Kristina Burja: 'Treba izbjegavati odjevne komade koji vas čine nervoznima'

U Mjesecu hrvatske knjige, hrvatski modni brend Krie Design inovativnim pristupom i inspirativnom pričom projekta [O]djela ujedinjuje stvaralaštvo, književno i modno te povezuje modnu dizajnericu Kristinu Burju i spisateljice Andreu Andrassy, Ružicu Ašćić, Eminu Pršić, Koranu Serdarević i Maju Šimlešu, koje se ističu na književnoj sceni svojim djelima. Projekt je nastao kao želja za propitkivanjem koliko je važan prvi vizualni dojam koji ostavljamo na druge, jesu li lijepe korice knjiga postale presudne za prvi kontakt s čitateljem?

Kako je nastao projekt (O) djelo?

U Mjesecu hrvatske književnosti osjetili smo potrebu pokrenuti projekt koji će ujediniti stvaralaštvo, književno i modno. Jako mi je drago što su zbog projekta (O)djelo, u interijeru knjižare Fraktura, nastale predivne fotografije uspješnih spisateljica u Krie odijelima koje svojim djelima oblikuju našu svakodnevicu,  probuđuju našu maštu. Upravo sve to i ja radim kreirajući odjeću koja izaziva reakciju žena širom svijeta. Igrom riječi nazvali smo projekt (O)djela kako bismo progovorili o bitnosti onoga što poručujemo kroz djela, ali i odijela koja biramo.

Koliko je odabir odjeće bitan pri prvom kontaktu s drugima?

Ako ste odabrali odjeću u kojoj se dobro osjećate, pogled u ogledalo budi zadovoljstvo i vaš nastup će biti takav i zračit ćete samouvjereno. Sigurno ste nekada obukli neki komad koji vam je zbog nečega odvraćao pažnju i činio vas nervoznim. To definitivno treba izbjegavati.

Coco Chanel prva je žena koja je drugim ženama ponudila opciju nošenja hlača i izazvala reakciju javnosti. Na koji način vi stavljate fokus na svoj dizajn?

Odabrano odijelo je ekstenzija naše osobnosti.  Zato fokus stavljam upravo na zanimljive krojeve i statement detalje po kojima je Krie prepoznatljiv i biraju ga žene iz svih dijelova svijeta koje vole imati nešto posebno i to nas odvaja od svega već viđenog.

Ovim projektom povlači se paralela između odijela i korica knjiga. Što vas privuče nekoj knjizi?

Volim knjižare, miris knjiga koji me toliko obuzme da zaboravim na vrijeme. Knjige kupujem birajući autora kojeg volim ili prema preporuci. Ali moram priznati da me naslovnica neke knjige može također privući da istražim što je unutar korica i odlučim želim li ju pročitati. Knjige odijevaju dušu, obogaćuju nas, mnoge stavove oblikujemo prema pročitanom ili maštamo o trenucima koji su opisani u omiljenoj knjizi. Zato sam uistinu uživala u razgovoru o stvaralaštvu sa spisateljicama Eminom Pršić, Koranom Serdarević, Ružicom Aščić, Andreom Andrassy i Majom Šimlešom koje su uveličale prvo izdanje ovog projekta.

Svi govore o lošem utjecaju brze mode na industriju, nove kolekcije pojavljuju se na tjednoj bazi. Koja je budućnost mode?

Ništa brzo nije dobro...ja sam već 6 godina dio internacionalnog projekta Green Fashion Week koji je pod pokroviteljstvom UN-a i promiče održivi razvoj u modi i slow fashion. Bitna je kvaliteta proizvoda, priča koja stoji iza dizajna, materijali koji se koriste. Odjeću ne treba gomilati, trebaju nam ključni komadi koje možemo nadopuniti, a imaju trajnu vrijednost, posebnost, nešto što možemo ostaviti u nasljeđe. Mislim da se modna industrija jako usporila u ovih par mjeseci kada nam se dogodila korona. Mijenja se pogled na sve i mislim da ćemo  u ovoj situaciji napraviti neke dobre korake u smislu ekologije, prezentacije i konzumacije mode.

RUŽICA AŠČIĆ 

O projektu (O)djelo.

Projekt sjajno povezuje žene, njihovo stvaralaštvo, ali dodatno kao nešto vrijedno izdvaja domaći proizvod. Kao što je za osobu bitno odijelo, za djelo je bitan dizajn korica, koji je prva karika između čitatelja i sadržaja knjige. Također mi se svidjelo što su cijeli događaj od početka do kraja organizirale žene.

Koliko vam je bitno što odijevate i može li se kroz stil odijevanja saznati nešto o osobi?

