Kada ulazimo u bolničke sobe, ostavljamo za sobom sve naše probleme. Odlično smo pripremljeni, pa znamo što ne smijemo, a sve ostalo je na tom nekom osjećaju koji je kod nas većine teta pričalica nepogrešiv. Kod djece nema jedno mislim, drugo govorim, a treće radim; s njima morate biti to što jeste, ali se ne spuštati na njihov nivo, već ih dignuti na svoj. Kad im pristupite iskreno, otvorena srca, nema tog djeteta – čak i onog koji je na početku pružao otpor – koji vas neće poželjeti vidjeti opet. To tvrdi Marijana Jergović, predsjednica Udruge Smiješak za sve i teta pričalica, koja sada okuplja oko 180 aktivnih volontera koji svaki dan posjećuju djecu u zagrebačkim bolnicama i čitaju im priče za laku noć. Nakon Srebrnjaka i Vinogradske, gdje su u protekle tri godine “razoružali” i one “najtvrđe” otpore prema čitanju, sada se tete pričalice pripremaju za najveći izazov – posjet djeci u najvećoj hrvatskoj bolnici, KBC-u Rebro, te onkološkim odjelima. “Imamo popis literature kojeg su izradile knjižničarke iz knjižnica Grada Zagreba; to je okvir kojeg se držimo, a i bolnice imaju i svoje male knjižnice. No svaka od nas ima nekoliko knjiga koje su nam omiljene. Meni je to definitivno Hrabrica, priča o dječaku Perici koji pokušava naučiti voziti bicikl, a što je Pericu više strah, bicikl u njegovim očima postaje sve veći. Djeca vole čitanje, međutim problem je kod današnje djece što su zaokupljena televizijom i mobitelima, pa tete pričalice imaju naputak da, kad uđu u sobu, ugase televizor i upoznaju djecu međusobno. Da, i to se događa, djeca znaju ležati u istoj sobi i po nekoliko dana, a da se nisu upoznali”, kaže Marija i napominje kako je “njezina” Hrabrica priča koju baš sva djeca vole.

“Morate uživati u priči koju čitate, pa tako i ja Hrabricu svaki puta čitam kao da mi je prvi. A djeca to osjete. Njih u principu puno toga interesira, samo treba znati kako im pristupiti. Kad dolazim kod tinejdžera, kažem 'Sigurno se pitate što sad ova baba želi?'; oni se odmah počnu smijati, a čim se smiju, to je dobar znak. I onda im kažem 'Kad baba bude išla van, bit će vam žao!' i tako obično i bude. U interakciji s djecom najvažnije je biti iskren, zafrkavati se i ostaviti sve svoje probleme iza tih bolničkih vrata”, kaže predsjednica Udruge. “Čovjek može potrošiti svoje vrijeme na razne načine, a ja sam dugo razmišljala o volontiranju. I onda sam vidjela oglas za 'tete pričalice' i shvatila da je to jako blisko mojem poslu. Jednom tjedno djetetu koje je bolesno, usamljeno i preplašeno pokloniti sat i pol svojeg vremena, nešto je što si svatko može priuštiti. Lijepo je pomagati, a to ujedno i oplemenjuje mene kao čovjeka”, kaže Stephanie Jamnicky, kazališna radijska redateljica, koja se još živo sjeća svojeg prvog posjeta zagrebačkoj bolnici Srebrenjak i 3-godišnjeg dječaka. “S njim je u bolnici bila baka i vidjelo se da je već potpuno iscrpljena. Kako je dječak bio hiperaktivan, u početku smo se igrali, potom smo slagali karte, a onda sam mu izvadila priču 'Kuc, kuc, ima koga', koja mu se svidjela jer je interaktivna i time sam ga u potpunosti osvojila”, priča Stephanie i napominje kako je najvažnije čitati ono što nam je pri srcu, jer kad je i vama pri srcu, bit će i djetetu. Kad se tek pojave, tete pričalice ne naiđu odmah na odobrenje djece. Neka djeca su umorna ili radije žele gledati televiziju nego slušati priču, no one imaju strategiju koja kaže kako ne treba odustati, jer njima treba samo malo poticaja. “Svaki puta me rastuži kad mi neko dijete kaže da ne voli čitati, no doista je većina djece jako zainteresirana i veseli ih kad dođemo”, kaže Stephanie. Ana Konta, koja je u ovom projektu od samog početka, otprilike tri godine, kaže kako su tete pričalice vrlo dobro pripremljene za dolazak u bolnicu, pa prije susreta s djecom obvezno trebaju proći edukacijski seminar i “odraditi” posjet uz mentore. To će biti još važnije sada kada se pripremaju za 'najteži odjel', onaj onkološki. “Iako to nije uvijek jednostavno, mi se ne smijemo vezati za djecu; zabranjeno je i dodirivati ih, skidati im flastere, kanile i sl. Naime, djeci svašta padne napamet, jer im smeta sva ta 'oprema' oko njih i bolničkog kreveta”, kaže Ana. Studentica 4. godine poslovne ekonomije Nikolina Antolić, čim je došla u Zagreb na studij, počela je tražiti neki projekt u sklopu kojeg bi mogla raditi s djecom. Tete pričalice činile su se idealnim rješenjem. “Imala sam veliku tremu kad sam prvi puta odlazila na Srebrnjak, no imala sam mentoricu koja mi je pomogla. No kad kreneš pričati, trema brzo nestane, a djeca iz tebe izvuku najbolje. Sjećam se djevojčice Eme iz Splita koja je ubrzo trebala izaći iz bolnice te je planirala otići na koncert Petra Graše. Iako teško puštam glas, nagovorila me je da zajedno pjevamo Grašino Moje zlato”, priča Nikolina koju njezini vršnjaci nerijetko znaju pitati “Zašto to radiš i što dobivaš zauzvrat?!”, no njoj je volontiranje s djecom otkrilo jednu novu životnu dimenziju, a kad jednom kreneš u tu priču, teško je stati. Slaže se kako je mlade danas teško motivirati na taj način pomaganja drugima, jer drugačije koriste slobodno vrijeme, ali ona je – kaže – ipak okružena vršnjacima koji u pomaganju drugima vide priliku za osobni rast i punjenje duše.
Autor: Danijela Petrov Fotografije: Robert Gašpert