“Puno sam pio, ali riješio sam to vjerom”

Glumac Ljubomir Kerekeš, kojeg je u živo­tu uvijek vodila istinoljubivost isenzibilnost prema dobrim i onim manje lijepim životnim situacijama, ulazi u tridesetu godinu umjetničkog rada. Ponovno ga gledamo na malim ekranima u kriminalističkoj seriji ‘Mamutica’, gdje igra inspektora Jerka, u dokumentarno-igranom serijalu o Titu, i seriji ‘Naj­bo­lje godine’. Karizmatični Kerekeš, koji je 22 godine u sretnom braku s Jasenkom, zaposlenicom varaždinskog kazališta, s kojom ima 22-godišnjeg sina Ja­na i 19-godišnju kćer Emu, progovorio je o svom odrastanju, braku, životnim izazovima, porocima, ali i ljubavi prema glazbi koju slavi pj­e­vanjem te sviranjem harmonike i bubnjeva. Story: I u drugoj sezoni kriminalističke serije ‘Mamutica’ tumačite lik inspektora Jerka koji dolazi na mjesto načelnika. Kako vam je bilo na snimanju? Mislim da smo Sreten i ja, uz odobravanje i p­repoznavanje redatelja Zorana, Robija, Darija i cijele nabrijane ekipe, od samog početka stvara­li i provocirali zdravu atmosferu u smislu profe­sionalnosti, kreativnosti i dobrog r­a­spoloženja. Doduše, došlo je do promjena u glumačkom kadru; do­bili smo mladu kolegicu Olgu Pa­kalović, iako je i s Natašom Ja­njić i Iv­o­m Gregurevićem bilo lijepo raditi. D­r­ago mi je što će u novim epizodama biti više akcije, a posebno me veseli što će se jedna priča provući kroz dvije epizode pa će gled­a­telji bolje percipirati zločin, njegov uz­rok i razrješenje. Story: Dosta se govori o dokumentarno-igranom serijalu ‘Tito’, Antuna Vrdoljaka, u kojem i vi glumite. Pojavljujem se u ulozi bugarskog politič­a­ra, što je prilično važna uloga. Već sam i prije radio s An­tu­nom u ‘Dugoj mračnoj noći’, a njegova je posebnost to što poštuje glumca i prepoznaje njegovu muku. Story: Zajedno sa sinom Janom igrali ste predstavu na Histrionskom ljetu. Kakva je bila suradnja, postoji li neki savjet koji ste mu dali? Iako je Jan i prije igrao predstave u kazalištu Žar ptica, prvi se put našao u jednom ‘profesionalno okrutnijem’ okruženju. No pod redateljskom palicom iskusnog Georgija Para i uz podršku sjajne ekipe, znao sam da će Jan napraviti odličnu ulogu. Ljubav prema glumi mora biti potk­repljena vjerom u samog sebe. Od prvog dana Akademije, pa sve do danas, znam da Jan ima takvu vjeru, jer glumac mora znati i uvijek željeti obraniti ono što stvara. Story: Čini se da je krenuo vašim stopama, svira u bendu i odlučio se na glumu. Rekao bih da je odabrao gotovo pa identičan put. Moj se prvi bend zvao Alcman, a onaj s kojim sam polučio veliki uspjeh, bio je Autoput. Potkraj ‘70-ih, nesretno preminuli Darko Gla­van proglasio nas je glazb­e­nim heavy metal ot­krićem. Do raspada benda došlo je zato što se istodobno nisam mogao baviti glazbom i glumom, za razliku od moga sina Jana. Dečki iz njegova benda Cold Snap pri­premaju izdanje drugog albuma i vjerujem da će biti veliko iznenađenje za hrvatsku metal s­c­enu. Story: Jeste li strog otac, tko više popušta, su­p­­ruga Jasenka ili vi? Tu smo vrlo različiti. Moja supruga odmah is­­pravlja pogrešne stvari i sugerira. Ja više šutim, re­­­agiram kad se više toga nakupi ili kad je riječ o nekom većem problemu. Nikad nismo imali većih problema s našom djecom i smatram da je to posljedica mnogobrojnih r­azgo­vora, što Jaci i meni nikad nije bilo teško. Raz­govor je lijek za bolest, nesporazum, nepovjerenje i ljubav. Story: Već ste 22 godine u braku. Prema vašem mišljenju, što je najvažnije za skladan suživot s partnerom? Prema mome mišljenju, tajna bi bila u zdravom poimanju čovjeka kao pojedinca. Mislim da u samom življenju treba tražiti pomirenje, u kojem čovjek lakše prepoznaje svojeg životnog part­n­era i sâm pristanak na tu osobu u životu. Pitanje nek­o­g bunta uglavnom je pitanje ž­ivot­nog šlamperaja. U godinama kad se os­nuje obi­telj, traženje samog sebe, noviteta, izazova i općen­i­to nečega što ne post­o­ji, stvar je čovjeko­ve nezrelosti. Netko to uspije prevladati bez drastičnih posljedica po­put razvoda ili nasilja. Ako čovjek prepozna trenutak slabosti i os­vijesti problem, na putu je d­i­vnog suživota i normalnog funkcioniranja obitelji. Story: Čime vas je sup­ruga osvojila? U početku mi je bila jedna vrlo simpatična cura. Dugo me špijunirala, a čak me sa svojim tadašnjim dečkom ponekad pra­tila po našim koncertima. Jasenka je studirala pravo u Zagrebu, a jedne je zime išla na vlak i da bi se ugrija­la, ušla je u popularnu varaždinsku slastičarnicu. Kad smo se ondje susreli, ponudio sam se da joj pones­e­m torbu do željezničke postaje, a usput samo