Hrvoje Rupčić: 'Na svojim putovanjima jeo sam crve, žohare i krokodile'

Tko je barem jednom slušao Hrvoja Rupčića, bubnjara Cubisma, ne treba mu pričati o tome koliko strasti, predanosti i slobode vibrira oko njega i benda dok rukama svira po zategnutim kožama kongo bubnjeva. Sve te odlike ruku i duha ovaj put Hrvoje je uspio prenijeti i na tipkovnicu, opisujući svoje veliko motorističko putovanje prostranstvima drevne Perzije, danas Islamske Republike Iran. U intervjuu s Hrvojem Prćićem, glavnim urednikom National Geographic Hrvatska, Hrvoje Rupčić otkriva nam sve o kulturološkim , gastronomskim i jezičnim iskustvima na svojim putovanjima.

Vidim ih mnogo jer sve su to samo manifestacije izražavanja vlastite osobnosti u raznim
medijima. Vrlo je hrabro dozvoliti sebi da uopće to što radiš nazoveš umjetnošću pa bih to
prosudbu ipak ostavio vremenu i drugim ljudima. U mom su slučaju poveznice svih tih oblika izražavanja improvizacija i impresionizam. Trebalo mi je vremena da shvatim da nisam analitički tip osobe te da su mi spontanost i instinkt najjače oruđe. Po tom načelu pristupam svemu u životu, ne zato što mislim da je to jedino ispravno, nego zato što u tome najbolje funkcioniram. Nikada nisam znao koji je dio moga dana posao, a koji slobodno vrijeme. Žestoki sam radoholičar i u neprestanom sam pokretu. Putovanja i pisanja koja su s njima povezana trebala su biti moj odmor od glazbenog „posla“ pa je to postalo moje drugo zanimanje. Jednim se poslom odmaram od drugog, a zapravo nikada i ne radim jer se uvijek bavim stvarima koje istinski volim.

Kako se biraju destinacije – po osebujnosti, različitosti kultura, udaljenosti, težini putovanja, cijeni...?

Zapravo ste samim pitanjem pogodili više-manje sve faktore koji su važni u donošenju
odluke. Čak ste i redoslijed poprilično točno složili. Osebujnost destinacije mi je na prvomu mjestu. Zanima me cijeli spektar raskoši i različitosti ove naše predivne kugle zemaljske, kako u pogledu prirode tako i u pogledu ljudskih tvorevina, kultura i običaja. Oduševljava me sve što me izbacuje iz skučenosti vlastitih pogleda i odmak je od odgojem nametnutog sustava vrijednosti. Udaljenost nije ključna, iako u posljednje vrijeme najviše tražim destinacije do kojih mogu 'dobaciti' motorom jer mi je takvo putovanje daleko najdraže. I u tome sam probio mnoge iluzorne granice i shvatio da mogu stići jako, jako daleko. Cijena putovanja također mi je jako važna jer sam dugo na putu i bitno mi je da putujem jeftino. Nemam nikakvih sponzora, ne reklamiram nikoga i nije mi jednostavno namaknuti sredstva. Na sreću, nemam nikakvog problema sa spavanjem u šatoru pokraj puta ili negdje visoko u planinama, a hosteli i moteli su mi drugi dom. Kuhalo i pribor za jelo uvijek nosim sa sobom pa mogu provesti mnogo dana na putu gotovo za isti iznos koji bih potrošio i da sam ostao doma. Težina putovanja posebna je priča. Kada pronađem nešto što me zaintrigira, a čujem od nekoga da je takav plan nemoguće izvesti, to je kao da su mi počeli mahati crvenom krpom pred očima. Tvrdoglav sam kao mazga i jednostavno moram sam vidjeti što je to tako nemoguće. I znate što ću vam reći?! Gotovo nikada nije nemoguće nego samo jako teško, a s tim zaista nemam problema.

Koliko je potrebno učiti i informirati se prije putovanja? Koliko je jezika potrebno znati kad se putuje daleko? Kako se uopće komunicira s lokalcima?

Važno je dobro se upoznati s običajima i kulturom ljudi u čiji kraj ideš isključivo zato da ih
svojim ponašanjem ne bi nesvjesno vrijeđao. Mislim da je to osnova kulture, zdravog razuma i poštovanja. Na žalost, putem ponekad znam sretati ljudi koji se i među drugim kulturama ponašaju kao doma ne mareći što to vrijeđa lokalno stanovništvo. To smatram bahatošću, a takve ljude ionako ne smatram pravim putnicima. Što se komunikacije tiče, sve dolazi u obzir. Ako ne uspijemo pronaći zajednički jezik, uvijek nam preostaju ruke, noge i pantomima. Zanimljivost je moga posljednjeg dalekog putovanja što sam motorom došao sve do granica Kine, preko desetak centralnoazijskih zemalja kao što su Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan, služeći se gotovo isključivo hrvatskim jezikom. Dobro, ne baš čistim hrvatskim nego nekim pan-slavenskim s primjesama nekoliko ruskih riječi koje sam putem naučio. Kako su sve te zemlje bile dio SSSR-a, svi su me razumjeli, a tek u povratku, nakon prijeđenih više od 10.000 kilometara, prešavši preko Kavkaza iz Gruzije u Tursku, hrvatski me više nije služio. Na ostalim putovanjima dobro su me služili poznavanje engleskog i španjolskog.

