U moje osnovnoškolsko doba dečki su iskazivali simpatiju bacajući djevojčicama petarde pod noge na putu iz škole. Za kišnih dana gađali bi nas glistama. Na školskom odmoru grupa dječaka bi se na školskim hodnicima zatrčala prema poželjnoj meti. Onemogućili bi joj kretanje držeći je za udove te takvu raščerečenu kao kokoš na klanju šlatarili sve dok ih školsko zvono ili dolazak nekog od profesora ne bi natjerali na povratak u školske klupe.
Vjerujem da su u školi znali što se događa jer sam i sama svjedočila tim ‘in flagranti’ trenucima kada bi neki muški profesori kimanjem glave iskazali neodobravanje ili bi se pak samo zadubili u papire ili okrenuli glavu kao da ono što se događa izvan učionice i njihova sata - nije njihova stvar.
To su bila vremena kada se sve pravdalo pubertetskim bolestima. Mi smo bile generacije koje su se nadmetale mudrolijama poput ‘tko se tuče, taj se voli’ pa su guranje, povlačenje za kiku i sve ostale aktivnosti u kojima te druga, predatorska strana natjera na plač bile iskaz ljubavi. Mi smo generacija djevojčica koja je bespogovorno trpjela uvrede, petarde, naguravanje i šlatanje jer nezreli dečki ne poznaju druge načine kako bi nam iskazali ljubav.
S druge strane, neke djevojčice koje u toj dobi još nisu bile u kategoriji poželjnih promatrale bi nas s animozitetom i osudom pronalazeći u nama jedinog i isključivog krivca. Nismo im zamjerale jer i same smo tražile krivnju u sebi. Ako druge djevojke ne izazivaju te ili slične pobude u dečkima, mora da je problem u nama. Sramile smo se sebe i emocija koje izazivamo u oba spola toliko da smo još godinama trpjele testosteronski teror, sve dok nismo malo stasale, osnažile kolektiv i uzvratile udarac.
U srednjoj školi prestala su šlatarenja, ali spoznale smo nove opresivne metode. Gađali bi nas kamenjem i brašnom, širili laži da smo promiskuitetne, da konzumiramo drogu. Stoički smo podnosile napade i brojale dane do završetka školske godine.
Šlatarenje kao jedan od atavizama te nesretne ‘tko se tuče, taj se voli’ ere opstalo je do danas, ali djevojčice hrabrije i spremnije dočekuju napade znajući da ih više ne tumačimo niti toleriramo kao nespretni izraz ljubavi. I muški svijet prilagodio se modernom vremenu i pronašao nove metode iskazivanja pažnje pripadnicama ženskog spola te potvrdu privilegiranog spola na položaju moći.
Danas imamo rufinol, gamahidroksibutirat, osvetničku pornografiju, deepfake. Nekako ne mogu a da s dozom nostalgije ne pomislim na petarde pod nogama i gliste u kosi. Mrzila sam osjećaj neizvjesnosti i nezaštićenosti u školskim danima, no palijativ za emocionalne boli pronalazila sam u nadi da će jednom proći. Naša djeca kao da nemaju tu utjehu.
Osvetnička pornografija i deepfake od 1. siječnja napokon su postali kazneno djelo, a propisana zatvorska kazna je do tri godine. Ulijeva nadu, ali i dozu skepse.
Prije nekoliko tjedana na srpskoj internetskoj stranici odlučili su objaviti videouradak anonimne djevojke i pompozno potpisali mene u naslov, ignorirajući ono esencijalno - da to nisam ja. Zanemarili su i činjenicu da je jedina sličnost između mene i djevojke možda boja obrva.
Premda je većina ljudi primijetila i više nego očitu nepodudarnost u gotovo svakom vidljivom milimetru njezina lica i tijela, našli su se i oni koji jednostavno vide ono što žele vidjeti. Uz sve moguće poduzete radnje i prijave, sa stranice još nije uklonjeno moje ime, kao ni naslov videa.
I tako se ni kriva ni dužna nađoh kako se opravdavam jedva mi poznatim ljudima secirajući jadnu ženu koja je možda i sama žrtva osvetničkog pothvata egomanijaka te objašnjavam kako nemam kukasti nos, ni plave oči, ni crnu kosu, ni lice bez madeža, ni taj oblik usana, očiju, zubi... Izlažem i svoju intimu te objašnjavam kako to nije moja veličina grudi, kao ni oblik, ni izgled, ni veličina bradavica i kako, za razliku od djevojke, imam izrazito male areole oko bradavica.
Zlobnici bi rekli da ženi koja se svojedobno slikala za Playboy priča o cicama ne bi trebala biti baš potresna intimna izloženost. Ali ipak jest, jer taj je Playboy prije gotovo 20 godina, dobar ili loš, bio moj izbor. Ovo nije moj izbor. Želim izbor. Želim snositi posljedice vlastitog izbora. I ljuti me taj osjećaj nemoći. Ljuti me pomisao na sve izložene opresiji s kojima dijelim taj osjećaj. Bijesna sam što oni koji izazivaju nemoć u nama misle da imaju na to pravo, da to mogu. Zapravo oni to i mogu jer oni koji bi mogli nisu se potrudili da ih uvjere u suprotno. I dalje tražim palijativ za bol i bijes, neku trenutačnu utjehu i smisao. I vodi me san o danu kada nećemo ozdravljivati žrtve nego one koji stvaraju žrtve.