Nogometno prvenstvo, to su oni rijetki trenuci kada volimo nogometaše. Posljednji put voljeli smo ih 2018. Bila je to nešto intenzivnija ljubav ,pretenciozno maskirana osjećajem vječnosti. Zaslužili su. Donijeli su nam srebrnu medalju iz Rusije. Bili su naši Bogovi tih dana, tjedana, mjeseci. Odjednom su svi bili beskrajno lijepi, pametni, nadareni. Srce bi nam poskakivalo kao žaba na vrelom asfaltu čim bi ugledali njihov uznojeni lik na tv-u. Istraživali bi svaku crticu iz njihova života, a ponajviše one s torza. Nismo mrzili njihove odabranice, niti ih nazivali sponzorušama. Bile su naše modne ikone, ljepotice s naslovnih strana, nova generacija obrazovanih WAGsica, uspješnih poduzetnica, predano posvećena školi, poslu i njihovim zamalo zlatnim dečkima. Bile su sve što mi nismo I po prvi put ih nismo prezirale zbog toga. To svjetsko prvenstveno uspjelo je omekšati i skupinu intelektualnih snobova koja u uobičajenim okolnostima nogomet posprdno doživljava kao spoj trivijalnosti osmišljenih kako bi njihovi akteri provodili“ teror uglađene manjine“. Biti Hrvat bila je privilegija tih dana. Na kratko su utihnuli svi dežurni oikofobi čiji je životni smisao iz udobnosti svog hrvatskog doma, mrziti sve hrvatsko, vječno raspredajući o blagodatima koje pruža život van hrvatske, a kojima nikako da se prepuste. Doček nakon medalje bio je svojevrsna apoteoza naših nogometaša. Plakali smo, smijali se, ljubili, disali kao jedno i naivno vjerovali kako će potrajati do zauvijek. Nismo shvaćali da nisu toliko značajni igrači koliko mi sami. Napokon smo bili bitni. Bili smo ključan dio te povijesne slagalice. Možda ne najuzbudljiviji centralni dio, ali i oni marginalni dijelovi bili su jednako važni u stvaranju te važne cjeline.
A potom smo se vratili u život nakon svjetskog, vatreni svojim klubovima, novim transferima, pustim milijunima, vilama, sponzorušama. Biti WAGsica i nogometaš i dalje nam se činilo potpunim identitetom, ali ponovo onim ispraznim. Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu, a nogometaši najpopularniji omraženici. Ni političare ne mrzimo koliko nogometaše. Valjda zato što nisu toliko mladi, zgodni,uspješni i ne šeću djevojke koje izgledaju kao svjetski supermodeli. Npr. Kovačići, on kulturan, sladak, ponizan, bez mrlje u karijeri. Ona predivna kao Brigite Bardot u najboljim danima. I kao da to nije dovoljno, djevojka nije mogla kao i većina WAGsica, besposleno sjediti kući, pikajući najtrendi komade s poznatih svjetskih fashion online stranica, već se primila posla, osmislila svoj, dizajnerski brand, još k tomu i uspješan. Kramariću, vjerojatno jednom od najljepših hrvatskih nogometaša kao da nije bilo dovoljno oženiti djevojku koja izgleda kao manekenka, već se morala okititi i titulom doktorice veterinarske medicine. Petković i Iva Šarić jednostavno zovu na hejt, on ljepši i muževniji od Beckhama iz najboljih dana, ona najljepša žena nogometaša. Ponovo. Taman čovjek pomisli da je eliminirana iz reprezentativne postave, kad eto nje, još ljepše, s mlađom i boljom verzijom svog vatrenog primjerka. Nova generacija žena vatrenih otežava nam momente kad bi rado s tonom vjerodostojnosti, lamentirali o njihovom sponzoruškom duhu i nerazvijenosti prednjeg čeonog režnja. Kako su ambicije ovih žena puno veće od usavršavanja vještina kartičnog plaćanja jasno je ako samo na trenutak zatomimo bol u želucu izazvanu pogledom na njihove naizgled savršene života za koje smatramo da su im dati posve nezasluženo. No nepoznat nam je put do 'savršenstva'. Ne znamo kako biti nogometaš znači odricanje djetinjstva, druženja, prvih ljubavi, izlazaka, putovanja, maturalaca, pijančevanja, svega onog što nam se u mladosti podrazumijeva. Biti mlad znači imati tu privilegiju bezbrižnosti u kojoj ti je jedina odgovornost napisati zadaću za školu i pospremiti sobu. Biti mlad sportaš znači naučiti biti odrastao u mladosti, biti odgovoran, požrtvovan, strepiti od svakog novog dana i statusa u timu, strepiti od budućnosti. Odrastanjem odgovornost i strepnje su veće, kao i odricanja. Možda je više nula na računu ,ali i manje slobodnih dana, praznika, godišnjeg, bolovanja, manje vremena za djecu, obitelj, prijatelje.
Njih se ne pita imaju li temperaturu ili želučane smetnje, je li im hladno trčkarati na minusu po snijegu u kratkim rukavima ili prevruće ostavljati srce na terenu na +30. Ženama je samo naizgled lakše. One su izabrale biti oslonac svom odabraniku, najčešće u nepoznatoj zemlji, usamljene, daleko od voljenih koji su dotad činili sretnom njenu svakodnevicu. I život im se uglavnom svodi na čekanje. Čekanje dragog s treninga, iz karantene, poslije utakmice. Možda život s pokojom nulom više na računu zvuči bezbrižnije, ali kada ih nemate gdje i s kim s guštom trošiti, gubi im se čar. Život im nije ni bolji, ni ispunjeniji, samo znatno drugačiji, a u jednom se ne razlikuju od nas. I oni imaju bolje i lošije dane i izvedbe. Baš kao i mi. Jer su ljudi. Naši ljudi. Možda smo malo razmaženi nakon 2018. I ništa manje od srebra nam nije dovoljno dobro. Ipak ispadanje u osmini finale od Španjolske, jedne od najjačih reprezentacija na svijetu, ne bi trebalo zvučati kao tragedija zbog koje ćemo danima sipati žuč, detektirati krivice, stvarati tenzije i potencirati suparnički duh unutar tima. Pogotovo ako se sjetimo da su bez četvrtfinala ostale i Njemačka Portugal, Nizozemska, pa i još uvijek aktualni svjetski prvaci, Francuska. Sjetite se samo da di god na svijetu spomenete Hrvatsku, možda neće biti sigurni koji je naš glavni grad, ali će s lakoćom i osmijehom na licu nabrojati najmanje pet naših igrača. Zato budimo ponosni na njih jer i bez medalja oni su naši zlatni dečki.
