Još
Emisije
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Lifestyle

Od rođenja je slijepa i živi punim plućima! Ova nas je djevojka oduševila!

'Nastojim ne očajavati nad onim što nemam, nego uživati u onome što imam', životna je filozofija Suzane Bliznac, djevojke koja nema percepciju izvanjskog svijeta u vizualnom smislu, ali je od njega - unatoč tome, ali i činjenici da je s četiri godine izdvojena od obitelji - uzela najbolje. Ovo je njezina životna priča...

Izvor: Press

'Ne vidim svijet, ali ga obožavam!', tako kaže Suzana Bliznac, diplomirana novinarka i članica glumačkog ansambla Kazališta slijepih i slabovidnih osoba 'Novi život'. I, uistinu, čim provedete nekoliko minuta u njezinom društvu, nemoguće je ne zaraziti se energijom i optimizmom. Odmah će vam biti jasno i to da je riječ o djevojci izvanrednih komunikacijskih sposobnosti, što će i sama odlučno potvrditi.
'Ono što mene razlikuje od mnogih drugih i što mi je pomoglo da prevladam poteškoće, upravo je to što sam izuzetno komunikativna. Nešto mi je oduzeto, ali mi je drugo karakterno dano, pa se – pokazalo se to kroz sve životne izazove – uvijek nekako izborim za sebe. Da nisam imala takve komunikativne vještine i da se nisam uspjela uklopiti u društvo, među prijatelje, sigurna sam da nikada ne bih završila fakultet', kaže ova 36-godišnjakinja.

Iako su joj roditelji rekli da je rođena kao zdrava beba i da je prvih nekoliko mjeseci života vidjela i reagirala na pokrete, Suzana nema percepciju izvanjskog svijeta u vizualnom smislu. Ne zna što se dogodilo - spominje se neka jako visoka temperatura, nakon koje više ništa nije bilo isto - pa je Suzana službeno slijepa od rođenja, s potpunim oštećenjem očnih živaca.
'Prihvatila sam samu sebe; znam da sve ne mogu, ali i da je to OK. Nastojim ne očajavati nad onim što nemam, nego uživati u onome što imam. Moja životna misija educirati je i informirati, baviti se afirmacijom slijepih osoba, jer mislim da o tome nikad dosta i nikad dovoljno', tvrdi Suzana koja je svojem životu progovorila i u predstavi 'Jučer sam se sjetio plave'. Naime, u predstavi se protagonisti sjećaju svojeg djetinjstva na pomalo potresan način, no u konačnici i pokazuju kako su svi, unatoč ograničenjima, uspješni ljudi, koji imaju svoje obitelji, koji su obrazovani, sretni…
Priča o Suzaninom djetinjstvu nije bila idilična. U to vrijeme, priča nam Suzana, nije postojao nikakav sustav inkluzije slijepih i slabovidnih osoba. S četiri godine izdvojena je iz topline obiteljskog doma i poslana u vrtić u Sarajevo. Iako danas shvaća da je to bila dobra odluka za nju, jer je danas samostalna osoba i svoj čovjek, za nju je u emocionalnom smislu to bila izuzetno velika trauma.

Izvor: Kazalište slijepih i slabovidnih osoba 'Novi život'

'O tome pričam u našoj predstavi. Emotivno sam izgubila puno, ali zbog toga što su me poslali u Sarajevo, a kasnije zbog ratnih okolnosti i u Zagreb, moji roditelji danas ne moraju razmišljati kako ću se snaći u životu kad njih jednog dana više ne bude, što je, nažalost, česta praksa', kaže Suzana, napominjući kako zbog tih okolnosti čitav život ima potrebu negdje pripadati, no također je naučila boriti se sama kroz život. Osobe s hendikepom uvijek govore kako ne žele da ih drugi doživljavaju kroz njihovo stanje, pa se tako i Suzana cijeli život trudi mijenjati percepciju o slijepim osobama. To je, uz činjenicu da nije voljela matematiku, bila i njezina misao vodilja kad je odlučila studirati novinarstvo.
'Mediji igraju važnu ulogu u razbijanju predrasuda, no koliko god se trudimo, one će uvijek postojati. Zato, gdje god idem, nastojim ponavljati da se od drugih razlikujemo samo po tome što ne vidimo, da nas ima i dobrih i loših, da imamo svoje dane kad smo neraspoloženi, ali i jako sretni, baš kao i svi drugi', kaže Suzana, koja je tijekom studiranja uvelike ovisila o pomoći kolega i prijatelja. Naime, za ispite je učila tako da je skenirala svaku stranicu iz knjige, potom ju je provlačila kroz poseban program i pretvarala u word dokument te čitala pomoću govornog programa, dok su joj prijatelji na diktafon snimali bilješke. Tada se pokazalo koliko je važno to što nije bila introvertirana i što se s lakoćom uklopila u društvo. Osobnom razvoju i zadovoljstvu zasigurno je pomoglo i kazalište 'Novi život', u koje je Suzana 2008. došla igrati prvu dječju predstavu.

