad u potpunosti ne odričemo sitnih kalkulacija. Šteta što ne kalkuliramo i malo više. Možda bismo ostali pošteđeni brojnih neugodnosti i srcobolje.
Naše bajke često završavaju nekim ‘happy endom’, najčešće njegovim, i onda počinje surova realnost. Ne zovu taj ‘happy end’ Francuzi džabe ‘la petit mort’.
Uvijek nakon njega netko umire u strašnoj agoniji. Nikad ne znamo koji će biti presudan, ali neki će ti sigurno doći glave i slomljena srca. Rekla bih da su žene nekako podložnije toj boljci. Valjda zato što mame sinovima nisu čitale ‘Pepeljugu’ i ‘Snjeguljicu’. Nitko nas na vrijeme nije pripremio da prinčevi odlaze zbog ljepše, mlađe, bolje u krevetu, uspješnije ili jednostavno druge.
Nitko nas nije naučio da postoji racionalan razlog zašto bajke završavaju vjenčanjem. Sjećam se kako nas je jednom gimnazijski profesor hrvatskog jezika pokušao osvijestiti pričajući o fatalnoj ljubavi Romea i Julije.
Sve najveće ljubavi završavaju tragično kako ne bi svjedočile nimalo romantičnoj stvarnosti o nespuštenoj zahodskoj dasci, prljavim čarapama koje završavaju posvuda osim u košari za prljavo rublje, kompetitivnoj borbi tko će dulje izdržati da ne pokupi mačju kakicu iz pijeska i epohalnoj svađi zbog reda za roditeljski sastanak.
Dečki su već tada i sam spomen braka doživljavali kao alegoriju smrti. Za nas žene bilo je prekasno. Bile smo preduboko kontaminirane vizijom nerealne ljubavi i time nepovratno ranjive. Mislim da je bespredmetno raspravljati o jačini ljubavne patnje muškaraca i žena, ali jedno je sigurno - žene pate učestalije.
Na jednu mušku patnju dolazi najmanje deset ženskih. I žene odlaze, ostavljaju vam prazninu u postelji i trbušnoj duplji. I izmoždeno srce. Muškarci to pak čine okrutnije. Često i nenamjerno. Nisu svjesni kako te netko toliko može uništiti nestajanjem iz života. Ne znaju koliko je bolniji gubitak princa nego običnog smrtnika. Njihov odlazak nije samo prazna postelja i tupi jecaj.
To je poništavanje svega u što ste vjerovali još od misterioznog nestanka vaše plastične dude kada su vam gubitak pokušali objasniti riječima da princeze ne dudaju. Nitko vam tada nije rekao da bi bilo poželjno navikavati se na taj osjećaj nestajanja i otmice. Ne znaš ni za jednu bajku o napuštenoj princezi.
Nisu te pripremili na takav ishod. Osjećaš se bezvrijedno jer si promašaj, nisi princeza, ostala si bez princa i bajke. Onda dođe osvještenje i shvaćaš da on nije bio princ, prije zli Iznogoud, ali nije lakše. Naprotiv. Zavarao te, ponizio. Ispala si glupača.
Rekao je da si posebna, da je to ljubav, bio je sve što nije, a što je tebi potrebno. Mrziš ga. Ne znaš da nije on kriv. I on je samo posljedica pogrešno ispričanih priča. Njegove nisu bile o princezama i ljubavi. On je slušao o lovcu i lovini.
Činio je sve kako treba, došao do trofeja. Iskreno se radovao. Svi se raduju trofeju. Ali ne zadugo jer uvijek postoje novi izazovi, neosvojeni trofeji, divljač koju treba obezglaviti. No tvojoj patnji i dalje nije kraj.
Preispituješ i rangiraš svoju nebitnost u njegovu životu. Žena kad ostavlja preuzima dio krivice, osjeća odgovornost, plače, objašnjava, pomalo je i u strahu od njegove reakcije, plaši se i za nju i za njega.
Frajer kad ostavlja ne izlazi iz sigurne zone, čini to nijemo, postupno, gotovo neprimjetno. Samo se sve češće zaboravi javiti, odgovoriti na poruku, sve manje vremena pronalazi za susrete, dok potpuno ne nestane.
Nema vremena za objašnjenje, analize, drame i suze. Čekaju ga nova osvajanja. Ok, jednom me dečko ostavio i riječima. Bio je to već dobro uvježban govor u kojem objašnjava da ne bi trebala patiti nego shvatiti to kao motiv, inspiraciju da budem još bolja, moćnija, da mu dokažem što je propustio.
Gledala sam ga tiho, u nevjerici. Dušo, ja ne patim što me ostavljaš, nego me upravo postalo sram što sam bila s tobom. Najčešće najgore patimo upravo zbog sramote. Ne ide nam u prilog bile mi ostavljene ili one koje ostavljaju, uvijek smo kurve koje sigurno imaju najmanje jednog muškarca previše.
Kod frajera prefiks ‘pre’ potpuno je izostao pa za njih ostati bez cure ne znači ostati i bez ugleda. Oni se samo moraju brinuti o slomljenom srcu.
Ipak, koliko se god činilo da svemir sve preslaguje u njegovu korist, s vremenom shvatiš da su okrutni prekidi zapravo način na koji svemir ispravlja pogrešne odluke i štiti te od loših izbora.