Ne poznajem nikoga tko zaista voli pozirati. Čak ni ljudi kojima je to posao i koji uvijek zadržavaju onu egzaltiranost na licu zbog koje iskreno vjerujemo da uživaju u tom činu. Zauzimaju savršene poze s lakoćom, trbuh im je uvijek sljubljen s trticom, poigravaju se emocijama dajući željenu ekspresiju i uvijek su predivni. Kada nam fotkanje nije posao, fotkamo se radi uspomena koliko god nam bio mrzak taj čin. Želimo obilježiti rođendane, godišnjice, predivne destinacije, druženja, ljubavi.
Želimo biti lijepi. Zauzmemo pozu koju smatramo najboljom, ispravimo ramena, uvučemo trbuh i zamrznemo osmijeh. Nekad upali, nekada ne. Nekad uspijemo zatomiti nelagodu, nekad zamrznemo naš najljepši trenutak, učestalije najružniji. Taj najljepši zadržimo, s radošću podijelimo, najružniji izbrišemo iz svih memorija. Svi mi nosimo i ono najljepše i najružnije u sebi. Znate one trenutke kada tražimo nešto u telefonu i greškom upalimo kameru uprizorivši svoje najgore stanje - lice u nespremnoj pozi, s podbratkom iz nepoželjnog kuta, dlačicama koje znatiželjno vire iz nosa, porama na nosu koje su iz tog kuta toliko velike da bi nas mogle progutati i prišt na bradi koji bi svaki tren mogao eruptirati? Jesmo li mi taj trenutak? Jesmo! Ali smo i više od tog neočekivanog zbira piksela na fotografiji. Koliko nas je svjesno i namjerno podijelilo takav trenutak? Tko uopće želi da ga se pamti po takvom trenutku? Po kojim kriterijima odabiremo fotografije koje ćemo plasirati dalje od vlastitih očiju?
U posljednje se vrijeme sve intenzivnije bavimo problematikom društvenih mreža, časopisa koji nam plasiraju one najljepše trenutke, mrzimo fotošop i sa sjetom se prisjećamo atavizama prije ere duck facea, fish gapea i Kardashianki. Navodno nam stvaraju neke nerealne standarde ljepote, ruše nam samopouzdanje i potiču depresiju, varaju nas i lažu. Lakše nam je vjerovati da su žene poput Kardashianki, J.Lo, Beyoncé samo produkt dobrog fotošopa. No je li to zaista tako ili radije lažemo sami sebe kako bismo lakše prihvatili svoje mane?! Pritom ne govorimo o sve učestalijoj pojavi fotografija influencera koji posežu za alatima poput Face appa ili na svakom storyju koriste Instagram ili Snapchat filtere koji vas prometnu u neku potpuno drugu, čak i njima nepoznatu osobu. No produkti svih tih aplikacija lako su prepoznatljivi koliko god vjeran i ustrajan autor bio u njihovu korištenju.
Savršeno lice koje si primijetio na još desetine drugih influencera dobar je indikator da je riječ o aplikaciji transformiranja u ljepše, mlađe, voštanije. Sa storyjima je još lakše jer uglavnom postoji ime filtera u vrhu. Oh babe, beauty, cute noise, real me (koji je sve samo ne ono što mu ime kaže), samo su neki filteri koji od vas u trenu stvore neku potpuno drugu, za instagramovu estetiku savršenu osobu. Velike oči, prćasti nosić, putene usne koje želiš satima ljubiti, ali na vašu žalost - nisu stvarne. I ok, nema ništa loše u tome da ponekad, kada se ne osjećaš najugodnije u vlastitoj koži, zabilježiš neki važan trenutak s nekim od filtera, ali obojiti svoj život u filter možda zaista nije najbolji izbor ni za vas ni za vaše pratitelje.
Prirodno je i sasvim razumljivo željeti se i fotografijama prikazati u najboljem svjetlu, baš kao i kada se u društvu suspregnemo kopati nos, podrignuti, pustiti vjetar ili jednostavno zatomimo tugu, bijes, razočaranje i nabacimo osmijeh jer ne želimo s prisutnima podijeliti neki svoj intimni trenutak
Istina je da su profesionalne fotke često potpomognute fotošopom kojim se najčešće uklanjaju sitne nesavršenosti poput prištića, kapilara, dlačica... No ako iza objektiva stoji vrstan fotograf, fotošop će možda biti potreban samo da se intenziviraju neke boje. Dobar fotograf je dovoljno vješt da ulovi vaš najljepši trenutak. Najčešće je ključ uspjeha u dobroj pripremi, spoju svjetla, kuta, poze, a često i kemije između modela i fotografa. Čini li ta priprema dobro upakiranu laž? Smatrate li da je zaista pogrešno plasiranje spoja naših najljepših piksela, zabilježenog trenutka u kojem se mi osjećamo najbolje, a koji su zaista naši i nisu obojeni lažnim filterima? Nije važno koliko je truda bilo potrebno da ulovimo taj trenutak, koliko sati uređivanja, koliko namještanja, biranja idealnog spoja svih potrebnih čimbenika. To je naš trenutak. To smo mi i ta ljepota u pikselima nije lažna, baš kao ni ono kad smo slučajno okinuli fotku našeg podbratka koji postoji samo u toj pozi iz tog kuta i pod određenim svjetlom.
Prirodno je i sasvim razumljivo željeti se i fotografijama prikazati u najboljem svjetlu, baš kao i kada se u društvu suspregnemo kopati nos, podrignuti, pustiti vjetar ili jednostavno zatomimo tugu, bijes, razočaranje i nabacimo osmijeh jer ne želimo s prisutnima podijeliti neki svoj intimni trenutak. Koliko je nas zaista spremno puštati druge u naše manje privlačne segmente života i zašto bismo to činili?! Društvene mreže su ionako samo bijeg od stvarnosti, baš kao i knjiga, film ili časopis. Mjesto gdje nakratko možemo zaboraviti probleme, nestati i prepustiti se maštanjima. Nema ništa loše ni u stvaranju ni u konzumiranju takvog sadržaja. Društvene mreže nisu nužno laž, samo su manji, bezbrižniji segment života i to tako treba i prihvatiti. A što se ljepote tiče, ona je ionako u očima promatrača. Pravi promatrač će, baš kao i prava osoba iza objektiva, pronaći ono najbolje u nama, probuditi i zabilježiti naše najbolje trenutke. No uvijek će postojati i oni koji nas vide drukčije. Ne trebamo tugovati zbog toga, težiti nekom ukalupljivanju, mijenjati se kako bismo se sviđali i opravdali nečija očekivanja. Ako se ne sviđaš promatraču, radije mijenjaj promatrača.