Novi broj ponajboljeg popularnoznanstvenog časopisa na svijetu je na kioscima od 10.rujna, a u njemu se bavimo aktualnom temom o Afganistanu.
Što se događalo u toj zemlji proteklih 20 godina, od intervencije SAD-a i saveznika iz NATO-a, kako je cvjetala korupcija, propadali ruralni krajevi, događala se velika pljačka i konačno se dopustio povratak talibana donoseći opet islamski ekstremizam i strahovitu sudbinu u prvome redu za žene.
Uz aktualnu naslovnu temu pogledajte i atraktivni prikaz Sunčeva sustava i što se sve skriva u susjedstvu Zemlje, te još više iza Neptunove orbite; čitajte o tužnoj sudbini geparda koje love krijumčari u Somalilandu; pratite znanstvenike do najviše meteorološke postaje u čileanskim Andama; uživajte u staklenoj menažeriji morskih bića koju su izradili majstori staklari još u 19. stoljeću...
Svoje radove za rubriku "Vaša fotografija" šaljite na info@nationalgeographic.com.hr , a ukoliko se pretplatite na ovaj popularnoznanstveni magazin, uz jedan broj gratis u suradnji s Promopoint.hr darovat ćemo vam prijenosnu bateriju, powerbank od 4000 mAh s ugraviranim logom National Geographica Hrvatska i vašim imenom.
Uživajte u novom broju National Gographica Hrvatska, a u nastavku vam donosimo i riječ glavnog urednika Hrvoja Prćićao rujanskom broju. Kad smo prije pola godine krenuli u pripremu teme o Afganistanu, nismo ni sanjali da će se dogoditi ovakav preokret i krenuti nova talibanizacija, u kojoj su najveće žrtve žene. Ne, neću uopće komentirati zbivanja u Afganistanu, o tome svi pišu, zanima me talibanizam kod nas jer nismo procijepljeni ni protiv njega. Surfam i bilježim. Tamo negdje u 2000-ima saborski zastupnik Anto Kovačević u sabornici javno reče Vesni Pusić: „Bog vas [žene] je stvorio za madraca, a ne mudraca.“ I nikom ništa. Svećenik Ivica Raguž je svojedobno u Glasu Koncila pod naslovom „Marijina poslušnost i žene danas“ objasnio kako se „neposlušnost izriče u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan“. I onda dođe moj sin pjeneći se... jer neće nitko njegovoj kćeri govoriti da je drugotna! Čude me i žene koje to prihvaćaju, poput Ljilje Vokić, bivše ministrice obrazovanja, koja u intervjuu 1994. reče: “Kod nas je običaj da žene ustanu kad muškarac uđe u prostoriju. Ja to i dan-danas posve nesvjesno činim.” Čitam i o mnoštvu minornih ili oslobađajućih presuda za silovanja uz komentare „a što se nije branila“, „sama je to tražila kad se tako izazovno oblači“... Pa fizičko, psihičko i ekonomsko nasilje nad ženama u braku, vezama i poslije prekida. Pa pobuna protiv Istanbulske konvencije... Treba li uopće sve to komentirati?
