Pristupačnog genijalca zatekli smo ga na odmoru u rodnom mjestu njegove majke, Neviđanima na otoku Pašmanu, a zbog intervjua za Story gliserom je dojurio u Zadar. Nekadašnji golman Croatie iz New Yorka i vatreni Hajdukovac koji ima 7 Emmyja više od megapopularnih 'Prijatelja', 8 više od 'Seinfilda' producirajući ovogodišnje finale američkog nogometa Super Bowl sa 109 milijuna gledatelja potukao je sve rekorde u američkoj televizijskoj povijesti. Story: Kakav je osjećaj biti 'mozak' najvećeg televizijskog projekta svih vremena? Pete: Neprocjenjiv! Nadmašili smo 25 godina star rekord za kojega se govorilo da ga je nemoguće nadmašiti. Emmy? To je važno mojim šefovima, a meni je važnije to što smo vrhunski odradili posao. Story: Koliko ljudi radi na takvom projektu? Pete: Preko tri stotine. To je najveća produkcija na svijetu, puno veća od Svjetskog prvenstva u nogometu. Program je počeo pet sati prije utakmice, a na poluvremenu su nastupili Prince, The Who i Bruce Springsteen. Sve to iziskuje puno ljudi i savršenu organizaciju. Zato volim svoj posao. Story: Biste li mogli nabrojati za što ste sve nagrađeni s 18 Emmya? Pete: Teško da bih mogao. Nikad nisam probao, ali trebalo bi mi bar deset minuta da se sjetim. Nakon 4-5 prestao sam pamtiti. Story: Mnogi svog Emmyja čuvaju u trezoru, a gdje vi čuvate svoje? Pete: Za nas su to igračke, djeca se igraju s njima doma. Poklopilo se da su se sinovi Luka (10), Kristijan – Kiko (8) i Marko (4) rodili baš tih godina kad sam i osvajao nagrade, pa sam uz svoje ime Peter Radovich Jr. kao srednje ime dodao ugravirati i ime po jednog od njih. Svaki od njih ima svog Emmyja u sobi. Jednog sam darovao majci da ima s čim tući orahe… Story: Vi se tako razbacujete Emmyima, a mnogi vaši američki kolege bi 'ubili' bar za jednog… Pete: Možda čudno zvuči, ali da mi je netko prije 15 godina rekao da ću dobiti jednog, a ne 18, rekao bih mu da je lud, ne bih mu vjerovao. Sada to gledam drugačije. Imao sam sreću da imam posao za koji se dodjeljuje nagrada. Recimo, najbolji poštar Amerike nikad ne dobije nagradu za svoj posao, a isto ga radi vrhunski. Ne radim za Emmy, nego zato što volim to što radim. Story: Ima li situacija kao na dodjeli Oscara, da se držite za ruke dok iščekujete hoće li prozvati vaše ime kao pobjedničko? Pete: Ne više. Prva tri puta je to izgledalo tako, sad bi već bilo glupo...Nekako po defaultu dobijem Emmyja. U zadnje dvje godine sam šest puta bio na stageu, tako da sad svi očekuju čuda. U slučaju da dogodine ne osvojim Emmy, ispast će da sam pao ispod svog prosjeka. Story: Prvi drugi i treći put zahvališ ocu, majci, rodbini i suradnicima... Jeste li ispucali sve kojima se imate zahvaliti na podršci? Pete: Uvijek sam mislio da ću nešto pametnije reći od ostalih kad mi budu uručivali nagradu, ali… Uvijek spomenem druge ljude koji rade sa mnom, urednike, šefove, a nekoliko puta sam spomenuo i Hrvatsku. Spomenuo sam da su moji emigrirali bez ičega iz Hrvatske, otac s otoka Kaprija kod Šibenika, majka iz Neviđana na Pašmanu i da je ovo veliki uspjeh. Trudim se promovirati Hrvatsku gdje god mogu, ne zaboravljam odakle sam. Story: Kako je svakodnevno biti okružen zvijezdama koje mi gledamo na malom ekranu i pratimo ih u stopu kad dođu u Hrvatsku? Pete: Meni su zvijezde kao i obični ljudi. Neki su OK, neki nisu. S nekima se moraš truditi više, s nekima manje. Jedan jedini je čovjek koji me je fascinirao i kad sam ga upoznao preko prijatelja, poželio sam da svi moji bližnji znaju za to. Riječ je o Michael Jordanu. Jedino me on fascinirao, za prvog i drugog našeg susreta, a za ostale celebrityje se više čudim kako su ti Amerikanci sitni i maleni. Svakodnevno ih srećem na poslu ili u avionu, ali na njih gledam kao na normalne ljude koji rade svoj posao. Story: Ashley Judd, Prince, Harrison Ford, P Diddi samo su neke od svjetski poznatih zvijezda s kojima ste radili. Kakva su vam iskustva s njima? Pete: Harrison Ford je super lik. Proveo