RAJ NA ZEMLJI ZA OBITELJ I PRIJATELJE: Zavirite u raskošni dom poduzetnice Jasmine Bagarić u Crikvenici

Poduzetnica i vlasnica lanca slastičarnica Magnolia, Jasmina Bagarić, supruga bivšeg košarkaša Dalibora Bagarića, ispričala nam je svoju priču o Crikvenici - svom drugom domu!

Tih prvih godina najranijeg djetinjstva u tom gradu moj brat i ja boravili sam gotovo polovicu godine s djedama i bakama u našoj kući.
A u maloj slijepoj ulici, gdje je bila naša kuća, u to smo se vrijeme s djecom iz susjedstva, s kojima sam stekla doživotno prijateljstvo, igrali po cijele dane. To je bila najživlja i najbučnija ulica u Crikvenici. 

Iz današnje vizure gledano, znam da je to bila ulica sretnih ljudi.

To mi je zauvijek ostalo u svetoj uspomeni. Ulica u kojoj se nalazila naša kuća udaljena je od centra grada nekoliko minuta pješice i bilo je sasvim normalno da u to vrijeme, dok nije bilo toliko trgovina i tolikog bogatstva ponude, skoknemo u centar po sladoled, na Crni mol, u Lučicu…

Ili da pokupimo ručnike i odemo se okupati na glavnoj plaži. Tada se ulazak na glavnu plažu nije naplaćivao. I puno toga bilo je drukčije nego danas…

Devet mjeseci godišnje to je bio mali, miran grad gdje su se ljudi međusobno poznavali, koji je imao jedva 5000 stanovnika.
U doba rata brat i ja preselili smo se u Crikvenicu i ondje pohađali on peti, a ja osmi razred osnovne škole.

Pa ako do tada neki kutak grada nisam poznavala, u tih godinu i pol boravka ondje osjećala sam se jedino kao Crikveničanka. 

Desetljećima je u Crikvenici bio prekrasan restoran Moslavina, višestruko nagrađivan državnim nagradama kao jedan od najboljih tada jugoslavenskih restorana.

Tamo smo često odlazili obiteljski, a kad se zatvorio, bilo nam je godinama žao. 

No život je, kao i svagdje, išao dalje. Pojavilo se puno restorančića uz obalu gdje se također moglo lijepo zabaviti.

Nedjeljna jutra bila su rezervirana za crkvu koju je zapljuskivalo more, a koja se nalazi uz hotel Kaštel, dvije minute hoda od naše kuće. 

Kad zamišljam lijepo mjesto za molitvu, onda je to ta crkva.

U kasnijim godinama rane mladosti i puberteta znali smo prošetati uz rivu, sjesti na terase kafića, popiti gusti sok sa šlagom i osjećali smo se doista kao ljudi na pragu života, što smo i bili. 

Kao studentica prava upoznala sam svog muža Dalibora i onda su došle godine kad je i on postao dio naše zajednice.
Nakon nekoliko godina, kad sam rodila Klaru, kuću smo prebojili u ružičasto. Klara je dobila ružičastu sobu i najednom je počelo nedostajati soba.

Tada smo kupili veliko zemljište, sagradili kuću, dovoljno soba, dovoljno mjesta za razonodu, bazen, vrt za djecu... došla su druga djeca i dobili smo svoj raj.

Naravno da je to meni najdraži grad na svijetu.

Kako smo suprug i ja vrlo društvene osobe, imamo puno prijatelja i često organiziramo druženja, rođendane, proslave uz bazen, i to u najljepšem gradu na svijetu koji je samo sat i 15 minuta udaljen od Zagreba.

Kako je zemljište veliko, imamo dosta raslinja, egzotičnih biljaka i divnog susjeda koji o tome vodi računa, no za vrt, nažalost, nemam vremena.

Kuću sam uredila u stilu staroga i novoga, udobnog i nama dragog.

U mom sjećanju godine, a kasnije ljeta, blagdani, proljetni praznici, cijela vruća ljeta, rođenje moje djece i njihova ljubav prema tom gradu koju su naslijedili od nas, povezani su sa svetim osjećajem na taj lijep grad, gdje se osjećamo tako sigurno i sretno - i mi i naša djeca, i to će zauvijek ostati protkano u mojoj biti.