Što se i kako jede tamo daleko? Riskiraju li se proljevi i slične tegobe pa se kuša domaća hrana ili se nabavlja samo na sigurnim zapadnjačkim mjestima? Je li se potrebno cijepiti za odlazak u određena područja?

Gotovo u pravilu biram destinacije u kojima turizam i ne postoji pa samim time ne postoje ni mjesta za zapadnjake. Jede se svašta, ali možda nisam prava osoba za to pitanje. Kažu mi da imam želudac od željeza i da mogu kamenje gutati. Ni doma me ne zanimaju rokovi trajanja namirnica pa je i to vrsta treninga. Sve na kraju zasipam golemim količinama čilija i ljutih umaka. Možda je i u tome tajna jer tako spržim sve što bi mi moglo naškoditi. No u mnogim krajevima ipak i ja trebam biti oprezan. Pravilo je da ako se držiš dobro termički obrađene hrane, već si prilično siguran. Od namirnica koje sam jeo, a da sam ih prepoznavao, bilo je crva, skakavaca, zrikavaca, žohara, škorpiona, zmija i krokodila, a od onih koje nisam prepoznavao, ne želim ni znati. Zapravo je piće puno opasnije od hrane, a s vodom treba biti posebno oprezan, najviše zato što su u drugim krajevima svijeta jednostavno drugačije bakterije na koje je lokalno stanovništvo naviknulo. Najgore iskustvo s trovanjem hranom imao sam u Maroku kada sam u Casablanci proveo tri dana u bolnici pod cjelodnevnim infuzijama i temperaturom preko 40 stupnjeva, a nisam imao snage ni odvesti se motorom do bolnice pa je hitna morala doći po mene. To su bili jedni od trenutaka kada sam mislio da je to to od mene u ovoj realnosti. Što se cijepljenja tiče, nemam s tim problema. Cijepio sam se protiv žute groznice na prvom putovanju u Keniju i Tanzaniju, a kada sam drugi put tamo nedavno išao penjati se na Kilimanjaro, više nije bilo potrebno. Mislim da je bilo neko cjepivo i za Kubu, ali se ne sjećam koje. Davno je to bilo.

Kakva su vaša iskustva s različitim religijama, običajima korištenja narkotika, odnosu prema ženama?

Religije čine veliku ulogu u oblikovanju svake kulture i na neki su način njihovo dominantno obilježje. Daleko najtolerantniji od svih velikih religija čini mi se budizam koji sam upoznao u Nepalu i Tajlandu. Ondje žive izuzetno dragi i opušteni ljudi koji bilo kakvu svađu i galamu doživljavaju kao veliku sramotu i neugodu. Volim proučavati i šamanske običaje i kultove, jako sam dobro upoznat s raznim afričkim kultovima koji su se razvili na Kubi, a neke od njih, poput Santerije, iz radoznalosti sam i inicirao. Također, što god prosječan zapadnjak mislio o islamu, moram vam najiskrenije reći da sam u Iranu upoznao daleko najljubaznije, najdraže i najbolje ljude na svim svojim putovanjima. Kod njih je šijitski islam izuzetno važna komponenta njihovog društva i kulture, a ne znam vam odgovoriti je li njihov plemeniti karakter posljedica toga ili ne. No to je tako i to svijet treba znati. Narkotici su priča za sebe i što se pod njima podrazumijeva ovisi o društvenom dogovoru i zakonima. U većini islamskih zemalja alkohol se smatra narkotikom i bilo bi suludo tvrditi da to nije. Nisam se nikada drogirao, ali imao sam priliku probati nekoliko narkotika i smatram da je alkohol jedan od gorih. Tu i tamo popijem malo alkohola i nemam problema s njim jer sam tip koji ne voli biti ovisan ni o čemu. Ali glupo je tvrditi da nije narkotik. Isto tako nemam problem probati u drugim krajevima nešto što je tamo običaj, poput pušenja opijuma na istoku Irana. Što se pak odnosa prema ženama tiče, razlikuje se ovisno o kulturama i tu bih radije prvo počistio svoje dvorište i kritizirao svoju kulturu nego što bih to učinio s drugima. Drugi neka sami kritiziraju svoje. Sve u vezi s tom temom jako je daleko od crno-bijelog. U svojoj posljednjoj knjizi zapisao sam
ove rečenice: „Na Zapadu smo poistovjetili stupanj napretka društva s količinom ženske obnaženosti. Da sam žena, to bi me vrijeđalo.“ Da još malo pojasnim što pod time mislim. Nigdje kao na Zapadu nisam vidio toliko beskompromisno iskorištavanje ženskog tijela i sve to radi prodaje raznih proizvoda, zarade i kao glavno sredstvo u zgrtanju njegova božanstva - novca. Na plakatima, u reklamama, glazbenim spotovima, filmovima, na omotima proizvoda, itd. Mi smo na to kao kultura ponosni, ali ako to nije najniže iskorištavanje i obezvređivanje žena, a također i mega prostitucija, ne znam što jest.

