Nisam rođen na pravome mjestu, u pravoj obitelji, u pravom gradu, ni u državi s pravim jezikom, a ni pravom trenutku da radim filmove - jednom je prilikom rekao redatelj Pedro Almodóvar, čiji ‘Slomljeni zagrljaji’, s njegovom muzom Penélope Cruz u glavnoj ulozi, igraju u hrvatskim kinima. Sputan strogim katoličkim odgojem, kontroverzni je Španjolac svoje traume iz djetinjstva, probleme i neuspjehe, prebacio u fikciju, u svoje filmove, kojima ne prestaje šokirati i oduševljavati gledatelje diljem svijeta. Pedro Almodóvar Caballero rođen je 25. rujna 1949. u gradiću Calzada de Calatravi, u provinciji Don Quijota, Castilla-La Manchi. Ima dvije sestre, Maríju Jesús i Antoniju, te brata Agustina, a njihova se obitelj bavila uzgojem stoke. Otac Antonio Almodóvar, koji jedva da je znao čitati i pisati, gotovo je cijeli život proveo vukući mazge koje su nosile bačve s vinom. Majka Francisca Caballero u malome je osmogodišnjem Pedru vidjela budućeg svećenika pa ga je poslala u vjersku školu u Cáceres, provinciju Extremadura. Dječak je po svaku cijenu želio izbjeći vjersko školovanje, ali je katoličanstvo bilo duboko ukorijenjeno u njegovoj obitelji da je to bilo gotovo nemoguće. Kao desetogodišnjak osvojio je prvo mjesto na literarnom natjecanju s temom o bezgrešnom začeću, kada se vidjela njegova rječitost i sklonost literarnom. Poslije će se cijela obitelj preseliti za njim u Cáceres, gdje je otac otvorio benzinsku crpku, a majka vinariju, u kojoj je prodavala obiteljsko vino. - Moram priznati da su me u toj školi loše odgojili. Bio sam u zboru i pjevao uglavnom solo dionice, a otad vjerojatno traje moja opsjednutost liturgijom, misom, što je česta tema u mojim filmovima. Paralelno s tim počeo mi se javljati strah od odgoja temeljenog na kazni, što je u vjerskoj školi bila normalna pojava - ispričao je budući slavni redatelj koji je u isto vrijeme otkrio i svoj životni put. Tek nekoliko vrata dalje od škole bila je kinodvorana, gdje bi vikendom odgledao po dva filma. - To je kino bio moj pravi odgoj, a ne škola koja je to trebala biti. U tom muškom internatu otkrio sam i senzualnost, i to s drugim dečkima. Nije bilo ništa traumatično, ali ipak neke stvari nisu išle onako kako sam se nadao - kaže Almodóvar, danas deklarirani homoseksualac koji nije previše pričao o svojim partnerima, pa se ne zna ni koliko ih je imao ni s kime je eventualno danas u vezi. Nakon što je 1967. završio srednju školu, protivno željama svojih roditelja, otišao je u Madrid u želji da postane redatelj. Novca nije imao, a tadašnji predsjednik Francisco Franco (kojeg će Almodóvar još dugo na negativni način prikazivati u svojim filmovima) zatvorio je Nacionalnu školu za kinematografiju pa je Pedro počeo samostalno učiti. No da bi mogao živjeti u glavnom gradu i graditi karijeru, morao je raditi pa je prodavao stare stvari na tržnici, a radio je i kao prodavač knjiga i nakita. No 1970. dobio je stalni posao pomoćnog administratora u telekomunikacijskoj tvrtki i ondje ostao čak jedanaest godina. - Dok sam ondje radio, imao sam zapravo dva života. Ujutro sam bio jedna osoba, a navečer druga. Ta ‘večernja’ osoba, to je bilo ludo! Družio sam se s filmašima, uživao. No ne mogu reći da mi rad u tvrtki nije pomogao, itekako jest! Na taj