Scena iz predstave 'Klupko'
Scena iz predstave 'Klupko'
Izvor: Kazalište slijepih i slabovidnih osoba 'Novi život'

'Pokreti slijepe osobe od rođenja su ili autentični ili naučeni, a kroz rad u kazalištu dodatno sam osvijestila svoje tijelo. Osim toga, s kazalištem sam puno proputovala i upoznala mnoge divne ljude. Nekima zvuči čudno kad kažem da volim putovati, a ne vidim, no nije sve vizualno, volim doživjeti atmosferu i slušati o tuđoj kulturu. Voljela bih, naravno, vidjeti i krajolike, ali ne znači da ih ne osjećam na drugi način', kaže Suzana dok nabraja sve u čemu uživa: druženju s prijateljima, šopingu, brizi o vlastitom izgledu, haljinama… Za šoping uglavnom uskaču prijatelji, koji joj pomažu kod odabira. Iz praktičnih razloga najčešće nosi haljine, a kako se sve više web stranica prilagođava slijepim i slabovidnim osobama, Suzana je i otkrila i sve čari online svijeta, što joj je posebno dobrodošlo u vrijeme pandemije.
Tako je, primjerice, HEP Opskrba bila jedna od prvih tvrtki koja je krenula u prilagodbu svoje web stranice Hepi slijepim i slabovidnim osobama, čime je pokazala da je tržišni lider koji prepoznaje trendove. Naime, još 2018. godine Udruga slijepih Zagreb uputila je HEP-u prijedlog za sponzorstvo projekta 'Mreža za sve', a HEP Opskrba odmah je krenula u prilagodbu web stranice ovoj osjetljivoj skupini društva. Donacijom opreme u vrijednosti 80 tisuća kuna HEP grupa osigurala je sve preduvjete da Udruga slijepih može provesti prilagodbu stranica svih sudionika na razini Hrvatske. Tako su na HEPI stranici napravljene izmjene razine pristupačnosti sukladno standardima, programiranje dodatnih polja za opis slika, opcija kontrast (crno bijeli tekst i pozadina), podcrtavanje sadržaja, font za disleksičare, navigiranje tipkovnicom... Pandemije je, doduše, malo usporila taj proces, no sve je pušteno u produkciji 31. prosinca 2020. godine.
O pandemiji, koju su mnogi doživjeli strašno, Suzana kaže da je bila još samo jedna situacija kojoj se trebalo prilagoditi.
'Slijepe osobe cijeli su život izložene nekim ograničenjima. Za mene je svaki izlazak iz kuće svojevrstan izazov, jer ja nikad, baš nikad, ne znam što će me dočekati vani, hoće li na sred puta biti parkirana dva kamiona pa neću moći doći do autobusne stanice, pa ću morati zvati taksi, jer ne znam što se događa, jer mi u tom trenutku nitko ne prilazi', kaže Suzana. No od svega ipak izdvaja nezaposlenost kao glavnu prepreku za normalan život slijepih i slabovidnih osoba.

Izvor: Dražen Kokorić

'Od svih osoba s invaliditetom najteže je, usuđujem se reći, pronaći posao slijepim osobama. Ljudi imaju predrasude, tržište je nemilosrdno, posebice u privatnom sektoru. No slijepe osobe mogu biti kvalitetni radnici, samo je potrebna određena tehnička prilagodba i to je sve: mobitel i kompjuter s govornom podrškom i suradnja kolega. Ja sam imala neviđenu sreću, jer imam divne kolege', kaže Suzana koja radi kao viši stručni suradnik za informiranje u Gradu Zagrebu. No pet godina nakon fakulteta nije mogla naći posao, pa se odlučila prekvalificirati. Naime, u suradnji s Pučkim učilištem Udruga slijepih osoba Grada Zagreba dobila je priliku školovati nekoliko osoba, pa je i Suzana završila tečaj za medicinskog masera.
'Rekla sam sebi, OK, idem to završiti, radit ću bilo što dok ne nađem posao u struci, pa i cijeli život ako treba, jer je sve bolje od toga da sjedim doma, očajavam nad svojom tužnom sudbinom i krivim cijeli svijet. Bilo mi je važno participirati u ovom društvu, jer grozan je osjećaj kad ovisite o drugima', kaže Suzana koja se ipak uspjela zaposliti u struci. Prisjeća se kako se rasplakala od sreće kad je dobila svoju prvu plaću.
'Zagreb jedan od pristupačnijih gradova i biti slijepa osoba u Zagrebu ili nekom drugom gradu - znam da zvuči patetično – ali nije isto. Imamo taktilne staze, zvučne semafore, a ono što bih ja voljela – budući da ne živim u centru nego u Novom Zagrebu – da se to malo proširi i na druge dijelove grada. Također, voljela bih da postoji i inkluzivni dodatak s kojim bi slijepe osobe mogle platiti osobnog asistenta kad im je potreban, da ne ovisimo toliko o prijateljima. Udruga slijepih Grada Zagreba ima pratitelje, ali ih je malo s obzirom na broj slijepih osoba. Ne mogu ih nazvati sad i reći treba mi pratitelj, nego se to treba isplanirati', kaže Suzana.
Što joj je najviše pomoglo izgraditi optimističan stav?
'Mislim da imam posebnu unutarnju snagu i mislim da mi je to dano zato što mi je oduzet vid. Ta unutarnja snaga, to što sam prihvatila sebe za svih svojim manama, vrlinama, ograničenjima, ključ je zadovoljstva. Ponekad imam loših dana, ali uvijek kad se probudim sebi kažem da sam sretna jer sam se probudila, jer ću sada popiti kavu i spremiti se za posao – mnogi to nemaju', zaključuje Suzana i apostrofira još jednu važnu činjenicu za sreću – čovjek treba učiti i razvijati se dok je živ te svakodnevno sebi postavljati nove ciljeve. Baš kako to čini i ona sama, spremna sam za svaki novi sat. Poletjeti… biti slobodna.

*Sadržaj nastao u suradnji s HEP-om.

Najčitanije

Najnovije