Još otkako sam ušla u tinejdžerske godine, postalo mi je jako važno da ono što nosim korespondira s mojom osobnošću. Od trinaeste godine sam sanjarila da ću postati modna dizajnerica te sam s jednom prijateljicom iz susjedstva crtala i smišljala nove kreacije, a na majčinoj mašini sam čak naučila i šivati, tako da sam često prepravljala postojeću odjeću ili izrađivala nešto otpočetka. Kasnije se ta želja preusmjerila u književnost, ali stil i moda su mi ostali važni. Uvijek sam bila jedna od onih koja hoda po dućanima i gleda odjeću, iako možda ništa neće kupiti. U odrastanju sam najčešće gledala da odjenem nešto drugačije, ponekad čak i ekscentrično, dok me zadnjih godina privlače klasični komadi, ali i prirodni materijali. Rado bih odijevala ono što su na primjer nosile glumice u Hitchcockovim filmovima 50-ih i 60-ih, ali takav glamur mi ne dopuštaju ni svakodnevica ni financije. A možda bi to na ulici izgledalo i malo pretjerano i čudno. Danas je svakome tko je upućeniji postalo jasno da generalno puno odjeće kupujemo i puno odjeće odbacujemo, iako ona često nije proizvedena u etički prihvatljivim uvjetima, niti nam je potrebna.

Kako se osjećate u dizajnerskom, Krie odijelu?

Odijelo Kristine Burje prije svega je ženstveni komad odjeće, vrlo udoban, a na simboličnoj razini govori o tome što žena može biti u 21. stoljeću. Zapravo mi se čini da bi svaka žena trebala imati barem jedno kvalitetno odijelo u svome ormaru, možda na vješalici uz malu crnu haljinu.

Kažu da knjigu ne treba suditi po koricama no je li uistinu tako? Koliku su upravo danas one važne za prvi kontakt s čitateljem?

Nakon sadržaja knjige, korice su prva sljedeća najvažnija stvar. U vrijeme kad tržištem cirkulira nevjerojatan broj naslova, knjiga čitatelju mora biti dopadljiva vizualno. Nažalost, u Hrvatskoj je svega nekoliko nakladnika koji obraćaju pažnju na dizajn knjiga koje izdaju. Izrada knjige je skupa, tiraže su neznatne, a zbog svega toga dizajn pati. S druge strane, nebriga za vizualni identitet može biti kontraproduktivna, jer potencijalni kupac neće u ruke uzeti knjigu koja ne izgleda privlačno. Privući će mu pozornost nešto drugo što izgleda lijepo.

U kojem trenutku počinjete razmišljati o vizualnom identitetu vašeg djela?

U trenutku kad je rukopis posve gotov i spreman za slanje izdavaču. Ja kao autorica ne bih se voljela brinuti za vizualni identitet svoje knjige, ali ponekad je bolje uzeti stvari u svoje ruke, nego pustiti, pa kako bude.

Radite li kompromise kada je u pitanju izgled naslovnice vaše knjige?

S obzirom na to da nisam vizualna umjetnica, niti mislim da imam tu vrstu dara, izradu naslovnice u potpunosti prepuštam ilustratoru. Posljednju naslovnicu za zbirku drama „Košnice“ radio je mladi ilustrator Ivan Stanišić, koji je pročitao rukopis, skicirao nekoliko prijedloga, dao mi da izaberem onaj koji najviše korespondira s tekstom i odatle je radio dalje. Nisam imala nikakvih naputaka za njega, niti dodatnih prijedloga, niti sam vraćala to što je napravio, jer je njegova ilustracija umjetničko djelo za sebe i nipošto nisam htjela intervenirati.

Koliko je ubrzani način života utjecao na umjetnost i njezino konzumiranje?

Nikad nam nije bilo dostupno ovoliko umjetničkih djela. Puno knjiga se piše. Samo u Hrvatskoj se na godišnjoj razini objavi toliko knjiga da bi pojedincu trebale godine i godine da pročita sve što se objavilo u toj jednoj godini. Tako da zapravo živimo u obilju. Umjetnost je od nas udaljena jedan klik. Često je besplatna. No suočavamo se s time da ne cijenimo toliko to do čega tako olako dolazimo.

Zašto je važno čitati pogotovo u izolaciji?

Svatko ima svoje intimne razloge zašto čita. Možda tako ne djeluje, ali s ovako nečim se nikad nismo susreli. Izolacija može pogubno utjecati na vlasti osjećaj za smisao, pogotovo ekstrovertima, koji vole izlaziti i družiti se, a u cijeloj toj priči čitanje može biti nešto što odvraća pozornost od svakodnevice i crnih vijesti i obogaćuje vrijeme provedeno u samoći.