Moj je život zapravo tragična priča o ženi koja je prepuštena sama sebi, svo­me očaju i svojoj veličini, vječnoj bor­bi protiv sebe same, protiv muškaraca, privlačnosti, slabosti i opasnosti koje vrebaju sa svih strana - jednom je zgodom izjavi­la francuska modna kraljica i društvena ikona 20. stoljeća o svome životu koji je inspiracija brojnih filmova, kazališnih predstava i biografi­ja. Tim je putem krenula i belgijska redate­lji­ca Anne Fontaine, koja je već dugo fascinirana likom i djelom Coco Chanel. Njezin film ‘Co­co prije Chanel’ nedavno je stigao i u hrvats­ka kina, a dizajnericu igra Audrey Tatou. Gabrielle Bonheur (‘Sreća’) Chanel rođena je 19. kolovoza 1883. kao drugo dijete trgovačkog putnika Alberta Chanela i njegove supruge Jeanne Devolle u gradiću Saumuru u južnoj Francuskoj. Buduća glamurozna kreatorica ro­đena je u ubožnici, a s obzirom na to da su tamošnji zaposle­ni­ci bili nepismeni, u njezinu rodnom listu pogrešno je napisano njezino prezime, što je uvelike otežalo rad brojnim biografi­ma. Co­co je poslije pokušala lažirati svoj datum rođenja, ustvrdi­vši da je zapravo rođena 1893., a pokušala je i po­reći svoje skromno podrijetlo, sve kako bi isk­on­struirala glamuroznu sliku o sebi u kojoj nije bilo mjesta za siromaštvo koje je obilježilo njez­i­no djetinjstvo. Tek nakon rođe­nja malene Gab­ri­e­lle, njezini su se roditelji vjen­ča­li, a ukupno je ona imala petero braće i sestara: starijeg brata Juliana, četiri godine mlađu sestru Antoinette te još tri mlađa brata Alphon­sea, Luciena i Petera. Kad je Gabrielle bilo 12, njezi­na je majka umrla od tuberkuloze, a otac je vrlo br­zo nakon smrti supruge otputovao, na­vodno da bi zaradio za život svojih petero siroči­ća. No nikada se nije vratio. Zbog toga je Coco sedam godina živjela u sirotištu rimokatoličkog sa­mostana u Aubazineu, gdje je izučila krojački zanat. Kada je postala punoljetna, napustila je sirotište i počela raditi kod lokalnog krojača, gdje je upoznala i svog prvog ozbiljnijeg dečka, fra­ncuskog bogataša i plejboja Étien­nea Balsana ko­ji ju je obasipao skupocjenim darovima, odjećom i biserima te joj tako priuštio prvi susret sa svijetom luksuza. Dok je živje­la s njime, počela je izrađivati šešire. Isprva joj je to bio samo hobi, no uskoro je svoj talent pretvorila u ozbiljan posao. Nakon što joj je, kako je sama rek­la, Balsan otvorio oči, ostavila ga je, no ipak je bez srama zadržala njegov pariški stan. Kao 20-godišnjakinja otvorila je svoju prvu prodavaonicu u sa­mom središtu francuske metropole u kojoj su dame kupovale njezine balo­ne­re i jakne. Ubrzo je morala zatvo­riti taj butik, no to je nije omelo u ostvarivanju modnih i s njima povezanih ljubavnih snova. Na njezina je vrata zakucala i nova, ovaj puta i životna ljubav, Balsa­nov prijatelj, igrač pola Art­hur Boy Capel, uz čiju je obilatu financijsku pomoć otvorila trgovinu u Bretanji, u kojoj su šešire kupovale sla­vne glumice. No u jeku njihove ljubavi, Boy je izgubio život u prometnoj nesreći, a Coco je spas potražila u poslu. Godine 1913. predstavila je i svoju prvu sportsku kolekciju te otvorila tre­ću pro­davaonicu uz poruku ženama da se trebaju uređivati zbog sebe, a ne zbog muškaraca. U toj životnoj fazi mlada je Gab­rielle jednim naglim zaokretom u karijeri šokirala časne sestre koje su je odgojile: odjednom je, u svojoj neprestanoj potrazi za glamurom, odl­u­čila prestati biti krojačica i okušati se za mikrofonom. Oni koji su pratili njezine pjevačke i kabaretske nastupe pristojno su to komentirali govoreći kako je uis­tinu bila šarmant­na, no nije bila ni blizu toga da postane nova Edith Piaf. Iz te estradne faze ostao joj je i nadi­mak Coco, što znači ‘drag, mio’, pre­ma pjesmi ‘Qui qu a vu Coco dans le Tro­ca­de­­ro’, koju je rado izvodila u