Čak 5589 poziva zabilježeno je u protekloj godini na liniji za djecu Hrabrog telefona, što znači da u prosjeku 15 djece dnevno nazove zbog nekog problema. Najviše poziva, oko četvrtine, povezano je s obiteljskim odnosima: od svađa preko ocjena do pitanja povezanih s razvodom i, nažalost, onih najalarmantnijih - emocionalnog i fizičkog zlostavljanja. Problemi u školi, odnosi s vršnjacima (posebice cyberbullying), usamljenost, ali i traženje savjeta za ljubavne dileme..., sve je to također dio uobičajene radne rutine na Hrabrom telefonu. “Započeli smo s radom 1997. kao linija za zlostavljanju i zanemarenu djecu. Iako je naše područje djelovanja puno šire od toga, javnost nas još uvijek često tako percipira. Na sličnim linijama u inozemstvu teme zlostavljanja i zanemarivanja tek su 4. ili 5. razlog nazivanja; djeca iz nazivaju s temama seksualnosti, vršnjačkog odnosa, problema u školi i sl.”, kaže Anamarija Vuić, programska koordinatorica Hrabrog telefona, koja je i sama počela kao volonterka 2009. godine te prošla sve faze edukacije kako bi mogla samostalno “odraditi svoju smjenu”, što prolaze svi volonteri. Dok smo razgovarali, Anamarija je kroz staklo promatrala tri djevojke koje su razgovarale na telefon, svaka na svojoj liniji. Nije bilo ruke u zraku, a to je znak da se kolegice dobro nose sa slučajem i da im nije potrebna pomoć. Nikada se, kaže Anamarija, ne možete naviknuti na ono što vas čeka ili se distancirati od slučaja, pa tako svi volonteri redovito prolaze i grupu podrške s iskusnim psiholozima.

Dobitnik Volonterskog Oskara za 2016. Matej Ilić Buljan i Anamarija Vuić, programska koordinatorica Hrabrog telefona “Ne volim se sjećati loših primjera, ali jedan slučaj posebno mi se urezao u sjećanje. Nazvao nas je jedan dječak i rekao da mu je majka umrla te da živi s ocem koji ga zanemaruje i emocionalno zlostavlja. Rekao nam je 'Ovo je moja adresa, pomozite mi!'. Nakon intervencije Centra za socijalnu skrb, smješten je u udomiteljsku obitelj, a nakon nekog vremena stigla nam je poruka 'Hvala vam Hrabri telefon, spasili ste mi život!'. Bila je to najbolja moguća nagrada za naš rad”, priča Anamarija i naglašava kako oni ne znaju apsolutno ništa o osobi koja ih nazove, osim onoga što im ona sama želi reći. Prisjetila se još jednog teškog slučaja, kad ih je nazvao dječak koji je izgubio osobu s kojom je bio jako vezan u obitelji, a smrt je toliko potresla i njegove roditelje koji su u svojoj boli zaboravili kako i njemu treba pomoć i pažnja. “Rekao je da se osjeća loše, da se želi ubiti. Nazivao nas je nekoliko puta, no nije bilo nekog pomaka na bolje. Upućivali smo ga da se javi liječniku, razgovara s roditeljima, a na kraju smo uspjeli doći do toga da nam da svoju adresu. Obavijestili smo nadležne, a on nas je kasnije zvao i ljutio se da smo mu uništili život, da se sada svi brinu oko njega. Nakon tri mjeseca opet je nazvao i rekao 'Hvala vam, to mi je bilo potrebno!'. Čim netko digne slušalicu i nazove, to je znak da želi pomoć; treba samo naći najbolji način da mu pomognemo”, kaže Anamarija i napominje kako svaki poziv, pa i onaj koji nazivaju testirajući, shvaćaju vrlo ozbiljno. Naime, istraživanja pokazuju kako trećina djece koja imaju problem o kojem žele razgovarati prvo nazove s nekim izmišljenim problemom samo da bi se uvjerili mogu li doista vjerovati dječjoj liniji. “Jednom nas je zvala 14-godišnja djevojka i opisivala kako se samoozljeđuje rezanjem po rukama i da to traje godinu dana. Navela je kako se najčešće reže kada se posvađa s roditeljima, kad je tužna što nema prijatelje ili kada dođe u neku situaciju koju ne zna riješiti. To vidi kao način rješavanja problema i ispušni ventil te smatra da joj nitko ne može pomoći i da se ne može nikome povjeriti. Preporučili smo joj neka porazgovara sa stručnim suradnikom u školi i s tetom s kojom ima dobar odnos. Također smo je poticali na otvorenu komunikaciju i traženje podrške u roditeljima, kao i da nas ponovno nazove ako se ne bude mogla nositi sa svojim teškoćama. Iako često na Hrabrom telefonu ne dobijemo povratnu informaciju od nazivatelja, ova djevojka nam se javila nakon dva mjeseca i rekla da se obratila stručnom suradniku u školi koji je zatim razgovarao s njezinim roditeljima. Još uvijek joj je teško nositi se sa svim situacijama kroz koje prolazi, ali govori da je postalo lakše u trenutku kada je svoj problem podijelila s odraslim osobama i dobila od njih podršku i razumijevanje, a ne osuđivanje i krivnju”, priča Anamarija. Dobitnik Volonterskog Oscara za 2016., 27-godišnji Matej Ilić Buljan, student psihologije, koji na Hrabrom volontira već četiri godine, kaže kako mu je, očekivano, najteže kad nazove netko i žali se na seksualno ili bilo koji drugi oblik zlostavljanja.
"Volontiram da budem tu za druge i da ostavim svoj trag u svijetu", kaže Matej Najgore je, kaže Matej, što većina djece zlostavljanje doživljava kao čin ljubavi, a kasnije, kad im se osvijesti problem i kad ih se uspije uvjeriti da to nipošto nije njihova krivica, ni sami ne mogu vjerovati da su na to gledali na takav način. Kako o pozivatelju ne znaju ništa više od onog što im sam želi reći, nerijetko niti ne znaju jesu li uspjeli pomoći ili ne. “Nitko nam ne treba reći ništa o sebi ako ne želi, no uvijek se nastojimo dogovoriti da se čujemo sutra, jer je kod osoba koje razmišljaju o samoubojstvu, koje su depresivne i bez nade jako važno postavljanje strukture. Zašto volontiram jedno je od čestih pitanja koje mi postavljaju posljednje vrijeme. Volontiram da budem tu za druge i da ostavim svoj trag u svijetu”, kaže Matej napominjući kako nisu svi pozivi “teški”. Ima i onih koji izmame osmijeh na lice. Primjerice, nekima je dosadno pa žele samo s nekim razgovarati, s druge strane se čuju i “glasići” male djece koja niti ne znaju što je Hrabri telefon, ali su vidjeli reklamu, pa zovu; a mnogi (mahom djevojke) sve češće zovu tražeći ljubavni savjet. Osim putem telefonske linije za djecu 116 111 i za roditelje 0800 0800, pomoć se sve više traži i putem chata i emaila. Autor: Danijela Petrov Fotografije: Robert Gašpert i Profimedia