Zašto je susjedova trava uvijek zelenija, a moral nepopravljivo siv? Svi volimo vjerovati da smo puni ljubavi i empatije. Bezuvjetno volimo svoju obitelj, prijatelje, poštujemo kolege, prihvaćamo ljude koji nas okružuju i suosjećamo s njima. Uvijek smo puni divnih riječi i misli o svakome. U teoriji to zvuči prekrasno, u praksi je daleko od stvarnosti. Sjetite se posljednje kave s prijateljima, razgovora, misli i riječi kojima ste častili aktere priča. Jeste li zaista bili tako blagoglagoljivi kao što volite vjerovati? Činjenica je da je dobar trač kruna naših razgovora. On nas zabavlja, povezuje i ima psihoterapeutski učinak. Osjećamo se bolje, shvaćamo da nismo sami te primjećujemo da nam i nije toliko loše kao što ponekad mislimo.
No zbog potrebe za samoidealizacijom i moralnim opravdanjem volimo vjerovati da mi ne pribjegavamo tako frivolnim oblicima zabave. Volimo vjerovati da mi, za razliku od mnogih drugih, ‘imamo život’ i - prije svega - moral. Kada bismo se svi mi držali vlastitog života i morala, Severina se ne bi trebala 17 godina poslije obračunavati s hejterima zbog nesretne privatne snimke koja nikad nije ni trebala postati javna. Ne bi se trebala obračunavati jer, iako bismo možda i doznali za postojanje snimke, na tome bismo stali. Imali vlastiti život ili ne, moral je taj koji nas je trebao spriječiti u njezinu plasiranju u nešto bezvremensko to gledanjem, distribuiranjem i komentiranjem pregledanog sadržaja i preispitivanjem njezina morala, pritom ne shvaćajući da je jedini upitan moral onaj konzumenta te snimke. I daleko od toga da se trebamo samoproglasiti nemoralnim osobama, ali možda bismo trebali biti svjesni da nam svima ponekad zakaže moralni kompas.
Činjenica je da se svi mi žučnije bavimo sivim zonama tuđeg morala nego onog nama dobro poznatog
Moj kompas konkretno u Severininu slučaju nije zakazao i ispravno sam čitala upute. Odlučila sam da neću sudjelovati u pokušaju degradacije žene, kolegice koju volim i poštujem, pa sam tako pobijedila zločestu znatiželju. Naravno, to me ne čini boljom od onih koji nisu postupili jednako jer i moj kompas povremeno zašteka. Činjenica je da se svi mi žučnije bavimo sivim zonama tuđeg morala nego onog nama dobro poznatog. Pokušavamo li time shvatiti bujne kolorite susjedova vrta ili opravdati naše beskoloritne neuspjehe? Sve je u ravnoteži, yin i yang? Ne može susjedova trava biti toliko zelena i bujna ako mu duša nije siva?
Našem je egu prihvatljivije tumačiti kako susjedu možda raste zelena trava i cvatu ruže, ali duša mu je sigurno korovita i bodljikava nego da su ljepote u njegovu vrtu rezultat ljubavi, ulaganja, rada i predanosti. Možda možemo podnijeti savršenu travu, ali ne i savršenog susjeda. Dobar susjed nema ni travu ni vrt. Dobar susjed jednostavno mora biti neuspješniji, ružniji, potrebitiji od nas. Moramo ga sažalijevati kako ga ne bismo mrzili, a opet lakše je mrziti nego prihvatiti bolje od nas. Značilo bi to priznati vlastiti neuspjeh. Barem tako mislimo. A prihvaćanje neuspjeha korak je prema uspjehu i lakše je sagledati te ispraviti greške ako postoji uspješan primjer na kojemu možemo učiti.
Zato i uz postojanje bogatog života nije naodmet povremeno baciti brzinski pogled na susjedovo dvorište, zahvaliti Bogu i potražiti ideju, trik, savjet ili inspiraciju kako bi se i naše dvorište zazelenjelo. Samo nikako iz želje i bolesne potrebe da po svaku cijenu pronađemo kukolj u njegovu dvorištu. Mogli bismo protratiti život te osušiti i ono malo zelenila što smo jedva uzgojili. Uostalom, zašto bismo tragali za kukoljem u tuđem dvorištu? Postoje i mudriji načini korištenja vremena. Ako se već bavimo kukoljem, uklonimo ga najprije iz vlastitog dvorišta.
