'Za sve postoji vrijeme. Neki ljudi se odluče za tetovažu u trenu, a neki godinama razmišljaju o svojoj ideji. I to je u redu i nikoga ne treba požurivati. To je individualno, i koliko god se savjetovali s drugima, to je intimna odluka u koju moramo biti sigurni', rekla nam je Slovenka Ana Kušter koja već godinu i pol ukrašava tijela u samom centru Zagreba. S dvije prijateljice, Vjekoslavom i Dolores je otvorila studio BURA tattoo, i danas je ponosna što ljudima pruža nezaboravno iskustvo. Kako ona kaže, tetoviranje nije samo crtanje po koži. Za nju je to adrenalin, terapija i emocionalna priča kojoj cijena ne bi trebala biti bitna. Da tetoviranje više nije tabu tema, Ana je potvrdila svojom pričom koju je ispričala za Story.hr. Vjerujte nam, nakon što pročitate tekst, htjet ćete barem jednu tetovažu.
Što je za Vas tetoviranje?
Tetoviranje je za mene strast, bol i lijek. To je poslanstvo; što mogu ljudima otvoriti onaj dio duše kojeg traže ili su zaboravili. Čast mi je što mi netko povjeri svoje tijelo, a i psihološki proces; da se naučimo slušati, otvoriti, primiti i dati osjećaje. Bol je kad shvatim koliko teških stvari ljudi u životu prolaze, a snaga, kad vidim koliko energije i borbe klijenti imaju u sebi. Tetoviranje je velikim dijelom terapeutski proces. Također je i adrenalin, a ponekad je samo jednostavno crtanje po koži.
Od kud crpite inspiraciju? Kako izgleda proces tetoviranja?
Najveća inspiracija su mi ljudi, psihološki i sociološki procesi te priroda. Kad klijent već ima u glavi stil i dizajn za tattoo, to samo pretočim u sliku. Drugo je kada klijent od mene želi nešto apstraktno, da ga ne zanima što će točno imati na koži, nego traži terapiju i energiju, tada znamo sat, dva samo sjediti i pričati. Ponekad izlaze najgori strahovi i suze, a ponekad se znamo smijati kao ludi. Onda uzmem kist i pustim ruku da pretoči našu energiju u dizajn na koži. Drago mi je da sve više i više ljudi traži tu slobodu, da oboje možemo maknuti svoj ego te ostvariti nešto što je postojalo samo između nas u tom trenutku. To zahtijeva puno povjerenja, ali rezultat i osjećaj su nevjerojatni. Smatram da tattoo artist treba razumjeti klijenta i dati mu ono što mu u tom trenutku treba.
Radije kažem klijentu: 'Ja ovo ne osjećam, ne znam napraviti', nego da napravim samo kako bih zaradila
Spomenuli ste da tattoo proces često može biti kao jedna vrsta terapije. Kako to? Kada ste to shvatili?
Primarno se svi tetoviramo zato što tetovaže dobro izgledaju. Neki u njima traže dublje značenje, dok je drugima tetovaža samo ukras te sam motiv ne treba imati doslovno značenje. Po mom iskustvu puno ljudi dođe na tetovažu kada žele obilježiti neko iskustvo, uspomenu ili uspješnu borbu. Zato mi je jako bitno da mi se klijent potpuno psihološki otvori, jer tek tada mogu nacrtati točno to što želi i što mu/joj to životno razdoblje predstavlja. Lakše nam je preboljeti neke stvari kad ih pretočimo u riječi i ne držimo više u sebi, a slično djeluje proces tetoviranja, i to je jako oslobađajuće. Da znamo ostaviti stvari u prošlosti i ići dalje i iz toga izvući najbolju lekciju. Tako ponovo naučimo slušati sami sebe i ponovo nam se vrati snaga i ona naša vatra, koja nas gura dalje.
Vjerujete da tetoviranje mora biti cjelokupno iskustvo - od samog crtanja skice pa do razgovora s klijentom. Zašto smatrate tu vibru između Vas i klijenta toliko bitnom?
