U moru ljetnih Facebook objava i statusa do mene je nedavno došla fotografija crnih cipela jedne dame koje su mi odmah zapale za oko.
Umjesto savršenih i manje savršenih tijela, fotografija koktela i plaža, nasmijanih i preplanulih ljudi, ja sam gledala te cipele. Nisu bile one s naslovne fotografije. Nisu bile tako lijepe.
Nevjerojatno čudne, dopustit ću si da kažem i jednako ružne, pripale su jednoj mojoj odnedavno prijateljici na spomenutoj društvenoj mreži. Za razliku od cipela, ona je divna i skromna duša zaraznog osmijeha, prepuna optimizma koja u niti jednom trenutku nije mogla niti zamisliti kakvu će lavinu komentara i dobrih djela izazvati te iste cipele i jedan njen iskreni status.
A taj status natjerao me da saznam nešto više o Leonidi Kifer. Cipelama. I njenoj priči. Zbog koje nije uvijek imala osmijeh na licu, ali je iz svega izašla jača no ikad.
'Rodila sam se prije 35 godina kao nedonošče i još se u rodilištu zarazila E.Colli. Pri sistematskom pregledu sa šest godina, otkrivena mi je skolioza kralježnica, tako da sam od svoje 6. do 18.godina nosila ortozu koja je devedesetih bila izrađena od kombinacije plastike i željeza i imala je funkciju spriječiti daljnje iskrivljenje kralježnice.
Bilo je jako teško odrastati u selu zapadne Slavonije u okovima koje sam smjela skidati samo na sat vremena dnevno, Na novu ortozu sam imala pravo preko HZZO – a svake dvije godine i u pubertetu mi se počelo željezo urezivati u kožu, što je jako bolno, pa sam potajno s prijateljima naučila skidati ortozu da barem na igralištu mogu biti kao i sva druga djeca. Svjesna sam da to nije bilo ispravno, no bilo mi je dosta biti osuđena na gledanje drugih kako se slobodno kreću...
Moji roditelji primijetili su da šepam. Upozoravali smo svi ortopeda, iznimnog stručnjaka na to, a on nas je odbacio kako smo laici, neuki, petljamo se u ono što se ne tiče i o čemu ništa ne znamo. Tako sam nosila ortozu godinama dok mi je jedna strana visjela i dok sam šepala, pa sam se oblačila kao dečko jer me bilo sram nositi haljine ili bilo što drugo da me još više sredina ne ismijava i ne ruga mi se. Imala sam podršku samo nekoliko prijatelja, odrasli nisu pokazivali podršku nego su me doživljavali kao čovjeka robota.
Situacija se promijenila s mojih 15 godina kad je liječnik na zamjeni na prvi ulazak u ordinaciju povikao kako šepam, odmah mi stavio knjige pod nogu i mojima predložio da tužimo državu jer me nisu liječili ispravno. Kako nas tada nije imao tko savjetovati ni uputiti, nismo to učinili nego smo to pustili. Od tada sam imala pravo svake dvije godine na ortopedske cipele ili ortopedski uložak koji se umeće u normalnu obuću. S 18 godina sam izgubila pravo na tu vrstu ortoze i iskreno, to mi je bio najbolji period života jer sam konačno malo odmarala od liječnika. Do 26 godine nisam znala što su bolovi, a tada je krenuo moj pakao', započela nam je svoju priču pa nastavila.
Ponovno sam na vlastiti zahtjev zatražila pomoć ortopeda i taj čovjek je moj heroj jer me tretira ne kao broj nego kao osobu. On mi je prepisao ortozu po Chatenau i ona mi je odobrena kad mi je bilo 28, a služi za tretman boli i trebala bih je nositi do kraja života i mijenjati svake dvije godine. Međutim, kad sam ostvarila pravo za novu ortozu, HZZO me počeo odbijati. Trenutno je u postupku žalba na rješenje kojem mi se pomagalo odbija i spremna sam ići i na Europski sud za ljudska prava jer je bol patnja, a patnja je zabranjena prema Konvenciji o ljudskim pravima. Meni to pomagalo pomaže da barem dok dugo stojim, hodam ili sjedim, umanji bolove. I imam pravo na život bez patnje!
