DVIJE STRANE OSOBNOSTI: Zašto umjetnici prerano i neočekivano odlaze na 'onaj svijet'?

Razmišljam dosta u posljednje vrijeme zašto zapravo umjetnici često rano odlaze na onaj svijet?

On je poznati pjevač, jako ga vole na svadbama, zabavljač, veseljak, pojavan. Pred nekih 20-ak godina radila sam kao hostesa na jednom velikom koncertu u Domu sportova i bila zadužena za dovođenje glazbenika na stage. Dvojica od njih totalno su me iznenadila. Prvi se nije micao od šanka, jako me bilo strah kako ću ga dovući do stagea, no on me tješio da ništa ne brinem. Kad je došao red na njegov nastup ustao je kao da se nije malo prije toga njihao kao plamen svijeće na vjetru, zamolio da mu dam ruku i odvela sam ga do pozornice. Onog trena kad je na nju zakoračio to je bio drugi čovjek, veseo, razdragan, odmah pljesak, odmah pjevajmo zajedno, nisam mogla vjerovati.

Drugi slučaj s istog tog koncerta - pronašla sam ga u WC-u, gledao u prazno, malo pretjerao s pudranjem. Uspjela sam ga nagovoriti da ustane (e to je bio proces) i krenuli mi prema pozornici. Dakle, nije imao pojma gdje je niti kuda ga vodim. Čim je ugledao pozornicu skočio je na nju bez problema, počeo juriti, pjevati, pljeskati kao da malo prije nije ležao gotovo beživotno u wc-u.

Introvertna glazbenica s drugom stranom

Tu je i primjer jedne vrsne glazbenice. Po prirodi introvert, koji se savršeno dobro osjeća sam sa sobom, kad stane na pozornicu, nastaje lom. Kao da neka nevjerojatna sila uđe u nju, svira, pjeva, zabavlja, otrči među ljude, osmijeh, radost. No, čim siđe s pozornice jedino želi otići kući i ne zabavlja se s ostatkom tima niti posjetiteljima. Kao da skine masku i nevidljivi plašt kojeg odjene čim zakorači na pozornicu.

Mislim da je jako teško živjeti njihove živote. Vidjet ćete na Instagramu predivne živote, sretne obitelji, pa mislite da oni stalno putuju, mogu si sve priuštiti, no oni su isto tako ljudi od krvi i mesa. Ponekad imaju velike probleme, umiru im prijatelji, dožive neuspjehe, razočaranja, ljubavne boli. No za razliku od nas, koji se povučemo koji dan u samoću ili na bolovanje, oni to ne mogu. Ako imaju tu večer gažu moraju zaboraviti sve probleme i posvetiti se svojoj publici. Osobito je zahtjevno radi li se o introvertima, a ima ih dosta među umjetnicima. Njihov privatan način života u potpunosti je drugačiji od poslovnog – odnosno show businessa. Oni zapravo igraju uloge na pozornici, kroz pjesmu, sviranje ili glumu.

Mislite li da je glumcu jednostavno ući u ulogu nekog karakternog izrazito zahtjevnog lika? Ili nekome glumiti serijskog ubojicu?

Racionalno, oni su svjesni da je to snimanje, da ta krv na setu nije zapravo krv, da nitko nije ozlijeđen, no postoji i ono nesvjesno koje često čuči kao kobac i uvjerava nas u neku drugu istinu. Mislimo da je glumcima super, pa samo se zezaju, a ne znamo koliko sati provedu čitajući skripte, vježbajući i slično.

Vjerujem da je upravo ulazak u te druge karaktere ono što je najteže i kad se to često radi, a glumcima i pjevačima je to gotovo pa svakodnevica, nije niti čudo da posežu za alkoholom ili nekim drugim opijatima. Jer kakav bi to čovjek od čelika trebao biti da je ujutro na doručku i mazi malenog sina, popodne ubije nekoliko žrtava na snimanju filma pa se navečer vrati mrtav umoran svojoj obitelji, koja ga nestrpljivo očekuje? O tome se rijetko govori, no vrijedilo bi i njih čuti, na koji način se vraćaju u realitet.

Ono što je isto tako vrlo često problem što je umjetnicima često ono čime se bave na apsolutnom broju jedan u životu. Znači sve daju za glazbu, za ples, za glumu, koliko im preostaje energije za bližnje, prijatelje? Koliko toga propuste jer imaju predstave, blještave premijere, iza kojih jedva čekaju vratiti se kući. Požale li ikada što nisu odabrali neku profesiju u kojoj mogu biti uvijek ono što jesu, uživati ujutro u izlasku sunca, pratiti rast djeteta i biti u miru sami sa sobom? Vrijedilo bi ih pitati...