Najbitnije mi je da je klijent zadovoljan tetovažom te da je ponosno nosi do kraja života. Da bi se to ostvarilo, bitno je da artist zna slušati, da zna predlagati vizualna rješenja i da u situaciji kad vidi da klijent ne zna točno što želi, zna ga/ju savjetovati i usmjeriti. Da bi to bilo moguće, bitno je povjerenje obje strane te energija. Ako se ja kao artist ne mogu poistovjetiti s klijentom, onda ne mogu nacrtati to što on traži bez obzira na to koliko se trudila. Tako i oni neće dobiti to što žele. Radije kažem klijentu: 'Ja ovo ne osjećam, ne znam napraviti', nego da napravim samo kako bih zaradila.
Sukladno tome, tetoviranje se usko veže za psihologiju. Slažete li se?
Svakako. Kad sam tek počinjala tetovirati svima sam htjela napraviti cvijeće ili životinje jer mi je to tad bilo najzanimljivije i tad još nisam razumjela kako prepoznati karakter klijenta, kako ući u njegov mozak i shvatiti što je njegova bol/tuga/veselje, i što ga definira kao osobu. Sad u većini primjera osjetim čovjeka kad prođe kroz vrata našeg studija i drago mi je da mogu maknuti svoje osjećaje da bih mogla shvatiti njegove.
Kako i u kojoj mjeri ljudi danas, prema Vašem mišljenju, važu cijenu i kvalitetu tetovaže?
To svakako ovisi o poštovanju prema artistima i vlastitom tijelu. Moram priznati da imamo veliku sreću da klijenti kod nas obožavaju kvalitetu izrade, ambijent u studiju i samu uslugu. Jako nam je bitno da se kod nas klijent osjeća ugodno, da je atmosfera pozitivna, da se nitko ne boji. Znamo da pružamo jedno od najkvalitetnijih iskustava tetoviranja i jako mi je drago da se sve više i više ljudi odluči tetovirati u Bura tattoo studiju te da ne gledaju toliko na cijenu koliko na to da će im ta tetovaža krasiti tijelo do kraja života. Žao mi je kad vidim da netko plati tenisice 200 eura i iznosi ih u pola godine, a za nas nema razumijevanja o tome koliko elemenata postoji da bi tetovaža ispala savršeno.
Nekima je to samo novi ukras koji dodatno poljepša njihovo predivno tijelo, a neki u tetovaži traže dublje značenje ili podsjetnik na neko teško životno iskustvo koje su prošli
Stereotipi i tattoo. Što mislite o tome?
1) To je jednostavno jer je malo i linijski.
Linijske i male tetovaže znaju nekada biti jako kompleksne i teške za izradu, savršena linija zahtijeva puno godina prakse da bi na kraju ispala konzistentno i tanko. Neke dizajne je jako teško istetovirati na malu površinu jer je koža živi medij i mijenja se s godinama.
2) Želim malu tetovažu, ne želim da ispadne preveliko.
Često ljudi zamijene 'veliko' za masivno. Nama nije poanta raditi velike tetovaže, već nam je bitno da tetovaža ispadne proporcionalno tijelu klijenta. Zato je bitno da klijent zna razliku između ‘nježnog’ i ‘malog’ te da sluša artista koji mu daje savjet kako će nešto najbolje ispasti.
3) Prijateljica mi je rekla da je onaj artist najbolji za mene.
Ljudi smo individue. Stilovi se razlikuju, tako se razlikuje i ukus prijatelja. Za tetovažu je potrebno dobro sve istražiti, popričati s više artista i odlučiti za onog koji vam najviše odgovara, kako po stilu, tako i po energiji. I onda kad se dođe do dizajna, slušati isključivo sebe i artista.
Ulovite li se ikada u razmišljanju o činjenici da Vam ljudi dopuštaju da ostavite svoj trag na njihovom tijelu do kraja života?
Zapravo u zadnje vrijeme često razmišljam o tome. Da sam neizmjerno zahvalna da je moj posao slušanje i pretvaranje tuđih priča u nešto predivno, da u svakoj tetovaži ostavim jedan mali dio sebe. I taj djelić će netko ponosno nositi na sebi. Jako sam ponosna što sam u godinu i pol dana, otkad živim u Zagrebu, uspjela upoznati predivne ljude i spojiti nevjerojatno talentiranu ekipu koja funkcionira kao obitelj i dijeli istu viziju. Drži nas želja za kreativom, stvaranje predivne atmosfere, pozitiva, da svakom klijentu pružimo najbolje i mislim da je to recept za povjerenje od strane klijenta.
Tattoo kao modni dodatak / trend / ili pak neko dublje iskustvo?