Nakon 29 godina liječenja, ove godine su me poslali na magnetsku rezonancu koja je pokazala da imam ogromne promjene na vratnoj kralježnici od kojih idu svi bolovi, ponekad gubitak ravnoteže, padanje u nesvijest. I nema lijeka protiv bolova, samo možemo mijenjati terapije dok djeluju, fizikalnu terapiju, plivanje i dok tijelo može izdržati bol koja je neprekidna 24 sata, krpamo situaciju. Osoba sam s invaliditetom i imam 60% tjelesnog oštećenja donjih ekstremiteta', nastavlja Leonida i tu dolazi do 'famoznih' cipela.
'Dan nakon pregleda kod ortopeda, dok sam slomljena od bolova zbog putovanja ležala u krevetu, zvala me ženska osoba jedne poznate tvrtke koja izrađuje ortopedska pomagala i pitala me jesam li bila na pregledu u Božidarevićevoj u Zagrebu i da zna da sam dobila dvije doznake. Ja još nisam odnijela ni u HZZO doznake, no bila sam jako sretna što neko poduzeće brine o mom zdravlju i tako sam pristala da mi oni izrađuju cipele. Prethodne je izradila jedna zaštitna radionica i tamo nisam više željela ići zbog neljudskog ponašanja i izgleda cipela i mislila sam da ako je to poznata tvrtka, nema sumnje da ne rade kvalitetno.
'Nikada me nisu zvali na probu cipela nego sam ja stalno pisala gospođi na Viber što se događa itd. i neki dan sam došla po cipele i toliko sam bila u šoku onime što su izradili da sam ih samo obula nakratko, vidjela da su unutra udobne, spremila ih u kufer i odjurila. Radili su ih prema onima starima 6 godina, koje su toliko lijepe i dobre da i sama ljudi ostaju bez riječi kada kažem da je to ortopedsko pomagalo. Ovo što sam sada dobila, to je ponižavanje mene i kao osobe s invaliditetom i kao žene', tužno nam govori Leonida.
Interes koji su izazvale njene cipele nije očekivala, ali kaže da su joj svi ti ljudi veliki 'vjetar u leđa'.
'Vrlo često sam se kroz život osjećala odbačenom i usamljenom i to me u dobroj mjeri izgradilo. Kome god sam vjerovala kroz djetinjstvo i odrastanje, taj mi je nanio rane i ožiljke od kojih neki i danas krvare. Imala sam i imam par prijatelja koji su uz mene, u svim mojim izdanjima i to je moja baza kojoj se stalno vraćam. No, odbacivanje okoline me u dobroj mjeri izgradilo da ne odustajem i da vjerujem u svoje snove jer tko će ako ja neću vjerovati, a životni izazovi su prilike za učenje i rast i razvoj. Ja samo ljudima želim biti čovjek, pomoći, podržati i premda iskreni osmijeh pokloniti, ako su mi džepovi materijalno prazni.'
'Nema te pozicije ni funkcije koja je opravdanje da čovjek postane nečovjek. I svatko može pomoći, uvijek postoji način, samo ne smijemo zatvarati oči pred problemima niti ih trpati pod tepih. Ljudskost je ono po čemu bi i ministri i gospoda trebali željeti da ih pamtimo, ne po nepravdama, korupciji, zakulisnim igrama i lažima. Isto tako bih poručila da nikada neću odustati od borbe za ljudskost, ljudski tretman i svaki svoj novi korak jer taj moj korak znači da mogu biti uz i za druge', poručila je Leonida onima koji uporno zatvaraju oba oka na probleme oko nas.
Danas njene cipele i puno više od toga, sutra nekome od nas. I doista je krajnje vrijeme da se to promijeni. Iz korijena. Odmah.
