Moj je život zapravo tragična priča o ženi koja je prepuštena sama sebi, svome očaju i svojoj veličini, vječnoj borbi protiv sebe same, protiv muškaraca, privlačnosti, slabosti i opasnosti koje vrebaju sa svih strana - jednom je zgodom izjavila francuska modna kraljica i društvena ikona 20. stoljeća o svome životu koji je inspiracija brojnih filmova, kazališnih predstava i biografija. Tim je putem krenula i belgijska redateljica Anne Fontaine, koja je već dugo fascinirana likom i djelom Coco Chanel. Njezin film ‘Coco prije Chanel’ nedavno je stigao i u hrvatska kina, a dizajnericu igra Audrey Tatou. Gabrielle Bonheur (‘Sreća’) Chanel rođena je 19. kolovoza 1883. kao drugo dijete trgovačkog putnika Alberta Chanela i njegove supruge Jeanne Devolle u gradiću Saumuru u južnoj Francuskoj. Buduća glamurozna kreatorica rođena je u ubožnici, a s obzirom na to da su tamošnji zaposlenici bili nepismeni, u njezinu rodnom listu pogrešno je napisano njezino prezime, što je uvelike otežalo rad brojnim biografima. Coco je poslije pokušala lažirati svoj datum rođenja, ustvrdivši da je zapravo rođena 1893., a pokušala je i poreći svoje skromno podrijetlo, sve kako bi iskonstruirala glamuroznu sliku o sebi u kojoj nije bilo mjesta za siromaštvo koje je obilježilo njezino djetinjstvo. Tek nakon rođenja malene Gabrielle, njezini su se roditelji vjenčali, a ukupno je ona imala petero braće i sestara: starijeg brata Juliana, četiri godine mlađu sestru Antoinette te još tri mlađa brata Alphonsea, Luciena i Petera. Kad je Gabrielle bilo 12, njezina je majka umrla od tuberkuloze, a otac je vrlo brzo nakon smrti supruge otputovao, navodno da bi zaradio za život svojih petero siročića. No nikada se nije vratio. Zbog toga je Coco sedam godina živjela u sirotištu rimokatoličkog samostana u Aubazineu, gdje je izučila krojački zanat. Kada je postala punoljetna, napustila je sirotište i počela raditi kod lokalnog krojača, gdje je upoznala i svog prvog ozbiljnijeg dečka, francuskog bogataša i plejboja Étiennea Balsana koji ju je obasipao skupocjenim darovima, odjećom i biserima te joj tako priuštio prvi susret sa svijetom luksuza. Dok je živjela s njime, počela je izrađivati šešire. Isprva joj je to bio samo hobi, no uskoro je svoj talent pretvorila u ozbiljan posao. Nakon što joj je, kako je sama rekla, Balsan otvorio oči, ostavila ga je, no ipak je bez srama zadržala njegov pariški stan. Kao 20-godišnjakinja otvorila je svoju prvu prodavaonicu u samom središtu francuske metropole u kojoj su dame kupovale njezine balonere i jakne. Ubrzo je morala zatvoriti taj butik, no to je nije omelo u ostvarivanju modnih i s njima povezanih ljubavnih snova. Na njezina je vrata zakucala i nova, ovaj puta i životna ljubav, Balsanov prijatelj, igrač pola Arthur Boy Capel, uz čiju je obilatu financijsku pomoć otvorila trgovinu u Bretanji, u kojoj su šešire kupovale slavne glumice. No u jeku njihove ljubavi, Boy je izgubio život u prometnoj nesreći, a Coco je spas potražila u poslu. Godine 1913. predstavila je i svoju prvu sportsku kolekciju te otvorila treću prodavaonicu uz poruku ženama da se trebaju uređivati zbog sebe, a ne zbog muškaraca. U toj životnoj fazi mlada je Gabrielle jednim naglim zaokretom u karijeri šokirala časne sestre koje su je odgojile: odjednom je, u svojoj neprestanoj potrazi za glamurom, odlučila prestati biti krojačica i okušati se za mikrofonom. Oni koji su pratili njezine pjevačke i kabaretske nastupe pristojno su to komentirali govoreći kako je uistinu bila šarmantna, no nije bila ni blizu toga da postane nova Edith Piaf. Iz te estradne faze ostao joj je i nadimak Coco, što znači ‘drag, mio’, prema pjesmi ‘Qui qu a vu Coco dans le Trocadero’, koju je rado izvodila u kabaretu. Tijekom 