Moje pitanje je jednostavno – kako znati jesam li u vezi u kojoj je meni više stalo do druge strane? Zapravo sigurna sam da jesam, jer radimo sve ono što njemu odgovara, a kada ja nešto predložim kaže da je umoran, na more nismo išli jer je štedio novac za popravak auta, čak nije odvojio niti jedan vikend da odemo na kupanje, družimo se uglavnom s njegovim prijateljima, s mojima mu se ne da previše izlaziti. Kaže mi da me voli i da mu nikad do nikog nije bilo ovako stalo, ali ne razumijem kako onda jedino on može biti na prvom mjestu u našoj vezi?
Ako se pored partnera konstantno osjećamo nesigurno, a ponekad i nevoljeno, onda možda ne bismo trebali biti zajedno
Zašto ste u vezi u kojoj niste zadovoljni?Nije, naravno, u redu da je on uvijek, kako kažete, na prvom mjestu. Ali vi, zašto ste u vezi u kojoj patite? Očito ne možete postaviti granicu. Jeste li porazgovarali s njime i rekli mu što vas boli? Jeli vam dovoljno da vam s vremena na vrijeme kaže da vas voli?On očito treba puno pažnje i time pokazuje da je u potrebi da ga netko voli i poštuje, ali u toj ste istoj potrebi i vi. Moram primijetiti da vaše ponašanje pokazujesindrom 'žrtve okolnosti', a ne jednakog partnera u vezi. Vrlo često je to slučaj u nezdravim i lošim vezama. Ljubav ne bi smjela biti ništa što bi nas činilo nesretnim, žalosnim, nesigurnim, upravo suprotno, a pogotovo se ne bi smjela pretvoriti u mučenje. Prava ljubavna veza znači biti spreman na velike odluke i kompromise, na promjene, na uspone i padove, ali uljubavi ne bismo nikada smjeli patiti. Jer inačene možemo govoriti o ljubavi. Ako boli – nije ljubav. Kada par nije kompatibilan problemi brzo počinju izlaziti na površinu što rezultira stalnim prepirkama, svađama, stalnim odvajanjem, a u najgorim slučajevima i fizičkom agresijom. No biti u vezi koja nije dobra samo zato da ne budemo sami najgori je mogući izbor. Ako se pored partnera konstantno osjećamo nesigurno, a ponekad i nevoljeno, onda možda ne bismo trebali biti zajedno. Možda smo prije početka svoje veze idealizirali svog dečka. Zamišljali smo ga kao dobrog, pažljivog i kao nekog tko bi učinio sve za nas. No kad smo počeli živjeti zajedno brzo smo uvidjeli da je on drugačiji nego prije. I to si ne želimo priznati. Ovakvo 'mazanje očiju' dovest će nas do još dubljeg povrjeđivanja, stoga je možda vrijeme da progledamo i zapitamo se da li nam je odnos uistinu onakav o kakvom smo maštali.
O ljubavi su napisane brojne priče, bajke, dogme, mitovi, legende… I dan danas ih živimo vrlo praktički. Jedna od najvećih dogmi o ljubavi je da je ljubav bol. Ono kad voliš onda patiš. Umjesto da se pored njega osjećamo zadovoljno i puni samopouzdanja, tjeskobni smo i nesigurni kad god mu trebamo priopćiti neku svoju odluku ili jednostavno želimo iznijeti svoje stavove i mišljenja. Zbog straha što će on misliti ili reći o nama te stvari mu radije prešućujemo. I gdje je tu sreća? Je li tako i s vama? Tako da bi moj generalni savjet svakome tko nije zadovoljan u vezi, tko pati, tko se često osjeća usamljeno uz partnera pored sebe, uz kojeg se bojite da će vas napustiti ako se ne promijenite kako to on želi, ako se pored njega osjećate nesigurno, ako su vam ciljevi i svjetonazori dva različita svijeta, ako se njegova djela nikad ne podudaraju s riječima koje izgovara, ako vas zanemaruje i više vremena provodi s prijateljima ili rođacima a ne s vama, ako vas do sada nikad nije htio upoznati sa svojim roditeljima, ako se opire ideji braka ili obitelji, ako vas partner stalno kritizira nemojte ostajati u takvim vezama. To je pravo poniženje.
Ali pitanje je zašto ipak ostajemo? Mnogi su razlozi za to, a njih mahom trebamo potražiti u našoj prošlosti. Obično u djetinjstvu kada ta (buduća) naša ljubav dobiva prvi okvir, matricu našeg budućeg ponašanja u obitelji i partnerskog odnosa (gledajući roditelje) koje kasnije najčešće preslikavamo u vlastite obiteljske ili partnerske odnose. Vrlo često u odnosu uzmičemo, s osjećajem krivnje, nedostatkom samopouzdanja jer, vjerojatno u najranijoj dobi, nismo dobili dovoljno ljubavi i pažnje od roditelja. A ako su nas kritizirali, omalovažavali, podcjenjivali, uspoređivali ili pak zanemarivali nismo ni naučili što je to ljubav, što je to poštovanje. I cijeli život osjećamo posljedice. Ako ne riješimo svoje komplekse iz mladosti, osjećaj krivnje poglavito, nikad nećemo biti zadovoljni sa sobom niti sa svojim odabirima, pa tako ni ljubavnim. Nećemo moći živjeti zadovoljno. Zbog osjećaja manje vrijednosti i nedostatka samopouzdanja u partnerima tražimo osobno ispunjenje, ljubav, poštovanje sve ono što sami nemamo projiciramo na partnera. A on vjerojatno isto to traži kao i mi, traži da ga se voli, prihvati bez uvjeta, poštuje. I tu smo zarobljeni u ovisničkoj vezi iz koje ne znamo izaći jer je čovjekova potreba da bude voljen ogromna.
Najkvalitetnija veza je kad su oba partnera emocionalno stabilne osobe. Ma kakvo god da nam bilo djetinjstvo samo smo mi odgovorni za svoj život i svoje odabire. Mnogi od nas vjeruju u romantičnu ljubav, u teoriju kako tamo negdje postoji netko tko je naša 'bolja polovica' . Ta paradigma pretpostavlja da smo sami nepotpuni i da nam treba 'partner' koji će nas učiniti 'cjelovitim'. Kad preokrenemo tu priču zapravo čeznemo sa svojom cjelovitošću, za onim dijelom sebe koji nismo upoznali, koji i ne znamo da postoji u nama. Ako postoji neki temeljni zakon po kojem ljubav djeluje onda je to zakon reciprociteta – kako se odnosimo prema sebi točno tako će se drugi odnositi prema nama, shvaćati nas i uzimati nas, tretirati nas. Jer svaki dan zapravo posve nesvjesno pokazujemo drugima kako da se odnose prema nama. Ono sve što osjećam prema sebi zrcali se na van pa je to izuzetno vidljivo u partnerskom odnosu. Ne možemo sakriti svoj nedostatak samopouzdanja (koji se uglavnom manifestira vrlo različito, ali je vidljiv). I zato ta silna potreba da dobijemo izvana, od drugih, sve ono što sami nemamo.