sam jedan dan na snimanju s njim. Pravi je profesionalac i bilo je ugodno raditi s njim. Isto kao i Jay-Z. On mi je najdraži od svih. Story: Novinari su u Dubrovniku prije nekoliko godina imali neugodnih iskustava s Jay-Zjem. Letjele su kamere, pale su teške riječi... Pete: Ozbiljno? Super sam surađivao u veljači s njim. Na snimanje sam poveo djecu i rekao im da stoje podalje od seta. U pauzi me Jay-Z pitao jesu li to moji klinci. Otišao je do njih, igrao se s njima i htio se fotografirati. Nevjerojatno je jednostavan čovjek. Došao je samo sa jednim zaštitarem, za razliku od P Diddija koji ih je na set doveo 25. On mi je bio strašno naporan i nije mi ostao u dobrom sjećanju. Inače, volim odraditi posao i da svatko ide svojim putem, ne osjećam potrebu družiti se sa celebrityma. Story: Jeste li ikad ikoga odbili raditi? Pete: Jesam. U ponedjeljak (dan prije izlaska Storyja, op.a.) sam trebao ići u Bijelu kuću i susresti Obamu, ali sam poslao nekoga drugoga da odradi posao. Sinu mi je taj dan rođendan i slavimo obiteljski u Neviđanima. Kratko sam razmišljao jer u Bijeloj kući još nisam bio i nisam se susreo s Obamom, ali obitelj i sinov rođendan su mi važniji. Bolje mi je biti s mojima u Neviđanima, nego u Bijeloj kući s Obamom. Story: Kako je dečko porijeklom iz Hrvatske ostvario američki san i došao na televiziju? Pete: Sasvim slučajno. Studirao sam marketing, igrao košarku za faks i bio dobar u tome. Moj prijatelj Žarko Ivković je poznavao nekoga u NBC-u i pitao me želim li paksu odraditi na televiziji. Ušao sam na NBC, vidio o čemu se radi i rekao sam sebi i šefovima: Ja sam rođen za ovo! Trebao sam biti jedan dan tjedno na praksi i nisu me mogli otjerati iz studija. Poklopilo se da su me odmah poslali na Olimpijske igre u Atenu gdje sam bio mjesec dana i kad sam se vratio u New York, odmah sam dobio posao. Story: Znači, zvijezde su vam se poklopile. Pete: Da, jer pojma nisam imao što bih inače radio u životu. Rođen sam za ovaj posao i sve mi je od prvog dana bilo jasno. Volim režiju, volim producirati i koordinirati, a sportski teren zamijenio sam sportskim emisijama. I navijanjem za hrvatske sportaše. Obožavam raditi Super bowl jer za to trebaš imati feeling, adrenalin šiba... Specijalnost su mi i male priče 5-20 minuta. Pročitam vijest od nekoliko redaka u novinama, napravim kratku dokumentarnu priču za koju radim sve sam: novinarski posao, režiju, produkciju, biram glazbu... Po tome sam postao poznat, a polovicu svojih Emmyja sam dobio upravo za takve priče. Jedan od tri osvojena Emmyja ove godine je upravo za takvu priču koju sam predstavio i na Dubrovačkom filmskom festivalu. To mi je najbolji dokumentarac do sada, a s time se slažu i moji kolege i prijatelji. Story: Koliko poslova trenutno radite? Pete: Trenutno tri. Kreativni sam diektor CBS sporta, radim i za najpoznatije vijesti u Americi 60 minutes, a uz to sam i autor najgledanije emisije o sportu u Americi – Inside the NFL. Story: Koliko vam traje radni dan? Pete: Ne biste vjerovali, ali stvarno sam dobar. U kratkom vremenu dosta toga napravim. Živimo u 2010. godini i s internetom, skypom, mobitelima, iPhonom i blackberryjem svijet je postao globalno selo. Radim lagano i preko godišnjeg odmora. Svih pet tjedana provedem s obitelji u Neviđanima i na Zverincu gdje mi supruga Nensy ima kuću. Story: Jeste li se okušali i ispred kamera? Pete: Ne volim biti ispred kamere, to me uopće ne zanima. Ne želim biti poznat, želim svoju privatnost. U Americi me svi znaju po imenu, a ne po licu i to je super. Ne znam kome je bolje od mene. Neopterećeno dolazim i u Hrvatsku, a malo mojih prijatelja i ovdje zna čime se bavim u Americi. Story: Kako provodite dane na otoku? Pete: Ja sam pravi bodul, supruga isto. A i djeca. Čim završi nastava, pakiramo se i na avion. Kupamo se cijeli dan, idemo gliserom okolo, djeca navečer igraju kukala, a ja igram buče. Prije četiri godine su se na moju inicijativu počeli igrati