20-ih godina prošlog stoljeća društveni, ljubavni i profesionalni napredak Coco Chanel i dalje je išao uzlaznom putanjom. Njezina je modna kuća već zapošljavala tristotinjak radnika, a potaknuta golemim uspjehom svojih šešira, Coco se ohrabrila i, uz prvi dizajnerski parfem, legendarni Chanel No. 5, koji je lansiran 1922., počela kreirati odjeću koja je bila pristupačna, a ujedno i elegantna. Mnogo je toga preuzela iz muške mode, poput sakoa i kravate, te materijala koje je inovativno uvela u žensku modu. Također, uz kostimiće i male crne haljine, koji su njezin zaštitni znak, osmislila je i radnu odjeću za žene koje su tijekom Prvog svjetskog rata morale zamijeniti muškarce u tvornicama. No nije Coco u tome vidjela samo praktične razloge nego i ideološku pozadinu u borbi za ravnopravnost s muškarcima. - Ljudi su se smijali načinu na koji se odijevam, ali upravo je to tajna mog uspjeha. Oduvijek sam izgledala drukčije - govorila je Chanel. Nakratko ju je zaveo i Hollywood te je odijevala i oduševljavala brojne filmske zvijezde poput Grace Kelly, Elizabeth Taylor i mnoge druge. Iako je oduvijek bilo jasno da nije tip koji će se skrasiti, jednom se umalo i udala, i to za najbogatijeg Europljanina, vojvodu od Westminstera. No nakon što su zaruke raskinute, u svome je stilu komentirala: - Bilo je nekoliko vojvotkinja od Westminstera, no samo je jedna Chanel. Odlučnost i čvrst stav bili su njezin zaštitni znak, kojim je, kao i revolucionarnim duhom, šarmirala brojne umjetnike i mislioce početka 20. stoljeća poput Picassa, Dalija, Stravinskog... Modni i poslovni uspon Coco Chanel nisu obilježili samo bogati muškarci, koji su bili njezini sponzori, nego i jedna žena, Vera Bate Lombardi, nezakonita plemićka kći, koja je postala njezina muza, ali i veza s brojnim pripadnicima europskog plemstva koji su bili odlične mušterije. Upravo prema svojoj prijateljici, Coco je osmislila i svoj famozni engleski look. Romantičnu sliku o zaljubljivoj kreatorici, umjetnici i nepokolebljivoj revolucionarki u borbi za ženska prava definitivno kvari višegodišnje razdoblje njezina života koje autori filmova o Coco Chanel najradije izbjegavaju. Nakon pada Pariza 1939., tada 56-godišnja Coco zatvorila je sve svoje prodavaonice i upustila se u vezu s nacističkim časnikom i špijunom Hansom Güntherom von Dincklageom koji joj je u doba okupacije bio itekako koristan. Upravo zahvaljujući toj vezi Coco je i dalje imala dopuštenje živjeti u svome omiljenom Ritzu. A nakon što je 1943. pokušala obnoviti suradnju s Verom, a ova je to odbila, dala ju je uhititi. Nakon završetka Drugog svjetskog rata otišla je u egzil u Švicarsku. Chanel je čak i uhićena pod optužbom za ratni zločin, no nikad joj nije suđeno, zahvaljujući intervenciji britanske kraljevske obitelji. Kada se nakon petnaest godina odlučila vratiti na modnu scenu, sunarodnjaci su joj žestoko zamjerali koketiranje s antisemitizmom. Povratak je bio težak, no još jedan odlazak u Ameriku, gdje nije mogla proizvesti toliko kostimića koliko bi ih tamošnje žene kupile, vratio je Coco na staze stare slave. Tada 71-godišnja Chanel u Francuskoj se za pomoć oko povratka obratila svom bivšem partneru Pierreu Wertheimeru, uz čiju je financijsku pomoć vratila popularnost i u domovini. Wertheimer je zauzvrat dobio sva prava na njezino modno carstvo koje su njegovi nasljednici dalje razvijali. Gabrielle Coco Chanel umrla je od srčanog udara 10. siječnja 1971. u apartmanu pariškog hotela Ritz, svome dugogodišnjem domu, u 88. godini. Pokopana je u Švicarskoj u Lausannei, gdje je provela jedan dio života. Kao horoskopskoj Lavici, koja je puno pozornosti pridavala astrologiji, grob joj čuva pet lavova.
Napisala Emina Basara Snimke Rex; Getty; AP