Još
Emisije
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Lifestyle

Jeste li 'iznimnomisleći' i zašto je to dobro?

Previše mislim, bližnji mi govore da sam kompliciran i da se previše propitkujem, u mojoj glavi nema predaha... Opisuje li ijedna od ovih rečenica baš vas vjerojatno pripadate profilu iznimno misleće osobe. Kako ovaj dar okrenuti u svoju korist i preuzeti kormilo svog života, savjetuje Christel Petitcollin, autorica hit knjige 'Kako manje misliti'

Izvor: Profimedia

Bližnji vam govore da postavljate previše pitanja. U vašoj se glavi uvijek nešto kovitla – ponekad sanjate o tome da pritisnete tipku za isključivanje uma. Imate dojam da ste s drugog planeta. Ne uspijevate pronaći svoje mjesto. Osjećate se neshvaćeno. Opisuje li ijedna od ovih rečenica baš vas? Ako je tako, zacijelo ćeš se prepoznati u profilu iznimno misleće osobe, piše Sensa.

Biti iznimnomisleći je zbilja zamorno, ali vaš mozak – upravo taj koji previše razmišlja, pravi je dragulj, kaže Christel Petitcollin, autorica knjige 'Kako manje misliti' (izdavač Poetika).

Vrijeme je da preuzmete upravljač svog života i da naučite iskorištavati izvanredne mogućnosti svoga mozga koji vam se prije činio neuhvatljivim. Evo što vam savjetuje psihoterapeutkinja Petitcollin...

christen petitcollin Izvor: Profimedia

Hrvatska publika upoznaje vas knjigom Kako manje misliti. Što nam možete reći o sebi i svom radu?

Christel PetitcollinBavim se psihoterapijom gotovo trideset godina. Obučena sam za Neurolingvističko programiranje, transakcijsku analizu i hipnozu prema Eriksonovoj metodi, a radila sam i kao menadžerica za odnose s javnošću. Pisanje je došlo spontano: godinama sam objavljivala radove o psihologiji i držala predavanja, koja sam ih počela zapisivati i tako su nastale moje prve knjige.

Uglavnom pišem pedagoške tekstove kako bih objasnila teme svojih savjetovanja. Kada samu sebe čujem kako deseti put nešto objašnjavam, pomislim: moram to zapisati! To mojim knjigama daje poseban ton, kao da razgovaram s klijentom. S Kako manje misliti smatrala sam kako je važno da iznimnomisleći konačno dobiju jednostavan, konkretan i nadasve pozitivan priručnik o svom atipičnom mozgu.

Isprva navodite da biste „iznimnomisleće“ osobe rado oslovljavali kao „darovite“, ali da bi ih to otjeralo. Zašto ih pomisao na svoju natprosječnu inteligenciju odbija?

U Francuskoj se „darovitima“ nazivaju ljudi koji su uspješno položili testove inteligencije. No ti su testovi namjerno osmišljeni tako da ih uspješno riješi samo 2 % ljudi. Iznimnomislećih ima 12–15 % (ispravljam podatak u knjizi!), a među njima 10–13 % koji ih neće uspješno riješiti. Trebalo ih je pravilno nazvati a da se ne osjećaju kao prevaranti (čime su opsjednuti!).

Što ste pametniji, manje ste toga svjesni. Jean-Claude Van Damme to kaže ovako: „Kad si glup, ne znaš da si glup. A kad nisi glup, znaš da ponekad jesi.“ To po meni najbolje sažima problem! Zato je natprosječno inteligentnim ljudima još teže priznati da su takvi.

Podnaslov knjige na engleskome glasi Umijeće prekomjernog razmišljanja (overthinking). Kako se „iznimnomisleći“ razlikuju od prosječnih ljudi koji samo previše razmišljaju?

Nisam oduševljena tim podnaslovom jer mijenja smisao moje tvrdnje. Pretjerano razmišljanje nije umijeće, već neurološka karakteristika. Promišljanje iznimnomislećih razlikuje se od promišljanja ostalih ljudi. Intenzivnije je, složenije, više filozofsko i altruistično.

Nedavno je kod nas objavljen naslov „Okruženi idiotima“ T. Eriksona, pri čemu su se svi slagali da će ga čitati „idioti“ i nesvjesni sebe tvrditi kako su upravo oni okruženi dotičnima. Postoji li opasnost da se uobičajenomisleći poistovjete s Vašom knjigom, a iznimnomisleći ne?

Uobičajenomisleći samouvjereno tvrde da se moja knjiga na njih ne odnosi jer u takvom načinu razmišljanja ne vide nikakvu prednost. Obično komentiraju kako neki „sebi postavljaju deset tisuća pitanja, cijelo vrijeme sumnjaju, zamaraju se sitnicama“ i za sebe zadovoljno zaključuju da su „normalni“!

