Ovisan sam o filmovima i volim gledati sve vrste filmova. Drame, komedije, znanstvena fantastika, horore, akcijske, avanturističke, post apokaliptične, dobre, loše, dosadne, zanimljive, one koji traju predugo i one koji završe tako da ne znaš tko je ubojica ili ljubavnica.
U mojim preporukama, počeo bih s komedijom. Danas nam treba komedije više nego ikad, a već i vrapci na granama znaju da "smijeh je lijek". Zato vam preporučam komediju 'Smrt na sprovodu' ('Death At A Funeral') iz 2007. godine. Odlična komedija redatelja Franka Oza prepuna crnog humora, obiteljskog humora i neočekivanih raspleta tijekom jednog naizgled običnog sprovoda u totalno disfunkcionalnijoj obitelji.
Drama mi je možda trenutno najdraži filmski žanr. Nalazim se u nekoj fazi života kad me strašno pogađaju nepravde, bolesti, nerazumijevanje i nedostatak empatije među ljudima. Jedna od meni najboljih, najtežih i najljepših drama je 'Ratni konj' ('War Horse') iz 2011. koji je režirao Steven Spielberg. Putovanje jednog konja, koje je započelo na jednom sajmu na kojem je bio dovoljan jedan pogled, toliko je živopisno, prepuno iskrene brige i ljubavi, da ne možete tijekom filma ne pustiti suzu, dvije, tri. Ili jednostavno plakati zadnjih 30 minuta.
Znanstveno fantastični filmovi su mi potrebni kako bih mogao razvijati svoju maštu i spašavati svijet. Dobro, barem svoje ukućane. Jedan od filmova koji mi pruža tu vrstu uzbuđenja je 'District 9' iz 2009., koji je režirao Neill Blomkamp, a producirao Peter Jackson koji je očito prepoznao potencijal ovog filma i kvalitetu priče. 'District 9' je zaštićeno područje iznad kojeg se nalazi pokvareni svemirski brod, a ispod njega miroljubivi izvanzemaljci koji promijene svoju narav zbog agresivnog pristupa znatiželjnih neinteligentnih sisavaca - ljudi. Naravno, ljudi žele njihovo oružje.
Horori su na meni ostavili neizbrisiv trag. Mislim ne spavam s upaljenim svjetlom, ali imam pokraj kreveta palicu za baseball. Ta mi palica vjerojatno ne bi pomogla ili ju u mraku ne bih mogao pronaći kad bi krenula frka, ali neka je ona tu. Jedan od meni najboljih horor filmova je stari 'Egzorcist' ('Exorcist') iz davne 1973. godine, redatelja Williama Friedkina. Snimljeno je nekoliko loših nastavaka, pokušaja poboljšanja kvalitete stare snimke, ali uzaludno. Upravo u toj staroj audio-video snimci je čar tog filma. Svaki kadar, svaki zvuk je toliko strašan da ti ne izlazi iz glave još par dana. Kadar u kojem je demon, u tijelu dvanaestogodišnje djevojčice, sklupčan na krevetu i tiho i podrugljivo se smiješi... mislim da ću to sanjati i večeras, samo zato što sam se sad toga prisjetio i ovdje vam napisao.
Post apokaliptični filmovi su nešto što bih mogao gledati svaki dan, cijeli dan. Još ako su dobri, čak ih mogu gledati i nekoliko puta. Nitko ne može pretpostaviti "kako bi bilo kad bi bilo" i zato su dobri post apokaliptični filmovi da nas podsjete na prave ljudske vrijednosti i daju nam snage da čuvamo jedni druge koliko god možemo. Jedan od takvih filmova je 'Cesta' ('The Road') iz 2009. godine. Režirao ga je John Hillcoat, a glavnu ulogu tumači genijalan Viggo Mortensen koji tijekom filma odigra "lepezu" osobina i svaka je posebna na svoj način. Odnosi među likovima su istovremeno zastrašujući i žalosni, a nemoć stvara nove razine hrabrosti, ludosti i očaja. 'Cesta' je filmsko remek djelo koje morate pogledati.
Od 100 842 filma koja sam pogledao u životu, danas sam odabrao ovih pet. Ako još niste, pogledajte ih, tako da kad se vidimo možemo razgovarati o detaljima. Ako nas prije ne "pokosi" neki virus.