Kao što sam već spomenula, primarno se svi tetoviramo jer to dobro izgleda. Nekima je to samo novi ukras koji dodatno poljepša njihovo predivno tijelo, a neki u tetovaži traže dublje značenje ili podsjetnik na neko teško životno iskustvo koje su prošli.
Kako ste se Dolores, Vjekoslava i Vi upoznale, koliko vam je bitno da imate dobru povezanost?
Vjeki i ja smo se upoznale na festivalima u Sloveniji na kojima smo skupa radile. Dolores sam snimila na društvenim mrežama, kao i ona mene, pa smo se nekako počele dopisivati, razmjenjujući iskustva. Vjeki i ja smo dugo prijateljice i godinama sam joj govorila da će voditi moj studio. To se i dogodilo kad sam otvorila svoj prvi studio u Zagrebu. Kad smo napokon upoznale Dolores uživo, jako nam se svidjela i odmah je energija među nama bila odlična. Razgovarale smo o tome da se udružimo u “Buru” i korak po korak, danas smo tu gdje jesmo.
Bez čega ne prolazi vaš radni dan - postoji li neka pjesma, ispijanje kave (svojevrsni ritual koji vas povezuje) ?
Kava je neizbježna prije nego što klijenti počnu dolaziti. Tu brbljamo o svemu i svačemu, o poslu, o problemima, radostima i tugama. Dani nam definitivno ne prolaze bez puno smijanja i glupiranja, toga ima u izobilju. A ako nam se na playlisti zavrte dobre pjesme, znamo i zapjevati. Jako smo međusobno povezani tako da nam je neizbježan ritual grljenje čim se pozdravimo. Jedni drugima smo najveća podrška, poslovno, ali i privatno te uistinu funkcioniramo kao mala obitelj.
Život je samo jedan, treba ga iskoristiti i ne shvaćati sve baš toliko ozbiljno
Djevojke, opišite jedna drugu u tri riječi.
Ana: Vjekoslava je otkačena, mama svima i ispod kože najpredivnije srce. Dolores je borkinja, znatiželjna i nevjerojatno talentirana.
Vjeki: Ana je naš najprekrasniji div, s još prekrasnijm srcem. Izvor smijeha i nezaustavljive energije. Dolores je karakter u koji se nemoguće ne zaljubiti. Naj Tay Tay fan koji uvijek povuče pjesmu i dijeli najljepše zagrljaje u enormnim količinama.
Dolores: Ana je energična, odlučna i sposobna. Ništa joj nije teško napraviti i unosi pokretačku energiju u sve nas! Ima predivan smisao za ljepotu i sklad i zato je tako odlična u svom poslu. Vjeki je zabavna, zaštitnička i topla osoba. Na nas artiste pazi u svakom smislu, čak i onda kad zaboravimo to i sami. Ima smisao za humor od kojeg nas satima bole trbusi i čeljusti.
Imate li neku poruku za sve one koji se i dalje boje okuražiti i napraviti prvi tattoo?
Za sve postoji vrijeme. Neki ljudi se odluče za tetovažu u trenu, a neki godinama razmišljaju o svojoj ideji. I to je u redu i nikoga ne treba požurivati. To je individualno, i koliko god se savjetovali s drugima, to je intimna odluka u koju moramo biti sigurni. Bol nije tolika da se ne može izdržati, inače se ljudi ne bi tetovirali u ovolikom broju. Danas je tetoviranje dosta ušlo u mainstream i stvarno se može odabrati motiv, majstor, stil kakav god poželite i zamislite. A život je samo jedan, treba ga iskoristiti i ne shvaćati sve baš toliko ozbiljno.
Vjerujete li da tetoviranje može postaviti svojevrsna ovisnost. Napraviš jednu i ne možeš stati samo na jednoj...
Mislim da je ovisnost možda malo pregruba riječ, ali jednom kad se proba, uistinu je teško stati. Danas stvarno ima svega, od tetovaža u prekrasnim I vibrantnim bojama, do mikrorealizma gdje su linije nevjerojatno fine i precizne. Čini se da je gotovo sve moguće, a internet je prepun slika i ideja i stvarno se teško zaustaviti kad se vidi što je sve izvedivo. No bez obzira koliko ljude vuče “tinta”, treba ostati i racionalan i ne ispucati sve ideje odjednom. Treba ostaviti mjesta i vremena za tu čar koju nosi cijeli proces tetoviranja.
