Još
Emisije
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Lifestyle

Kako prepoznati da smo u ovisničkom odnosu?

Autor Lidia Černi
Autor Lidia Černi

Kao što postoji ovisnost o drogi, alkoholu, seksu, šopingu, internetu i slično isto tako postoji ovisnost i o partneru pri čemu imamo osjećaj da se sreća i ispunjenje može doživjeti jedino u partnerskom odnosu – objašnjava psihologinja Lidia Černi i u nastavku kolumne otkriva kako spoznati da smo i sami u takvoj, nezdravoj vezi

Izvor: Shutterstock

Nedavno mi se javila jedna djevojka koja je, kako sama kaže, u ovisničkom odnosu s partnerom. Osjeća to i kod njega i pita se je li uopće moguće ostvariti dobar i kvalitetan odnos a da se u njemu ne stvori ovisnost o partneru. Rekoh joj da je ovisnički odnos u vezama već jako dugo 'normalan' i da tako zamagljujemo svoju krhkost i nesigurnost, jer nemamo dobro izgrađen odnos sami sa sobom, što je problem koji još od djetinjstva vučemo kao puževu kućicu. Jer ovisnost je ovisnost. Nije to dobro. 

Izvor: Shutterstock

Kao što postoji ovisnost o drogi, alkoholu, seksu, šopingu, internetu i ne znam o čemu sve ne, a osoba koja je ovisna osjeća svojevrsnu 'psihičku ovisnost', isto tako u partnerskoj ovisnosti postoji osjećaj da se sreća i ispunjenje može doživjeti jedino u partnerskom odnosu i, naravno, samo s tim jednim partnerom. Zapravo je to velika laž koja nas generacijski prati stoljećima. A govori ju prilog tome kako mislimo da nemamo slobodnog izbora već se moramo vezati za nekog usprkos racionalizacijama (naizgled racionalnim razlozima zašto je osoba u odnosu s nekim usprkos, primjerice, nasilju). Umjesto potrebe za zajedničkim rastom, zbog osobne nesigurnosti i potrebe da nas partner dopuni i potvrdi postoji potreba da se partneru pomogne, da se spasi od problema u kojima se našao zbog svojih loših procjena ili odluka i na taj način sebe žrtvujemo partneru kako bi on stekao puno povjerenje u nas, a mi makar malo zadovoljstva. Potreba da se bude svojevrsni partnerov spasitelj pozicionira nas tako da stalno budemo potrebni i dostupni i od pomoći svom partneru. Iako naizgled ovo zvuči super i normalno, dapače puno istinske ljubavi, podrške i empatije, to je daleko od istine. Mane mu se u potpunosti zanemaruju, a idealiziranje doseže groteskne oblike i to sve kako bi nas on prihvatio i zavolio. Ljubomora, posesivnost, opsesivna orijentacija na aktivnosti partnera, nerealne optužbe, društveno izoliranje (bilo da partner zabranjuje viđanja, bilo da se osoba sama povlači iz prijateljskih odnosa, jer je suočena s konfrontacijom), su zastupljeni u tom odnosu, uključujuću i činjenicu da predstavljaju pogodnu osnovu za otvaranje kruga nasilja.

Izvor: Shutterstock

Naši se partnerski konflikti ne rješavaju gurajući probleme na marginu, šutnjom, bez prihvaćanja vlastite odgovornosti za svoje postupke u odnosu. Prihvaćanje činjenice da postoji konflikt nosi preveliki rizik razotkrivanja ne tako idealnog odnosa, uviđanje da je slika zajedništva u realnosti puno drugačija od one koja se drži pod ključem u zajednička četiri zida. Dinamika ovisničkog odnosa maskira skrivenu nesigurnost, pogrešnu sliku o sebi, strahove, nerazriješene traume ili neispunjene potrebe iz našeg djetinjstva, i izloženost disfunkcionalnom obiteljskom životu. Što god da su bili faktori koji su nas doveli do ulaska u ovisničke odnose oni su pokrenuli mehanizam samozaštite koji je zapravo pogrešan, ali je u nekom trenutku u našem životu imao važnu funkciju da nas spasi. Taj mehanizam stvorio je u nama neiskren odnos sa samim sobom, a onda i s drugima, i prekinuo je 'normalnu' vezu i povezanost s vlastitim osjećajima jer su iskrenost, otvorenost i izražavanje osjećanja u djetinjstvu bili kažnjavani ili tretirani kao ugrožavajući.

Izvor: Shutterstock

Teorija kaže da se ljudi među sobom natječu za što više pozornosti i, posljedično, za što boljom procjenom od strane drugih. Iz toga proizlazi da što je veći stupanj pozornosti koju osobe, skupine ili jedna skupina poklanjaju određenoj osobi njezin će status biti bolji . I obratno, pojedinci koji nisu zastupljeni, koje drugi ignoriraju, imat će ili će osjećati da imaju loš status ili položaj. Ova teorija ističe važnost količine i načina na koji od drugih primamo sliku koju imamo o sebi samima. Primjerice, onima koji po zanimanju ili životnom izboru pomažu drugima, brinu se o njima, ili imaju velike odgovornosti, kao npr. liječnici ili svećenici, uglavnom se automatski povećava status. Uzmimo na trenutak jedan aspekt vezan uz svijest koju imamo o sebi samima, o svojoj slici, o društvenoj okolini u kojoj moramo odgovarati: svijest o sebi, svom Ja. Ta dimenzija prati nas cijeli život, čak i ako se ne pojavljuje odmah. Pomislimo na malu djecu koju su roditelji doveli da se igraju gola na plaži - ona ne osjećaju sram, nisu još u potpunosti svjesni sebe (nemaju izgrađenu kritičku svijet). Slobodni su. Svjesnost ovisi i o okolnostima, i o tome koliko je osoba umiješana u neku situaciju ili emociju. Kada vlastito JA dolazi u središte naše pažnju nalazimo se u stanju samosvijesti. To psihološko stanje aktualizira se kada ulazi u igru 'vrednovanje nas samih' u odnosu na druge ili od strane drugih. Zato je važno razumjeti sve aspekte ovisničkog ponašanja/odnosa koji, kao što vidimo, svoj korijen vuče obično iz problematičnog djetinjstva i nedostatka samopoštovanja i samosvijesti. Za to je potrebno učiniti onaj najteži prvi korak - shvatiti realnost i prihvatiti da problem postoji. Za rješavanje problema u samom njegovom korijenu neophodna je stručna pomoć.

Izvor: Lidia Černi, Story press

Kolumnistica Lidia Černi međunarodno je certificirani NLP Life Coach, psihoterapeutkinja i hipnoterapeutkinja te direktorica Centra Pozitiva (Centra za pozitivne vrijednosti i osobnu izvrsnost) i od sada odgovara na vaša pitanja vezana za ljubav i odnose. Pitanja šaljite na email: [email protected]

Najčitanije

Najnovije