Nedavno mi je došla klijentica kako bi se emocionalno izvukla iz problematične, teške veze u kojoj je izgubila sve što se može izgubiti - dostojanstvo, samopouzdanje, zadovoljstvo i mir. U njezinoj priči vidjela sam sve ono što zrcali takav odnos – strah, osjećaj krivnje, manje vrijednosti, manjak samopoštovanja, emocionalnu nesigurnost i mnoge druge stresne emocije. Znamo li prepoznati svoje osjećaje i shvatiti da smo u toksičnoj vezi? U svakoj zdravoj emocionalnoj vezi partneri će osjećati uzajamnu bliskost, suosjećanje, sigurnost, slobodu mišljenja, uzajamnog dijeljenja, aktivnog slušanja, brižnost, slobodu da mogu misliti drugačije od partnera i da svoje stavove, iako se ne slažu s nekim stavom partnera, mogu jasno i nedvosmisleno izraziti bez osjećaja krivnje ili nesigurnosti, bez grižnje savjesti ili nelagode. Sve su to faktori dobre partnerske veze - svaki od partnera jasno osjeća da može biti ono što jest i da se u vezi razvija, mijenja i napreduje kao pojedinac, ali jednako tako i u odnosu.
Za razliku od ovakve, zdrave emocionalne veze loši partnerski odnosi zrcale nesigurnost, zloupotrebu moći, težnju za kontrolom, sebičnost, kriticizam, negativne stavove prema mišljenjima i osjećajima partnera, nedostatak povjerenja, ponižavanje i omalovažavanje, ljubomoru i mnoge druge loše osjećaje. Na taj se način oboje zapravo osjećaju zarobljenim, neslobodnim, nezadovoljnim jer, prirodno, ne mogu izražavati svoje vrijednosti, stavove, mišljenja, jer često za to dobivaju negativne kritike ili “etikete” zbog kojih i sami ulaze u začarani krug osobnog preispitivanja i mahom samoosuđivanja. Iako postoje mnogi osobni faktori koji doprinose tome da veza postane otrovna i teška postoje i situacije kada se zdrave i dobre veze pretvore u toksične. Kako je to moguće? Zbog raznih predvidivih i nepredvidivih životnih situacija može doći do poremećaja u komunikaciji što je prvi okidač za nezadovoljstvo zbog kojeg dolazi do poremećaja do jučer dobrih odnosa, do razaranja emocionalne povezanosti, osjećaja povjerenja, zaštite i iskrenosti. Kada počinje omalovažavanje, vrijeđanje, prebacivanje, stvaranje osjećaja krivnje, pokreću se mehanizmi koji zrcale samoobranu, zaštitu vlastitih interesa, vlastite osobnosti umjesto zaštite samog odnosa. Odnos gubi prioritet i postaje nesigurno mjesto za oba partnera sve dok se komunikacijski obrasci ne promjene. U ovakvim situacijama dobra komunikacija koja je nestala treba revitalizaciju, promjenu, treba pomoć.
Osobni problemi, osjećaj manje vrijednosti, nesigurnosti najvažniji su faktor problema u vezi, a oni se manifestiraju uglavnom na potrebi manipulacije s partnerom. I to zbog osjećaja (lažne) samo-vrijednosti koja se izgubila u obliku impulzivnosti, ljutnje, vrijeđanja, nesposobnosti razumijevanja tuđih osjećanja i potreba. Potom se javljaju sebičnost, stalno traženje pažnje, kritiziranje, izbjegavanje osobne odgovornosti. Sve to, međutim, može biti i posljedica određenih psihičkih bolesti, uključujući i poremećaje osobnosti. S obzirom da je svijest o osobnom utjecaju na druge veoma ograničena kod takvog toksičnog odnosa osobe koje unose problem u emocionalnu vezu zapravo nisu svjesne osobne emocionalne nestabilnosti na razini 'teške naravi'. I to upravo zbog preokupiranosti sobom, svojim potrebama, ciljevima, željama, jer je naša potreba za zadovoljenjem prirodna i ogromna. To ne znači da i oni koji su problem u vezi ne zaslužuju partnerski odnos, ljubav, podršku razumijevanje, a uz stručnu pomoć mogu se poboljšati mnogi aspekti emocionalnog života i partnerskog odnosa.
Pitanje koje se nameće je zašto ostajemo u lošim i teškim vezama? Razlozi mogu biti brojni, od osjećaja obaveze, osobnih emocionalnih problema, posljedica koje su možda već nastupile (tjeskoba, depresija nasilje), straha, nedostatka podrške od partnera koji je izvor toksičnosti u odnosu i nesigurnosti, poglavito ako smo se vezali za takvog partnera usprkos lošoj vezi. Kako ostajanje u lošem odnosu nosi i zdravstvene rizike, a odnos sam po sebi bez određene stručne pomoći ne može biti sigurna baza niti za partnere niti za djecu, trebalo bi si postaviti neka pitanja. Zašto sam u odnosu koji me čini nesretnim? Što me drži u takvom odnosu, jesu li to djeca (najčešći izgovor), materijalna situacija (krediti, rate, materijalna postignuća), šira obitelj (konzervativni odnos u kojem smo dobili paradigmu da je život težak i da se brak mora sačuvati pod svaku cijenu) ili nešto drugo?
Kako su naši partnerski odnosi mahom dobrovoljni, barem u 'slobodnom svijetu', naš je izbor da u odnos ulažemo sve što želimo kako bismo se osjećali dobro, vrijedno, zadovoljno i zadovoljeno. Zato i tražimo ljubav u partnerskom odnosu, osnivamo obitelj i živimo nekad do kraja života s jednim partnerom. Polazeći od ove premise, ukoliko vidimo da nam odnos postaje tako loš i težak da se ne osjećamo voljenim, poštovanim i sretnim, bilo bi dobro da se odmaknemo i nađemo svoj put. Za sve uvijek postoji rješenje.