sam način upoznao kako diše španjolska srednja klasa i dobio informacije koje sam poslije upotrijebio u filmovima. Situacije koje sam ondje proživio u mojim su radovima, stoga je taj dio mog života neprocjenjiv za ono čime se bavim - kaže. Ranih 1970-ih, kad se posebno zainteresirao za eksperimentalni film i teatar, surađivao je s avangardnom kazališnom skupinom Los Goliardos, gdje je čak i odigrao prve profesionalne uloge, ali što je važnije - tada je upoznao glumce Carmen Mauru i Antonija Banderasa, koji će poslije proslaviti njega i njegove filmove. Tada je i nastupao s lokalnom punk grupom, crtao stripove i pisao članke za mnoge magazine o kulturi poput Stara, Vibora i Vibracionesa. Madridska alternativna kulturna scena, koja je tada počela cvjetati, postala je odličan scenarij za Almodóvara. On je postao ključna figura u La Movidi Madrileñi (Madridskom pokretu), kulturnoj renesansi koja je uslijedila nakon pada Francova diktatorskog režima. U to je vrijeme objavio roman ‘Vatra u utrobi’, a mnoge priče koje je objavljivao pod pseudonimom Patty Diphusa objavljene su u kompilaciji ‘San razloga’. Do 1974. snimio je kratke filmove koji su izazvali veliku pozornost zbog eksplicitnih scena seksa, ali bez zvučnih kulisa, što je tada bilo senzacionalno. - Filmove sam prikazivao u barovima, na zabavama... Nisam mogao dodati zvuk jer je to bilo teško. Sjećam se da sam istodobno s filmom puštao i neki CD, a ja sam govorio dijaloge glumaca! - rekao je redatelj koji je 1978. napravio prvi dugometražni ‘Folle... folle... fólleme Tim!’, ali i prvi kratki film ‘Salomé’, koji se smatra njegovim ulaskom u profesionalni svijet. Zvijezde tog filma, Carmen Maura i Félix Rotaeta, nagovorili su ga da napravi i dugometražni ‘Pepi, Luci, Bom i druge djevojke’, a kako je sam rekao, uspjeh filma ga je iznenadio. Njegov je prvi međunarodni uspjeh film iz 1984. ‘Čime sam to zaslužila?’, a godinu poslije s bratom je osnovao tvrtku El Deseo, s kojom je napravio film ‘Matador’, no tek je s filmom ‘Žene na rubu živčanog sloma’ s Maurom i Banderasom španjolski redatelj uspio i izvan domovine. Taj je film 1988. premašio sva financijska očekivanja u Španjolskoj, a godinu poslije bio je inozemni film koji s najvećom zaradom u SAD-u! Sedam milijuna dolara zaradio je samo od prodaje ulaznica i dobio nominaciju za Oscar. U tom je filmu nastupila i njegova majka, koja je umrla u rujnu 1999., od čega se Pedro opravljao godinama. Obitelj mu je uistinu najvažnija, što je posebno objasnio nakon snimanja filma ‘Vraćam se’. - Kad čujem sve te žene, slušam svoju majku. Kad vidim one krafne, sjetim se svojih sestara koje su ih pravile. Posebno se sjećam mnogih situacija iz djetinjstva sa sestrom Antonijom. Pitao sam je kakvim su se krpama i četkama čistili grobovi, a ona je to znala! Od majke je naslijedila taj osjećaj za socijalno, religijsko, obiteljsko, susjedsko, nešto što ja nikad nisam imao - otkrio je Pedro. Iste godine kad mu je umrla majka, ironično, pobijedio je na Cannesu i osvojio Oscar za film ‘Sve o mojoj majci’, kojoj je i posvetio nagrade. - Sad kritičari napokon shvaćaju da je sve što radim autentično. Vide koliko duboko osjećam karaktere na margini - rekao je.
Napisala Tea Zaninović Snimke CameraPress; Wireimage, Rex
