Nedavno me jedna majka pitala što mislim o uvođenju seksualnog odgoja u školsku nastavu. Tema koja još uvijek izaziva brojne kontroverze u društvu. Je li to u redu ili bi se trebalo tome protiviti? Sama nije sigurna što je ispravno. Što reći na to? Sjećam se da sam još davne 2009. čitala kako je UNESCO dao smjernice i argumente zašto je obrazovanje o seksualnosti važno i zašto ga shodno tome valja uvrstiti u nastavni plan škola. Zašto? Jer, kako navode, povećava znanje i razumijevanje zakona i ljudskih prava, osvještava prepoznavanje prirode seksualnog zlostavljanja i daje upute što sve u vezi s tim valja poduzeti. Još je jedan važan faktor uvođenja seksualnog odgoja u škole - istražuje i razjašnjava osjećaje, vrijednosne sudove pojedinaca i stavove, razvija samopoštovanje, samopouzdanje i osjećaj ponosa na svoje tijelo.
Međutim ono što je karakteristično za čitavo stoljeće razgovora i polemika oko uvođenja seksualnog odgoja u škole, i što govore silna istraživanja na tom polju, jest postojanje dvostrukih standarda u odgoju i obrazovanju dječaka i djevojčica prema kojima je ženska seksualnost uglavnom nevidljiva. Dominantan je utjecaj katoličke tradicije te strogih moralnih propisa i normi koji su uvelike ograničavali ljudsku seksualnost te diktirali seksualnu politiku. U Hrvatskoj je prva ozbiljna inicijativa pokrenuta 60-ih godina te se spolni odgoj eksperimentalno uveo u neke zagrebačke škole. Rad se nastavlja do 80-ih godina 20. stoljeća, a zatim dolazi razdoblje stagnacije. Rat devedesetih produbio je polemike te uzrokovao daljnji diskontinuitet uvođenja spolnog odgoja. No do danas još nije donesena cjelovita i jedinstvena koncepcija, a spolni odgoj se uglavnom i dalje svodi na nekoliko sati biologije, pojedinačna predavanja te pojedinačne inicijative nastavnika.
Seksualni odgoj treba uvesti u škole. Kad svjesno i organizirano kao država krenemo u pomalo tabuiziranu temu ljudske seksualnosti, poglavito kod mladih, onda možemo jasno razgraditi što je seksualno zdravlje, a što promiskuitetno ponašanje zbog kojeg je industrija pornografije jedna od najbogatijih danas. Seksualno zdravlje je stanje fizičkog, emocionalnog, mentalnog i društvenog blagostanja u odnosu na čovjekovu seksualnost. Nije tu samo riječ prevencije i odsutnosti raznih bolesti, disfunkcije i nemoći, seksualno zdravlje zahtijeva pozitivan i poštovan pristup seksualnosti pojedinca i seksualnim odnosima, kao i mogućnost ugodnih i sigurnih seksualnih iskustava bez prisile, diskriminacije i nasilja. Da bi se seksualno zdravlje moglo postići i održavati spolna prava svih osoba moraju se poštivati i štititi. I zato usprkos velikom utjecaju interneta danas ipak je ispravan pristup educirati mlade na pravilan način kroz određen pozitivan i pametan obrazovni sustav.
Statistike pokazuju da je seksualni odgoj već dugo vremena sastavni dio obrazovanja u svim razvijenim zemljama svijeta. Stoga to ne bi smjelo više biti pitanje i kod nas. Mi smo prilično konzervativna zemlja kad pogledamo ostale zapadne zemlje svijeta, ali i Europe čiji smo sastavni dio. Velik utjecaj na takav konzervativizam kod nas, nažalost, ima crkva. No to nikako ne bi smjelo utjecati na odluku uvođenja seksualnog odgoja u škole. Ionako se već sve zna. Kad bi pitali mladog adolescenta od 12, 13 godina sigurna sam da bi vam rekao kako je već upoznat s većinom stvari koja ga po pitanju seksualnosti zanima. Treba razgovarati s djecom čim roditelji uvide da postoji interes za to ili, pak, kad dijete prirodno ulazi u pubertet, u veliku hormonsku promjenu. No bojim se da su roditelji ti kojima je vrlo često neugodno pričati o tome s djecom, a ne djeci. A ona ionako sve što žele saznati o toj 'tabu' temi pronalaze na internetu. Moje iskustvo kao terapeuta govori kako su roditelji nespretni oko tog pitanja pa se djeca, naravno, snalaze u okviru svojih društvenih veza i poznanstava, interneta, društvenih mreža i tako dalje.
Ono što bi trebalo napraviti oko toga je kolektivno osvijestiti važnost dobre komunikacije i edukacije o temi ljudske seksualnosti koja, još uvijek tabuizirana, izaziva podsmjeh ili zgražanje konzervativnog društvenog miljea. Ključan je onaj crkveni koji je ušao u škole kroz kvazi duhovnu edukaciju mladih, odnosno kroz program vjeronauka, i danas stvara probleme i zadire u slobode osobnog izbora tog predmeta. Čini mi se kako niti jedno područje našeg života nije toliko kontroverzno i ideološki obojano kao područje ljudske seksualnosti. U zakonima i propisanim te nepropisanim društvenim normama najbolje je vidljivo na koji se način određeno društvo odnosi prema pitanju seksualnosti. Čitav je niz marginaliziranih skupina koje se kroz povijest sve do današnjih dana nisu uspjele uklopiti u ideale društva u kojemu žive (homoseksualne osobe, transrodne, osobe koje žive samačkim životom, roditelji koji ne žele ili ne mogu imati djecu i slično). Jedan od razloga isključive i jednostrane politike jest neznanje koje pak dovodi do predrasuda i stereotipa. Nažalost, ovo potonje je kod nas još uvijek snažno izraženo.
Kolumnistica Lidia Černi međunarodno je certificirani NLP Life Coach, psihoterapeutkinja i hipnoterapeutkinja te direktorica Centra Pozitiva (Centra za pozitivne vrijednosti i osobnu izvrsnost) i od sada odgovara na vaša pitanja vezana za ljubav i odnose. Pitanja šaljite na email: centarpozitiva@gmail.com
