Deset godina formalnog postojanja na domaćoj modnoj sceni Aleksandra Dojčinović zaokružila je romantičarskom kolekcijom koja bi se najkraće, budući da se snažno naslanja na osamdesete godine, mogla opisati kao oda jednoj mladosti, njezinoj ponajprije, budući da ona sama pripada upravo toj generaciji, ali u njoj će se prepoznati i njezine brojne suvremenice i poklonice. Riječ je o kolekciji koja naglašava osobnost i šalje poruku da je dozvoljeno baš sve, od robusnog remena preko nježne čipkaste haljinice, snažno naglašenih ramena ili kožne mini suknje visokog struka na gležnjače s vezicama od fine imitacije zmijske kože, a koje će iduće proljeće, bez sumnje, ukrasti sve poglede i biti najljepši saveznik Lei Lou haljinama, koje su i dalje u fokusu Aleksandrinog stvaralaštva. Večer obilježena igrama providnog i neprovidnog, čednog i prpošnog, kratkog i dugog, blještavog i mat, nježnog i snažnog kulminirala je višedimenzionalnim haljinama naglašenih silueta i nimalo pritajenog glamura, što znači da nas očekuje modno neustrašivo proljeće prepuno transformacija u svakom smislu. A dozvoljeno će biti apsolutno sve pa čak i pretjerivanje detaljima koji su u ovoj priči, doduše, toliko međusobno kompatibilni da se zapravo čini kako i jest jedino ispravno istovremeno nositi blještave aplikacije, statement nakit, široko, kožno remenje i zanimljive cipele, uz pomoć kojih čak i najjednostavnije haljine dobivaju predznak raskošne, a ta savršeno ukomponirana nespojivost ostavlja im, kad se sve to skine, neslućene prilike za kombiniranje, čak i u svakodnevnici. Kolekciji je dizajnerica, dakle, ovaj put sukladno prostoru u kojem se revija održala, podarila i jaku umjetničku crtu, a svaka kombinacija postala je na taj način modna minijatura i jedna uokvirena priča njezine karijere u osamnaest slika, koliko je ukupno bilo modela na pisti. Baš sve, od nakita s vlastitim potpisom, cipela, torbica i dodataka, pa sve do upečatljivog metaliziranog make upa bilo je, uz odjeću, dio zaokružene vizije mode kakva je bila nekad i njezine evolucije do današnjih dana. Zato ovo nije bila Aleksandrina nostalgična retrospektiva dosadašnjeg rada, već upravo suprotno, futuristički prikaz prošlosti u Modernoj galeriji, koja uostalom i sama, na isti način, čuva neka od najljepših djela hrvatske rane i kasne umjetničke moderne, na koja je dizajnerica, a osobito na ona potpisana ženskim rukama, željela podsjetiti ovim događajem.