Putovali ste da upoznate daleke krajeve i ljude. Koliko u tim krajevima znaju o Hrvatskoj?

Sve donedavno su Tito i Jugoslavija bili jedini aduti na koje sam mogao računati kako bih
ljudima barem pokušao predočiti odakle dolazim. No to se u posljednje vrijeme promijenilo
za što je poprilično zaslužan i hrvatski sport. Iako nogomet uopće ne pratim, pa su nemali
broj puta stranci znali nabrojati više igrača iz naše reprezentacije nago ja, ne može se osporiti njihova zasluga za postavljanje Hrvatske na kartu svijeta. Također, što god tko mislio o Kolindi, dok je ona bila predsjednica, svi su je spominjali, gdje god sam putovao. U svim krajevima svijeta. Nisu svi znali kako se zove, no svima je bila draga i lijepa. Ni prije, ni poslije nje nitko mi nije nikada spomenuo nekoga našeg predsjednika, a ne vjerujem ni da je itko od njih ikada čuo za Tuđmana. Dvojac 2cellos je u inozemstvu glazbeno najdalje dogurao, no drago mi je biti zrnce pijeska i u toj priči. Na Kubi mnogi znaju za Cubismo, iz Irana su mi poznanici javljali da su gledali moje intervjue na svojoj nacionalnoj televiziji, a nedavno sam također čuo da je jednoj prijateljici, dok je bila u SAD-u, legendarni pjevač bluesa Taj Mahal rekao da zna za Hrvatsku i da zna za izvrstan hrvatski bend – Cubismo.

Namjerno vas nismo pitali o putovanjima opisanim u posljednjoj knjizi „U zemlji plemenitih ljudi“. Ipak, za kraj i za one koji je još nisu pročitali, dajte jedan dobar teaser za nju.

Riječ je o knjizi koja riječju i slikom opisuje putovanje od 15.000 kilometara Mama Juanite,
(moje supatnice Ivane Kujundžić-Rupčić) i Speedy Gonzaleza (to jest mene) na Crnoj Panteri (našem motoru) sve do Irana odnosno krajeva drevne Perzije. U njoj su priče iz prve ruke o podzemnim gradovima, kurdskoj gerili, najvećem bazaru na svijetu, šarenim planinama, tajnovitim dvorcima legendarnih Hašašina, o šesnaest milijunskom Teheranu, usponu na najviši vulkan u Aziji, planinu Damavand, razgovori s islamskim učenjacima, put do granice s Afganistanom, prolazak kroz srce najveće iranske pustinje Dasht-e-Kavir, drevni gradovi, put svile, grad Esfahan - Rim istoka, Širaz - grad pjesnika, boravak kod iranskih nomada iz plemena Qashqai, vrelina perzijskog zaljeva, noćenja u pustošima uz prisutnost divljih životinja i još mnoge zgode i nezgode te brojni divni susreti s ljudima najšireg osmijeha i najvećeg srca koje igdje možete susresti. Nezemaljska ljubaznost i gostoljubivost iranskog naroda. Putovanje kroz zemlju koja i neumornog putnika poput mene ostavi bez daha od količine pozitivnih iznenađenja. No to nije sve. Samo danas, ako kupite moju knjigu i ako je ne kupite, a zapravo i ne samo danas, možete besplatno na našem YouTube kanalu „Šarena kugla“ pogledati dokumentarni serijal s tog putovanja pod nazivom „Putevima Perzije“. Eto, ako to nije teaser, ja ne znam što jest. Slažem se da bi bilo možda atraktivnije da je ovdje postavljena slika djevojke s velikim poprsjem u kupaćem kostimu kako drži moju knjigu u ruci uz široki osmjeh, ali to, na žalost, nemamo pa morate biti zadovoljni i ovime. Za kraj vam želim zahvaliti na zanimljivim i inspirativnim pitanjima uz želju da se što prije ponovno čujemo.

Knjigu U zemlji plemenitih ljudi potražite kao poklon uz godišnju pretplatu na časopis National Geographic Hrvatska.