joj malo pr­otrljao promrzle ruke. Kad smo prohodali, Ja­s­enka mi je zamjerila što je dosta vre­mena prošlo prije nego što sam se odlučio na prvi poljubac. Mislila je da sa mnom jednostavno nešto nije u redu, a ja sam samo želio biti jedan pristojan dečko. Naravno, pos­lije smo se tomu smijali. Story: Koliko vam znače važni datumi, jeste li sentimentalni? Važne datume ne zaboravl­j­am, ali čovjek sam koji u posljednjih petnaest godina ima minimalno deset predstava u glavi i nije mi jednostavno živjeti sa svim tim licima. Glumačka koncentracija najčešće mi ne dopušta da napravim mnoge stvari koje b­ih inače želio, a imaju romantičan prizvuk. Kad se osjećam slobodnim od svih tih lica, volim svojoj ženi priuštiti poneku romantičnu nepodopštinu. Story: Poznato je da ste veseljak i da volite društvo. No u vašem se poslu ljudi nerijetko susreću s porocima. Imate li vi takvo iskustvo? Puno sam pio u jednom životnom razdoblju. Oskudan kvart u kojem sam odrastao i pokušaj da se izborim za svoje glumačko ‘ja’ bili su r­azlozi tog poročnog doba koje je trajalo tri, č­etiri godine. To sam riješio vjerom u samog sebe i velikom borbom. Napos­ljetku se isplatilo ustrajati na vlastitoj izgradnji, a danas samo kažem: neka Bog da zd­ravlja!, a za sve ostalo sami smo odgovor­ni. Story: Je li gluma uistinu tako težak posao, kako kažu ne­ki vaši kolege? Meni nije. Možda je samo teško održati koncentraciju, a to se ne odnosi na puko pamćenje teksta, nego na provocira­nje te iste koncentracije kod glumca da održava potrebno stanje lika. Glumac je suočen s tehničkim prip­r­emama na setu koje mogu potrajati, kao i sa svakodnevnim probama predstava u kazalištu. Tu čovjek jednostavno mora biti precizan i u d­o­govoru sa samim sobom, da ne trpe surad­nici i posao. To je profesija u kojoj ljudi što više ruju po sebi, pate i smiju se, to više imaju razloga vjerovati da će naoružani poštenjem napravi­ti bolji posao. Story: Jeste li se baš oduvijek željeli baviti glumom? Još kao klinac slučajno sam zalutao u kazališ­te na nagovor D­a­nea Georgijevskog, koji je ‘70-ih godina u ondašnjem varaždinskom kazalištu August Cesarec vodio dječju scenu. Bu­dući da je za predstavu trebao dvojicu klinaca, igrom slučaja došao je u moj razred i odlučio se za mene i mog prijatelja. Možda je razlog bio u tome što smo nas dvojica bili najniži pa smo najlakše stali u kostime kaktusa. Poslije sam postao član Dramskog studija za mlade varaždinskog kazališta, sve do 1980., kad mi je ponuđen profesionalni angažman. Story: Po čemu ćete pamtiti djetinjstvo? Moji su roditelji bili radnici, proleteri s tužnim životnim pričama, pogotovo otac. O­drastao sam kao jedinac u najnormalnijoj sirotinjskoj obitelji, a što je najvažnije, roditeljs­k­e sam ljubavi sam na tone! Trudili su se pružiti mi sve što je bilo u granicama mogućnosti, na čemu sam im zahvalan. Story: Niste završili Dramsku akademiju. Je li vam žao i čini li diploma glumca glumcem? Iako sam se pripremao za prijemni ispit, na na­govor ljudi u kazalištu ušao sam u radni odnos i u četiri godine radio na četrnaest predstava. Danas, nakon sto kazališnih premijera, od čega 60-ak glavnih uloga, 20-ak filmova, 15 tele­vizijskih serija i 30-ak nagrada, ne mogu reći da mi je žao. Naime, s diplomom ili bez nje, glumcu ništa ne može pomo­ći ako nema odgovor na pi­tanje: zašto gluma? Story: Nezaboravna je vaša uloga u filmu ‘Lov u Bo­s­ni’. Kako vam je bilo raditi s Ric­hardom Gereom i Ter­renceom Howardom? Prekrasno iskustvo! O Gereu i Howardu mogu reći samo riječi hvale, oduševili su me zato što su obični normalni ljudi koji ne izigravaju nikakve zvijezde, a oni to zapravo jesu. Story: Jeste li razmišljali o karijeri u Americi? Radio sam nekoliko koprodukcija s Nizo­zemcima, Nijemcima, Česima, ali nemam interesa previše razmišljati o tome. Ako se dogodi neka p­onuda, zašto ne, do tada se ne opterećujem i sve prepušt­a­m životnoj inerciji. Story: Cijeli ste život u Varaždinu. Je li vam dosadila mala sredina? Već šesnaest godina radim u Z­a­g­rebu, ali sentimentalno sam vezan uz Varaždin i apsolutno mi odgovara život ondje. Varaždin je Zag­reb u malom. Metropola mi omogućuje egzisten­cijalnu sigurnost i mogućnost većeg u­m­jetničkog izražavanja, a u Varaždinu se živi puno udobnije i čovjek ima više slobode. Obitelj, prijatelji, stara gradska jezgra, Varteks, Drava i pogotovo vjerna kazališna publika, čiji smijeh obožavam, teško da mogu dosaditi. Ono što mi je možda dosadilo jest način na koji Var­aždin godi­nama premalo prepoznaje svoje Varaždince, ali to je već druga priča, ona o maloj sredini.