A naravno da će iznimnomislećima biti teško kada se prepoznaju! Već smo naveli da uvijek sumnjaju u sebe, a većinu okolina godinama smatra problematičnima i preosjetljivima, pa viđenje tih osobina kao pozitivnih izokreće njihovo poimanje sebe. Javlja se gnjev jer cijeli život trpe zlostavljanje! Zato im nije lako prihvatiti takvo „laskavo“ objašnjenje.

Mislim da aktualna pojava ukazivanja na iznimnomisleće ljude počinje smetati društvu. Do pojave moje knjige, ti su ljudi bili izopćeni i od njih se očekivalo da se prilagode. A sada ističu svoju različitost, očekuju priznanje i zalažu se za vrednovanje svih živih bića. To kapitalizmu ne odgovara... Usto se u pitanje dovodi bespogovorno prilagođavanje uobičajenomislećih kodeksima i pravilima zajednice, a to uznemirava.

Koje su glavne odrednice iznimnomislećih?

Oni imaju dvije osebujne neurološke karakteristike.

Hiperestezija: sve zapažaju, čuju i osjećaju izoštrenim osjetilima. Zbog toga ih se redovito naziva teškima: „Ali ja ne vidim problem! Glazba nije preglasna! Nije prevruće!“ i sl. Iz te hiperestezije proizlaze hiperosjetljivost, hiperemocionalnost i hiperempatija.

Složena razgranatost misli: svaka misao otvara vrata desecima novih, a one desecima novih i tako u beskraj. Misli su im poput paukove mreže: svaka misao povezana je s ostalima, što im daje originalnost i kreativnost. To je i razlog vrludanja njihovih misli i potrebno je preuzeti kontrolu nad tom razgranatošću.

S kakvim se izazovima iznimnomisleći susreću u svakodnevnom životu?

Većina iznimnomislećih k meni dolazi obeshrabrena nerazumijevanjem i reakcijama okoline. Kažu mi: „Ne razumijem društvene kodove! Osjećam se kao s drugog planeta!“ Upravo ću se otkrivanjem tih kodova baviti u sljedećoj knjizi.

Iznimnomisleći mogu djelovati pretjerano osjetljivi, a s druge strane zbog idealizma i iskrenosti ispadaju bezobzirni. Kako objašnjavate taj paradoks?

Naše društvo smatra da je preosjetljivost slabost, hiperemocionalnost histerija, ljubaznost naivnost, hiperafektivnost nezrelost, a briga o zajednici nedostatak samodostatnosti.

Međutim, sve se više govori o „emocionalnoj inteligenciji“, čak i u korporativnom svijetu! Počinjemo razumijevati i da su ljudi puni samopouzdanja često ograničeni, da je ljubaznost vrlina, posebno jer su ljubazni ljudi uglavnom sretniji...

Sustavno omalovažavanje iznimnomislećih razlog je zašto tim ljudima nedostaje samopouzdanja. No oni nisu nimalo slabi kako im se čini kada sebe gledaju očima okoline. I daleko od nezrelosti kakvu im pridaju, iznimnomisleći su hiperodgovorni. Zato sami sebe lako okrivljuju: brinu se za sve što ih okružuje.

Kako iznimnomisleći doprinose svijetu oko sebe?

- Znatiželjom: sposobnost propitivanja svega što se uzima zdravo za gotovo omogućava im da učinkovito pomognu u razvoju ideja i običaja u društvu.

- Kreativnošću: dugujemo im većinu inovacija i umjetničkog stvaralaštva.

- Ljubaznošću: u svijetu nadmetanja, njihova ljubaznost, sposobnost slušanja i empatija pravi su melem za ljudsku patnju.

- Izvanrednom etikom: oni su čuvari kodeksa čovječanstva. Vrijednosti su im apsolutne i od njih ne odstupaju.

Kako prolaze u školi i na poslu?

Ni škola ni poslovno okruženje ne odgovaraju razgranatom načinu razmišljanja. U sustavu koji promiče odnose moći i konkurencije, iznimnomisleći su nužno gubitnici. Oni koji se uspiju istaknuti razvili su lažno ja prilagođeno okolnostima, ali nesvjesno guše sami sebe. Uvijek postoji opasnost da će jednom eksplodirati i raskrstiti sa starim načinom života.

Mnogo pozitivnija alternativa, nažalost rijetka, jest kada iznimnomisleći pronađe smisao u svom životu, u potpunosti koristi svoj složeni način razmišljanja, kreativnost i potrebu za učenjem. I okolina tu igra važnu ulogu: ako su učitelji ili šefovi karizmatični i topli, iznimnomisleći će dati najbolje od sebe. Inače će odnos biti uzajamno složen.

Najčitanije

Najnovije

loader