kabaretu. Tijekom 20-ih godina prošlog stoljeća društ­veni, ljubavni i profesionalni napredak Coco Chanel i dalje je išao uzlaznom putanjom. Nje­zi­na je modna kuća već zapošljavala tristotinjak radnika, a potaknuta golemim uspjehom svojih šešira, Coco se ohrabrila i, uz prvi dizajnerski parfem, legendarni Chanel No. 5, koji je lansiran 1922., počela kreirati odjeću koja je bila pristu­pačna, a ujedno i elegantna. Mnogo je toga pre­uzela iz muške mode, poput sakoa i kravate, te materijala koje je inovativno uvela u žensku modu. Također, uz kostimiće i male crne haljine, koji su njezin zaštitni znak, osmisli­la je i radnu odjeću za žene koje su tijekom Pr­vog svjetskog rata morale zamijeniti muškarce u tvornicama. No nije Coco u tome vidjela samo praktične razloge nego i ideološku pozadinu u borbi za ravnopravnost s muškarcima. - Ljudi su se smijali načinu na koji se odijevam, ali upravo je to tajna mog uspjeha. Odu­vi­j­ek sam izgledala drukčije - govorila je Cha­nel. Nakratko ju je zaveo i Hollywood te je odije­v­ala i oduševljavala brojne fil­mske zvije­z­de poput Grace Kelly, Elizabeth Tay­lor i mnoge druge. Iako je oduvijek bilo jasno da nije tip koji će se skrasiti, jednom se umalo i udala, i to za najbogatijeg Europljanina, vojvodu od West­m­­instera. No nakon što su zaruke raskinute, u svome je stilu komentirala: - Bilo je nekoliko vojvotkinja od Westminste­ra, no samo je jedna Chanel. Odlučnost i čvrst stav bili su njezin zaštitni znak, kojim je, kao i revolucio­n­arnim duhom, šarmirala brojne umjetnike i mislioce početka 20. stoljeća poput Picassa, Dalija, Stravi­n­skog... Modni i poslovni uspon Coco Chanel nisu obilježili samo boga­ti muškarci, koji su bili njezini sponzori, nego i jedna žena, Vera Bate Lom­b­ardi, nezakonita plemićka kći, koja je postala njezina muza, ali i veza s brojnim pripadnicima europskog plemstva koji su bili odlične mušterije. Upravo prema svojoj prijateljici, Coco je osmisli­la i svoj famozni engleski look. Romantičnu sliku o zaljubljivoj krea­torici, umjetnici i nepokolebljivoj revolucionarki u borbi za ženska prava definitivno kvari višegodišnje razdoblje njezina života koje autori filmova o Coco Chanel najradije izbjegavaju. Nakon pada Pariza 1939., tada 56-godiš­nja Coco zatvorila je sve svoje prodavaonice i upustila se u vezu s nacističkim časnikom i špiju­nom Han­som Güntherom von Dincklageom koji joj je u doba okupacije bio itekako koristan. Upravo zahvaljujući toj vezi Coco je i dalje imala dopuštenje živjeti u svome omiljenom Ritzu. A nakon što je 1943. pokuša­la obnoviti suradnju s Verom, a ova je to odbila, dala ju je uhititi. Nakon završetka Drugog svjetskog rata otišla je u egzil u Švicarsku. Chanel je čak i uhićena pod optužbom za ratni zločin, no nikad joj nije suđeno, zahvaljujući intervenciji britanske kraljevs­ke obitelji. Kada se nakon petnaest godina odlučila vratiti na modnu scenu, sunarodnja­ci su joj žestoko zamjerali koketiranje s antisemi­tizmom. Povratak je bio težak, no još jedan odlazak u Ameriku, gdje nije mogla proizvesti toliko kostimića koliko bi ih tamošnje žene kupile, vratio je Coco na staze stare slave. Tada 71-godišnja Chanel u Fran­cuskoj se za pomoć oko povratka obratila svom bivš­em partneru Pierreu Wertheimeru, uz čiju je financijsku pomoć vratila popularnost i u do­movini. Werthei­mer je zauzvrat dobio sva prava na njezino mod­no ca­r­stvo koje su njegovi nasljednici dalje razvijali. Gabrielle Coco Chanel umrla je od srčanog udara 10. siječnja 1971. u apart­manu pariškog hotela Ritz, svome dugogodišnjem domu, u 88. godini. Pokopana je u Švi­carskoj u Lausannei, gdje je provela jedan dio života. Kao horoskopskoj Lavici, koja je puno pozornosti pridavala astrologiji, grob joj čuva pet lavova.

Napisala Emina Basara Snimke Rex; Getty; AP