Učili su me da budem skromna. Skromno mogu potvrditi da je skromnost jedna od najgorih osobina koju posjedujem. Trebale su mi godine da shvatim koliko je to ne samo precijenjena, nego i potpuno nepoželjna karakteristika. I koliko god revno radila na tome, još sam rekonvalescent te nemilosrdne obmane. Uče nas skromnosti kako bi nas ograničili, učinili prosječnim, prilagodljivim masi. Skromnost je osobina kojom podcjenjujemo sami sebe. A ako omalovažimo sebe, zašto to ne bi činili i drugi. Nikad nitko nije pohvalio moju skromnost. Skromnost, ako se i pohvali, više zvuči kao podsjetnik da osoba nema nijednu drugu primjetnu vrlinu. Zarad skromnosti obezvređujemo sebe.
Sjećam se, svaki svoj uspjeh opravdavala sam timskim radom, bolovala od imposter sindroma, jednostavno nisam mogla dopustiti da sam sama samcata zaslužna za životna ostvarenja koja sam priželjkivala od djetinjstva. Davala sam na važnosti svima, samo ne sebi. Neuspjeh bih opet skromno pripisivala isključivo sebi. Skromnost je prije svega zamišljena kao poželjna osobina za žene, kako bi nedovoljno poželjni, besadržajni likovi pronalazili dovoljno milostive, skromne družice koje će pritom osjećati zahvalnost što su velikodušno prigrlili njihovu drugost. Muškarci su superiorni, mudri, dominantni, samosvjesni, ljudi s ambicijama i jasnim ciljem. Njihov habitus ne poznaje skromnost. Skromnost isključuje ambiciju.
Kada su žene napokon pojmile da su namargačene i da njihovo ostvarivanje ne bi nužno trebalo uključivati muškarca, počele su kršiti implicitna društvena pravila i dogodile su se sponzoruše. Sponzoruše su žene s ambicijom. Alfa žene al pari alfa mužjaku, ne pristaju biti nesigurne, preplašene, pomirljive, skromne. Ne pristaju ostvarivati se kao služavka i pripomoć svom odabraniku na putu ka njegovu ostvarenju.Odlučne su u realizaciji zadanih ciljeva, a koji se vrlo malo tiču održavanja reda unutar četiri zida, a više stvaranju vlastita četiri zida. Zašto su sponzoruše? Zato što muški svijet teško prihvaća da su pronašli ravnopravnog partnera u nekome koga su pokušali učiniti nepodobnim, slabim, potrebitim, ovisnim. Ženine uspjehe uvijek će pokušati pripisati nekome misterioznom moćniku, sponzoru iz sjene jer mogućnosti ženina ostvarivanja uvijek su i jedino kroz postelju, ako ne bračnu, onda hotelsku.
Skromnost je slabost i nikada mi nije donijela ništa dobro. Nisam znala artikulirati svoje želje jer sam skromna. Tolerirala sam budale jer sam skromna. Dovodila se u brojne neugodnosti jer sam skromna. Bila sam slaba jer sam skromna. Sjetim se svaki put kako su nam u djetinjstvu nabijali na nos Pepeljugu. Pepeljuga je skromna i dobila je princa. Polazište da moramo biti skromni kako bismo dobili princa već je u startu trebalo alarmirati na beskrupuloznu obmanu. Nitko istinski skroman sigurno nije osvojio princa. Morao je putem deformirati tu karakteristiku.
Imala sam dečka, bio je zgodan, mlad, privlačan stasom i glasom, zabavan, bistar, uspješan i prilično bogat. Princ iz bajke, složili bi se mnogi. Koliko god uživala u trenucima provedenim s njim, čim bih ostala sama izazivao bi mi noćne more. Skromno sam smatrala da ne mogu pratiti njegov lifestyle. Čim bi krenuli dogovori za godišnji odmor, putovanja, izjela bi me nervoza. Avionske karte, najskuplji smještaj, restorani, klubovi... Majka me skromno učila da žena ravnopravno mora podijeliti trošak. Ako si ne mogu nešto sama priuštiti, ne želim ni sudjelovati.
Veza je pukla zato što sam skromno smatrala da nisam financijski dorasla tom muškarcu, a time ni biti dio njegove bajke. On je pak neskromno smatrao da nisam dovoljno dobra jer nisam shvatila lukrativni potencijal naše veze. Moja skromnost možda je propustila kapitalni ulov i uništila jednu modernu bajku. Ne žalim, ali s vremenom sam naučila njegovati poniznost i gušiti skromnost.
Poniznost tako ponižavajuće zvuči, ali hvalevrijedna je osobina. Ponizni osvješćujemo i slavimo ljudske vrline, kako tuđe tako i svoje. Ponizna razumijem da je potpuno opravdano dati si dozvolu da živim kako želim i žudim biti dovoljno dobra sebi kako bih zaslužila bajku kojoj težim i kvalitetne ljude u njoj. Ponizna, shvaćam da ne pripadaju svi ljudi mojoj priči, kao ni ja njihovoj, ali respektiram njihov narativ.
Ponekad nam se isprepletu ulomci, ponekad i poglavlja. Često nisu ugodna. Ali takve su bajke. Moramo imati i negativce kako bismo uvidjeli razliku između dobra i zla. Nerijetko su pretanke linije. A ja znam da ću ponizno prihvatiti sve te različitosti kojeg god predznaka bile, jer priče i moraju biti drukčije kako bi moja bila jedinstvena. No također ću neskromno odbiti i suvišne retke jer biram biti kreator vlastite bajke.