Težak je, kažu u vinogradu. Težak je, dodaju, u podrumu. Teško je, znamo, pronaći dobar u trgovinama, ali tko u tome uspije, užitak koji će mu pružiti teško se može usporediti s bilo kojim drugim vinom. On je crni pinot, jedna od najstarijih sorti europske vinove loze koju je čovjek, pretpostavlja se, počeo uzgajati još u rimskim vremenima. Mogla bi to biti i sorta elvanacea, o kojoj je pisao Plinije stariji, a on je živio u prvom stoljeću poslije Krista. Neki tvrde kako su je u Burgundiji uzgajali još u 4. stoljeću, no prvi pisani dokument u kojem se spominje današnjim imenom je iz 1375. godine.
Danas ga najviše ima u Francuskoj, gotovo 30.000 hektara, prvenstveno Burgundiji, ali i u Champagnei. Po površinama koje su njime zasađene slijede SAD, Njemačka, Moldavija, Italija, Novi Zeland, Australija, Švicarska, Čile, Argentina... Kod nas ga uzgajaju u cijeloj kontinentalnoj Hrvatskoj te sve više u Istri, ali ukupno ga je manje od 200 hektara, pa nije ni na listi 20 najrasprostranjenijih sorata. Jako dobra vina daje u Slavoniji i Podunavlju, posebno u vinarijama Kalazić, Enjingi, Krauthaker, moćna i puna, no to baš i nisu tipični crni pinoti. Oni "pravi", nježne boje, voćnih aroma, vitkijeg tijela i izraženije svježine stižu iz sjeverozapadne, bregovite Hrvatske. Najbolji hrvatski crni pinot je Cimbuščak plešivičke obitelji Korak, školski primjer kako ukusno, a potencijalno i veliko vino može sorta dati u hladnijem podneblju koje voli. Jako dobre, pa i odlične crne pinote imaju i obitelji Tomac, Šember, Kurtalj, Kolarić, pričat će se i o Jagunićevom, kad izađe na tržište, a krasni primjeri stižu i iz Zagorja te Međimurja.
Crni pinot odlična je pratnja jelima od šumskih gljiva, ribe poput lososa ili tune, pačjeg i gusjeg pečenja... Ime je najvjerojatnije dobio prema francuskoj riječi "pin" koja znači bor, zato što mu grozd nalikuje češeru. Druga je teorija da su ga iz francuskog mjesta Pinos ili Pignols presađivali u vinograde francuskih kraljeva. Mjesto Pignols postoji i danas u departmanu Puy-de-Dôme u regiji Auvergne-Rhône-Alpes u središnjoj Francuskoj, a u njemu se crni pinot uzgaja od srednjeg vijeka. U različitim ga državama zovu i pinot nero, pinot negro, spätburgunder, blauburgunder, crni burgundac, a već godinama daje najskuplja vina na svijetu. Štoviše, na listi internetske tražilice Wine Searcher, koja uspoređuje cijene u gotovo 100.000 vinoteka širom svijeta, od 50 najskupljih vina u pravilu su oko polovice upravo crni pinoti.
Nakon posljednjeg ažuriranja 2. veljače ove godine, na prvom je mjestu te liste crni pinot Domaine Leroy Musigny Grand Cru iz burgundijskog vinogorja Cote de Nuits. Prosječna cijena butelje, bez obzira na berbu, je oko 300.000 kuna. Slijede dva chardonnayla pa ponovno crni pinoti: slavni Domaine de la Romanée-Conti s grand cru položaja Romanée-Conti i Domaine Georges & Christophe Roumier s grand cru položaja Musigny. Prosječne cijene njihovih butelja su oko 160, odnosno 120 tisuća kuna. Vječno je pitanje vrijede li toliko, a odličan odgovor dao je vlasnik vinoteke iz Beaunea, vinske prijestolnice Burgundije. "Nijedno vino ne vrijedi više od 100 eura. Svim skupljima cijenu je digao dobar marketing", rekao je. I bogati kupci koji su to spremni platiti, moglo bi se dodati, ali činjenica je da su i visoke cijene dio dobrog marketinga crnog pinota.
Prije četiri godine Aukcijska kuća Sotheby’s prodavala je na dražbi 100 boca vinarije Domaine de la Romanée Conti iz berbi između 1937. i 1964. godine. Bile su iz kolekcije Roberta Drouhina, upravitelja stare obiteljske vinarije Maison Joseph Drouhin, koja je između 1928. i 1964. distribuirala vina Domaine de la Romanée Conti. Dvije butelje crnog pinota iz berbe 1945. prodane su za 558.000, odnosno 496.000 dolara i postale najskuplje plaćene boce vina u povijesti. Za prvu se te 2018. mogla kupiti obnovljena i modernizirana kamena istarska vila iz 1923., a za drugu samostojeća kuća sagrađena 2008. s četiri etaže i 600 kvadrata stambene površine u zagrebačkom podsljemenskom naselju Remete.
No za kraljevski status crnog pinota najvažnije je, ipak, da daje odlična vina, a bez njega bi i svjetska vinska scena bila sasvim drukčija. Kao stara sorta rodbinski je povezan s mnogima koje danas znamo. Tako je roditelj 21 sorte među kojima su chardonnay i savagnin blanc, nama poznatiji kao traminac, a preko njega je i predak sauvignona, cabernet franca, cabernet sauvignona, merlota, carménèrea... Kroz vrijeme su njegovim prirodnim mutacijama nastali pinot sivi, pinot bijeli, pinot meunier koji je treća preporučena sorta u Champagnei, pinot teinturier koji ima rijetko svojstvo da su mu obojani i meso bobice te sok pa daje vino duboke boje i pinot noir précoce - mutacija crnog pinota koja jako rano zrije. Précoce na francuskom znači rani ili prijevremeni.
A jedini "pravi" pinot, onaj crni, sorta je koja normalna vina ne daje. Ili ne valjaju ili su odlična. U oba slučaja, teško ih je prodati pa je relativno malo vinogradara i vinara koji mu se posvećuju, a samo ga "najluđi" doista i vole. Relativno je malo i vinoljubaca koji razumiju da je crni pinot sasvim drukčiji od ostalih crnih sorata. Vina su mu crvene boje, iako je u nazivu sorte riječ crni. Vitkog su tijela, a naši su se ljudi naviknuli na pune i teške crnjake kakve daje plavac mali. Osim toga, crnog pinota je općenito malo, a dobrih još i puno manje. No, čaša-dvije, pa i boca dobrog crnog pinota dugo se pamti.
