Glumac Ljubomir Kerekeš, kojeg je u životu uvijek vodila istinoljubivost isenzibilnost prema dobrim i onim manje lijepim životnim situacijama, ulazi u tridesetu godinu umjetničkog rada. Ponovno ga gledamo na malim ekranima u kriminalističkoj seriji ‘Mamutica’, gdje igra inspektora Jerka, u dokumentarno-igranom serijalu o Titu, i seriji ‘Najbolje godine’. Karizmatični Kerekeš, koji je 22 godine u sretnom braku s Jasenkom, zaposlenicom varaždinskog kazališta, s kojom ima 22-godišnjeg sina Jana i 19-godišnju kćer Emu, progovorio je o svom odrastanju, braku, životnim izazovima, porocima, ali i ljubavi prema glazbi koju slavi pjevanjem te sviranjem harmonike i bubnjeva. Story: I u drugoj sezoni kriminalističke serije ‘Mamutica’ tumačite lik inspektora Jerka koji dolazi na mjesto načelnika. Kako vam je bilo na snimanju? Mislim da smo Sreten i ja, uz odobravanje i prepoznavanje redatelja Zorana, Robija, Darija i cijele nabrijane ekipe, od samog početka stvarali i provocirali zdravu atmosferu u smislu profesionalnosti, kreativnosti i dobrog raspoloženja. Doduše, došlo je do promjena u glumačkom kadru; dobili smo mladu kolegicu Olgu Pakalović, iako je i s Natašom Janjić i Ivom Gregurevićem bilo lijepo raditi. Drago mi je što će u novim epizodama biti više akcije, a posebno me veseli što će se jedna priča provući kroz dvije epizode pa će gledatelji bolje percipirati zločin, njegov uzrok i razrješenje. Story: Dosta se govori o dokumentarno-igranom serijalu ‘Tito’, Antuna Vrdoljaka, u kojem i vi glumite. Pojavljujem se u ulozi bugarskog političara, što je prilično važna uloga. Već sam i prije radio s Antunom u ‘Dugoj mračnoj noći’, a njegova je posebnost to što poštuje glumca i prepoznaje njegovu muku. Story: Zajedno sa sinom Janom igrali ste predstavu na Histrionskom ljetu. Kakva je bila suradnja, postoji li neki savjet koji ste mu dali? Iako je Jan i prije igrao predstave u kazalištu Žar ptica, prvi se put našao u jednom ‘profesionalno okrutnijem’ okruženju. No pod redateljskom palicom iskusnog Georgija Para i uz podršku sjajne ekipe, znao sam da će Jan napraviti odličnu ulogu. Ljubav prema glumi mora biti potkrepljena vjerom u samog sebe. Od prvog dana Akademije, pa sve do danas, znam da Jan ima takvu vjeru, jer glumac mora znati i uvijek željeti obraniti ono što stvara. Story: Čini se da je krenuo vašim stopama, svira u bendu i odlučio se na glumu. Rekao bih da je odabrao gotovo pa identičan put. Moj se prvi bend zvao Alcman, a onaj s kojim sam polučio veliki uspjeh, bio je Autoput. Potkraj ‘70-ih, nesretno preminuli Darko Glavan proglasio nas je glazbenim heavy metal otkrićem. Do raspada benda došlo je zato što se istodobno nisam mogao baviti glazbom i glumom, za razliku od moga sina Jana. Dečki iz njegova benda Cold Snap pripremaju izdanje drugog albuma i vjerujem da će biti veliko iznenađenje za hrvatsku metal scenu. Story: Jeste li strog otac, tko više popušta, supruga Jasenka ili vi? Tu smo vrlo različiti. Moja supruga odmah ispravlja pogrešne stvari i sugerira. Ja više šutim, reagiram kad se više toga nakupi ili kad je riječ o nekom većem problemu. Nikad nismo imali većih problema s našom djecom i smatram da je to posljedica mnogobrojnih razgovora, što Jaci i meni nikad nije bilo teško. Razgovor je lijek za bolest, nesporazum, nepovjerenje i ljubav. Story: Već ste 22 godine u braku. Prema vašem mišljenju, što je najvažnije za skladan suživot s partnerom? Prema mome mišljenju, tajna bi bila u zdravom poimanju čovjeka kao pojedinca. Mislim da u samom življenju treba tražiti pomirenje, u kojem čovjek lakše prepoznaje svojeg životnog partnera i sâm pristanak na tu osobu u životu. Pitanje nekog bunta uglavnom je pitanje životnog šlamperaja. U godinama kad se osnuje obitelj, traženje samog sebe, noviteta, izazova i općenito nečega što ne postoji, stvar je čovjekove nezrelosti. Netko to uspije prevladati bez drastičnih posljedica poput razvoda ili nasilja. Ako čovjek prepozna trenutak slabosti i osvijesti problem, na putu je divnog suživota i normalnog funkcioniranja obitelji. Story: Čime vas je supruga osvojila? U početku mi je bila jedna vrlo simpatična cura. Dugo me špijunirala, a čak me sa svojim tadašnjim dečkom ponekad pratila po našim koncertima. Jasenka je studirala pravo u Zagrebu, a jedne je zime išla na vlak i da bi se ugrijala, ušla je u popularnu varaždinsku slastičarnicu. Kad smo se ondje susreli, ponudio sam se da joj ponesem torbu do željezničke postaje, a usput samo joj malo protrljao promrzle ruke. Kad smo prohodali, Jasenka