turniri u bučama. Okupi se cijelo selo. Tih dana, buče su najvažnija sporedna stvar na svijetu. Važnija i od Haduka čiji sam veliki navijač. Dva dana ovog puta ništa s rukama nisam radio, štedio sam ih za turnir. I prvi put u četiri godine došao do finala, a onda smo popušili 21-6. Valjda će dogodine biti bolje. Story: Pretpostavljam da ste pratili SP u nogometu. Kako vam izgleda naš sportski program? Pete: Najjednostavniji je što može biti, što je i logično jer nema konkurencije, a ni novaca. Ovdje su četiri domaća programa, a kad igraju Hajduk i Dinamo ili Zadar i Cibona ljudi će svejedno gledati. U Americi je konkurencija jaka i od sporta moraš raditi spektakl da bi dobio gledanost. I kod nas se itekako posljednjih godina osjeti recesija, ali borba za gledatelje je neminovna. U Hrvatskoj je sportski program 30 godina unazad u odnosu na američki, ali zato vijesti, pogotovo one NoveTV mogu parirati američkima. Story: Da dobijete nemoralnu ponudu iz Hrvatske da se preselite ovdje raditi na neku od domaćih televizija, biste li pristali? Pete: Za sada ne, ali doći za 15 godina ovdje i raditi – to mi je san. Novci uopće nisu u pitanju. I do sada sam mogao imati veću kuću, veći gliser, ali čemu?! Dovoljno mi je ovo što imam. Mogao bih više raditi i zaraditi u Americi.Stalno me zovu, ali kad sam potpisivao ugovor sa CBS-om uvjet je bio da me puste da svako ljeto pet tjedana provedem u Hrvatskoj s obitelji. Svi znaju koliko mi to znači, vratim se punih baterija na posao i svi zadovoljni. Story: Što vam najviše nedostaje u Americi, a imate ovdje? Pete: Prijatelji iz djetinjstva, obitelj i hrana. Burek i čevapi u kojima uživam cijelo ljeto. Imam ekipu iz Neviđana još od svoje 16. Alan Medić je voditelj Epidemiološke službe u Zavodu za javno zdravstvo u Zadru, Juraj Smoljan je direktor Erste banke za cijelu Dalmaciju, Mladen Smoljan poznati odvjetnik, te Dragan Smoljan. Mi smo ekipa iz snova i mogu reći, kakvi smo bili kao klinci, da smo dobro ispali. Svi smo uspješni u svojim poslovima, a bili smo vrlo nestašni. Story: Sa 16 ste se preselili iz Amerike u Hrvatsku i u Zadru završili drugi razred gimnazije. S današnjeg stajališta, kakva vam je bila ta životna epizoda? Pete: To ljeto sam došao iz NY na dva tjedna, a ostao dva mjeseca. U petak sam otišao u Ameriku, a već u ponedjeljak bio u školskoj klupi Gimnazije Jurja Barakovića. Dobio sam čir na želucu nakon mjesec dana, jer sam bio s 95 posto djevojaka u razredu, a kolege i profesori su me kao smiješnog lika imali pod povećalom. Doživio sam šok: nastava u popodnevnoj smjeni, učio sam sve ono što se u Americi nije učilo. Dodamo li tome nastavu na sam Božić i učenje o komunizmu... Prijatelji u Americi se nisu mogli načuditi kad sam im pričao. Bilo je to vrlo poučno iskustvo. Ostao sam godinu dana i vratio se u Ameriku. Da sam išao u Pomorsku školu, vjerojatno se nikad ne bih vratio u Ameriku. S 23 sam isto napravio glupost. Došao sam usred rata, rentao auto na aerodromu i išao ravno na prvu crtu bojišnice javiti se prijateljima. Iz ove perspektive, stvarno idiotki potez. Story: Najavljeni ste kao jedna od najvećih zvijezda na ovogodišnjem Weekend Media Festivalu, najvećem regionalnom festivalu komunikacijske industrije koji se održava 24. i 25. rujna u Rovinju. O čemu ćete predavati? Pete: O televiziji, sportu i vijestima. Radujem se tomu. Čuo sam da je protekle dvije godine bilo više od 5 tisuća sudionika iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Promislio sam: što bi Tito bio sretan da to vidi. Šalim se. Super je to što ćemo podijeliti iskustva, naučiti nešto novo... A i veselim se što idem u Rovinj, tamo nikad nisam bio. O Weekend Media Festivalu sam čuo sve najbolje: na istom mjestu vrhunski stručnjaci, dobra ekipa i vrhunski partyji. Da nije tako, ne bih ni pristao. EKSKLUZIVNE FOTOGRAFIJE IZ PETEVOGO PRIVATNOG ALBUMA POGLEDAJTE U NOVOM BROJU TJEDNIKA STORY!
Razgovarala: Anita Vodopivec Foto: Sebastian Govorčin
