Čega god se primi, svestrani diplomirani politolog svojim radom oduševljava struku, kritiku i publiku. Nakon uredničke i novinarske karijere, Igoru Mirkoviću tv-prilozi postaju premalen prostor pa je, uhvativši se snimanja filma ‘Sretno dijete’, hrvatskoj publici vratio nadu u dokumentarce kao važnom faktoru oblikova­nja kulturnog života. Deset godina nakon filma ‘Novo, novo vrijeme’, čija radnja prati dolazak Stjepana Me­sića na dužnost predsjednika, u suradnji s Rajkom Grlićem i RTL Televizijom, posvetio se snimanju nastavka pod nazivom ‘10 godina poslije’. Ipak, ovaj 45-godišnji avanturist, koji priznaje da nikad ne gleda svoje filmove, upoznao nas je sa svojom privatnom stranom te skromno progovorio o onome što ga vese­li, a to su supruga Silvana i sin Filip.

Story: Kakvi su dojmovi nakon pro­jekcije filma ‘Novo, novo vrijeme’ te premijere ‘10 godina poslije’? Sudeći prema mojoj okolini, zadovoljan sam. Imam dojam da su svi gledali prikazivanje oba filma i da su reakcije uglavnom pozitivne. Čak i u najbližoj okolini, što se ne dogodi baš često. No ne znam kako su reagirali oni koje ne poznajem. Story: Uvriježeno je mišljenje da su političari iznimno ozbiljni ljudi. Jeste li uspjeli oživjeti bivšeg predsjednika izvan okvira njegove funkcije? Ne, jer to nisam ni želio. Način na koji smo Rajko Gr­lić i ja radili podrazumijevao je da se ne intimiziramo s političarima. Cilj je bio postići što prirodniju situaciju, odnos­no prikazati pojedine događa­je na realističan način. Dakle, trudili smo se biti što manje primjetni. Osim što smo kratko razgovarali, nisam imao intimnijih kontakata sa Stipom Me­sićem. Sve što o njemu mogu reći sadržano je u snimljenim filmovima. Story: Možemo li u skorije vrijeme ponovno očekivati nekakav uradak? Potkraj ljeta planiramo igrani film ‘Noć­ni brodovi’, koji bi se trebao snimati na relaciji Za­greb-Split. U središtu zbivanja dvoje je 80-godišnjaka koji se zaljube i zbliže u staračkom domu te se naposljetku, igrom čudnih okolnosti, pročuje za njihov odnos pa izbija skandal, a oni bje­že poput tinejdžera. Tako se siva priča o staračkom domu pretvara u film romanse i avanture. Story: Iako je još dugo do Mo­tovun Film Festivala, mora se primijetiti da iz godine u godinu to događanje polako stječe status nezaobilazne kulturne destinacije. Kao i svake, i ove će se godine Motovun Film Festival održati posljednji tjedan u srpnju. A to posebno mjesto koje Motovun ima u mlađim generacijama - to je najvažniji razlog što već dvanaest godina radim taj festival. Postao je duhovno igralište raznolikih dobnih skupina, najčešće od osamnaest do trideset godina te stekao status kultnog mjesta zabave, ali i izgradnje zajedničkog koda generacija. U sjećanju mnogih generacija Motovun će ostati važno mjesto formiranja njihovih osobnosti. Zbog svega toga mislim da je to beskrajno vrijedan posao. Story: Kako se nosite s kritikom? Dosta smireno. Dugo sam vremena radio na televiziji tako da je tjedno cipela­renje nešto u osnovnom opi­­su takvoga posla. Shvatite da jedan tjedan prođete bolje, drugi lošije i pomirite se i s jednim i s drugim. Zapravo ne znam kakva bi kritika morala biti da je shvatim na emotivnoj i osobnoj razini. Story: Tu je i kritika supruge Silvane... Budući da smo godinama radili zajedno, dosta je nemilosrdna, ali je neizmjerna podrška. Puno sam se kockao u životu, dao sam nekoli­ko otkaza, tražio što ću raditi, eksperimentirao, mijenjao ideje, a takve situa­cije lako mogu proizvesti drame u obitelji. Part­neru se može učiniti da ste izgubili kompas, što u mom slučaju često nije bilo daleko od istine. No Silvana je uvijek za sve imala beskrajno razu­mijevanja i strpljenja, a njezin je nemjerljiv doprinos to što je uvijek vjerovala u ono što sam pokušao izvesti. To nije pitanje sviđa li se njoj nešto više ili manje, nego je uvijek smireno prihvaćala moje vratolomije. Rad na svakom filmu znači najmanje dvije godine angažmana, što podrazumijeva razne fa­ze, a u nekima čovjek nije uvijek ugodan za okolinu. Ali mene je Silvana uvijek razumjela i bila moj najčvršći oslonac. Story: Otac ste osnovnoškolca Filipa. Biste li voljeli da krene vašim stopama? Nemam stav poput nekih roditelja koji svome sinu savjetuju da ne kreće njihovim stopama zato što sam uistinu zadovoljan onime što radim. Važno je pronaći svoj put. Želio bih da moj sin snađe snage da sâm pronađe što ga doista zanima. Vjeru­jem da će tako i biti jer nerijetko kritizira moj filmski ukus - govori da su jadni filmovi koje ja gledam. Story: Kako se najradije opuštate? Lud sam za skijanjem i većina moga godišnjeg otpada na skijanje. Skijam od sedme godine. Volim se opuštati među ljudima, u kafići­ma, klubovima, središtu grada... Odlazim na mjesta gdje ima puno ljudi. Teško živim bez guž­ve.

Razgovarala Ana Lukiček Snimke Dražen Kokorić, Željko Hladika / Pixsell