mi je zamjerila što je dosta vremena prošlo prije nego što sam se odlučio na prvi poljubac. Mislila je da sa mnom jednostavno nešto nije u redu, a ja sam samo želio biti jedan pristojan dečko. Naravno, poslije smo se tomu smijali. Story: Koliko vam znače važni datumi, jeste li sentimentalni? Važne datume ne zaboravljam, ali čovjek sam koji u posljednjih petnaest godina ima minimalno deset predstava u glavi i nije mi jednostavno živjeti sa svim tim licima. Glumačka koncentracija najčešće mi ne dopušta da napravim mnoge stvari koje bih inače želio, a imaju romantičan prizvuk. Kad se osjećam slobodnim od svih tih lica, volim svojoj ženi priuštiti poneku romantičnu nepodopštinu. Story: Poznato je da ste veseljak i da volite društvo. No u vašem se poslu ljudi nerijetko susreću s porocima. Imate li vi takvo iskustvo? Puno sam pio u jednom životnom razdoblju. Oskudan kvart u kojem sam odrastao i pokušaj da se izborim za svoje glumačko ‘ja’ bili su razlozi tog poročnog doba koje je trajalo tri, četiri godine. To sam riješio vjerom u samog sebe i velikom borbom. Naposljetku se isplatilo ustrajati na vlastitoj izgradnji, a danas samo kažem: neka Bog da zdravlja!, a za sve ostalo sami smo odgovorni. Story: Je li gluma uistinu tako težak posao, kako kažu neki vaši kolege? Meni nije. Možda je samo teško održati koncentraciju, a to se ne odnosi na puko pamćenje teksta, nego na provociranje te iste koncentracije kod glumca da održava potrebno stanje lika. Glumac je suočen s tehničkim pripremama na setu koje mogu potrajati, kao i sa svakodnevnim probama predstava u kazalištu. Tu čovjek jednostavno mora biti precizan i u dogovoru sa samim sobom, da ne trpe suradnici i posao. To je profesija u kojoj ljudi što više ruju po sebi, pate i smiju se, to više imaju razloga vjerovati da će naoružani poštenjem napraviti bolji posao. Story: Jeste li se baš oduvijek željeli baviti glumom? Još kao klinac slučajno sam zalutao u kazalište na nagovor Danea Georgijevskog, koji je ‘70-ih godina u ondašnjem varaždinskom kazalištu August Cesarec vodio dječju scenu. Budući da je za predstavu trebao dvojicu klinaca, igrom slučaja došao je u moj razred i odlučio se za mene i mog prijatelja. Možda je razlog bio u tome što smo nas dvojica bili najniži pa smo najlakše stali u kostime kaktusa. Poslije sam postao član Dramskog studija za mlade varaždinskog kazališta, sve do 1980., kad mi je ponuđen profesionalni angažman. Story: Po čemu ćete pamtiti djetinjstvo? Moji su roditelji bili radnici, proleteri s tužnim životnim pričama, pogotovo otac. Odrastao sam kao jedinac u najnormalnijoj sirotinjskoj obitelji, a što je najvažnije, roditeljske sam ljubavi sam na tone! Trudili su se pružiti mi sve što je bilo u granicama mogućnosti, na čemu sam im zahvalan. Story: Niste završili Dramsku akademiju. Je li vam žao i čini li diploma glumca glumcem? Iako sam se pripremao za prijemni ispit, na nagovor ljudi u kazalištu ušao sam u radni odnos i u četiri godine radio na četrnaest predstava. Danas, nakon sto kazališnih premijera, od čega 60-ak glavnih uloga, 20-ak filmova, 15 televizijskih serija i 30-ak nagrada, ne mogu reći da mi je žao. Naime, s diplomom ili bez nje, glumcu ništa ne može pomoći ako nema odgovor na pitanje: zašto gluma? Story: Nezaboravna je vaša uloga u filmu ‘Lov u Bosni’. Kako vam je bilo raditi s Richardom Gereom i Terrenceom Howardom? Prekrasno iskustvo! O Gereu i Howardu mogu reći samo riječi hvale, oduševili su me zato što su obični normalni ljudi koji ne izigravaju nikakve zvijezde, a oni to zapravo jesu. Story: Jeste li razmišljali o karijeri u Americi? Radio sam nekoliko koprodukcija s Nizozemcima, Nijemcima, Česima, ali nemam interesa previše razmišljati o tome. Ako se dogodi neka ponuda, zašto ne, do tada se ne opterećujem i sve prepuštam životnoj inerciji. Story: Cijeli ste život u Varaždinu. Je li vam dosadila mala sredina? Već šesnaest godina radim u Zagrebu, ali sentimentalno sam vezan uz Varaždin i apsolutno mi odgovara život ondje. Varaždin je Zagreb u malom. Metropola mi omogućuje egzistencijalnu sigurnost i mogućnost većeg umjetničkog izražavanja, a u Varaždinu se živi puno udobnije i čovjek ima više slobode. Obitelj, prijatelji, stara gradska jezgra, Varteks, Drava i pogotovo vjerna kazališna publika, čiji smijeh obožavam, teško da mogu dosaditi. Ono što mi je možda dosadilo jest način na koji Varaždin godinama premalo prepoznaje svoje Varaždince, ali to je već druga priča, ona o maloj sredini.
Razgovarala Antonija Nazor Snimio Tomislav Marić
