Neizgovorena istina o muškarcima i make upu je da se muškost ne gubi nošenjem šminke, već njezinim skidanjem. Zamislite muškarca u najboljim godinama, neupitne heteroseksualne orijentacije, kako po povratku s posla ili izlaska stoji u svojoj kupaonici pred ogledalom, hvata vatu u ruke, preparat za skidanje šminke i kreće u avanturu skidanja maskare. Ovo je trenutak u kojem bi se svaki klasični muškarac osjećao kao da je svoju muškost ovjesio o klin, a ako i ne bi, tada bi se sigurno pred kolegama s malog nogometa stidio govoriti o tom čarobnom i vrlo intimnom trenutku. Ipak, šminka za muškarce nije ništa novo i ništa revolucionarno. U starim civilizacijama je to bilo posve normalno, kao na primjer u starom Egiptu, Rimu i Perziji. O bližoj povijesti da i ne govorimo, kada su i najveće muškarčine imale naslage pudera i rumenila na svojim obrazima. U međuvremenu, između Luja šesnaestog i modernog metroseksualca, bilo je mnogo pokušaja da se muškarca natjera da si namaže trepavice i našminka usta. Niti jedan nije dugo trajao, ali su ipak postojali. Danas je industrija koja se bavi muškom kozmetikom za estetsku doradu prirodnih ljepota teška preko 15 milijardi eura, pa ipak se u muškom društvu rijetko kada govori o tome koje je mlijeko bolje za skidanje šminke, a koji lak za kosu bolje drži na gradilištu.
