Koliko vrijedi empatija ako nakon nje ništa ne učinimo? Može li pojedinac promijeniti sustav koji ne prepoznaje potrebe čovjeka? I koliko je hrabrosti potrebno da netko napravi prvi korak, ne znajući hoće li ga itko slijediti? Ta su pitanja obilježila događanje "Empatija koja mijenja sustav – inkluzija u praksi", održano 24. rujna u zagrebačkom HUB385, u organizaciji Authentic Leaders Cluba.
Večer koja je okupila predstavnike poslovne zajednice, sporta, prava, psihologije i civilnog društva prerasla je u razgovor o odgovornosti pojedinca, granicama sustava i snazi ljudske upornosti. No možda je njezina najvažnija poruka bila jednostavna: društvene promjene ne počinju uvijek velikim odlukama i institucijama. Ponekad počinju kada jedan čovjek odluči da neće okrenuti glavu.
Kada empatija izađe iz konferencijskih dvorana
Ideja za događanje proizašla je iz humanitarnog pokreta KORAK po korak – Hodajmo za one koji ne mogu, koji je nastao upravo iz Authentic Leaders Cluba. Kroz projekt koji povezuje hodanje, sport, poslovnu zajednicu i humanitarno djelovanje, njegovi organizatori svakodnevno se susreću s ljudima čije životne priče otkrivaju dvije strane društva: iznimnu spremnost pojedinaca na pomaganje, ali i prepreke koje osobama s invaliditetom otežavaju ravnopravno sudjelovanje u svakodnevnom životu. Zato je klub odlučio razgovor o empatiji i inkluziji otvoriti ondje gdje se donose odluke, oblikuju organizacijske kulture i razvijaju društveno odgovorne inicijative – među liderima.
"Empatija traži da budemo spremni čuti, razumjeti i osjetiti ono što proživljava netko pored nas. Ali inkluzija traži korak dalje. Traži da ono što smo čuli pretvorimo u djelovanje. Jer ako smo nekoga čuli, a nakon toga ostali gluhi na njegove potrebe, kakvog je smisla imalo naše slušanje?“, istaknula je u uvodnom govoru Danijela Lončarić, osnivačica Authentic Leaders Cluba i začetnica pokreta KORAK po korak.
Njezina poruka postavila je okvir cijele večeri: empatija ne bi smjela ostati vrijednost koju organizacije ističu u svojim strategijama, već postati vidljiva u odlukama, ponašanju i odnosu prema ljudima. Jer liderstvo ne završava na vratima kompanija. Ono se nastavlja u društvu kojem pripadamo. Ne moramo svi hodati 100 kilometara. Ali svatko može napraviti jedan korak.
Razgovor je moderirala Ivona Hemen, koja je vlastita iskustva iz sporta povezivala sa životnim pričama panelista, otvarajući pitanja osobne odgovornosti, hrabrosti i spremnosti na promjenu. Psihologinja Ana Čerenšek podsjetila je da promjene čine hrabri ljudi, ali i otvorila važnu perspektivu koja se često izgubi u razgovorima o društvenoj odgovornosti: ne nalazimo se svi u istoj životnoj fazi i nemamo jednake mogućnosti. Neki ljudi mogu pokrenuti velike projekte, okupiti stotine sudionika ili hodati 100 kilometara za druge. Drugi se možda upravo suočavaju s vlastitim životnim izazovima, nedostatkom vremena ili okolnostima koje im ne dopuštaju velika djelovanja.
No to ne znači da ne mogu pridonijeti promjeni. Jedan razgovor, jedna pružena ruka, jedna odluka da se nekome pomogne ili jedan korak izvan vlastite zone komfora mogu postati početak nečega mnogo većeg. Poruka je to koja se snažno povezala s filozofijom pokreta KORAK po korak: ne mora svatko učiniti sve, ali svatko može učiniti nešto.
Kada pravda ovisi o čovjeku koji ne pristaje odustati
Jedan od najupečatljivijih trenutaka večeri donio je odvjetnik Saša Pavličić Bekić, član Nadzornog odbora GNK Dinamo i upravitelj Dinamove zaklade "Nema predaje". Govoreći o empatiji u odvjetničkoj praksi, ispričao je slučaj mladog čovjeka za čije se ostvarivanje prava na državljanstvo borio godinama. Sve je započelo kada ga je njegova kći zamolila da pomogne mladiću čiju je priču čula. Ono što je moglo završiti izrazom suosjećanja pretvorilo se u dugogodišnje pravno zalaganje, suočavanje s administrativnim preprekama i upornost koja nije prestajala ni onda kada se rješenje činilo dalekim.
Priča je otvorila pitanje koje nadilazi jedan pojedinačni slučaj: zašto je ponekad potrebna iznimna upornost pojedinca kako bi drugi čovjek ostvario prava i mogućnosti za ravnopravno sudjelovanje u društvu? Pavličić Bekić govorio je i o zadovoljstvu koje donosi uspješno riješen slučaj, ali i o žaljenju što sustavi ne uspijevaju uvijek dovoljno brzo pratiti promjene i stvarne životne potrebe ljudi. Njegovo iskustvo pokazalo je da empatija u profesionalnom životu ne mora biti suprotnost pravilima, odgovornosti i stručnosti. Naprotiv, može biti razlog zbog kojeg stručnost odlučimo staviti u službu drugoga. Ponekad to znači godinama kucati na ista vrata. Sve dok se ne otvore.
Sandra Paović: kada vlastitim životom pomičeš granice koje su ti drugi postavili
Posebnu emociju u razgovor unijela je Sandra Paović, hrvatska paraolimpijka i osvajačica zlatne medalje na Paraolimpijskim igrama u Rio de Janeiru. Govoreći o empatiji, istaknula je kako ju je oduvijek doživljavala prirodnim dijelom sebe. Tek je odrastanjem postala svjesna da svi ljudi nemaju jednaku spremnost razumjeti i osjetiti drugoga. Unatoč tome, svoju empatiju ne želi izgubiti.
Njezina životna priča istodobno je priča o hrabrosti, upornosti i odbijanju da tuđa očekivanja postanu granice vlastitih mogućnosti.
Nakon teške prometne nesreće i potpune nepokretnosti, Paović je prošla dugotrajan oporavak, ponovno stala na noge, vratila se sportu i osvojila paraolimpijsko zlato.
Njezino iskustvo otvorilo je još jednu važnu dimenziju inkluzije: koliko je važno da društvo stvara uvjete za ravnopravnost, ali i koliko pojedinci vlastitom hrabrošću mogu potaknuti druge da preispitaju granice koje smatraju nepromjenjivima. Jer ponekad je prvi korak najteži upravo onome tko ga mora napraviti. A upravo taj korak može postati inspiracija stotinama drugih.
Prvi put za istim stolom: ljudi zbog kojih je pokret nastao
Događanje je imalo i posebno značenje za Authentic Leaders Club. Prvi put na susret poslovne zajednice pozvani su i mladi korisnici humanitarnog pokreta KORAK po korak. S okupljenima su bili Lora, David, Lovro i Vita, mladi ljudi čije su priče povezane s ovogodišnjom završnicom projekta u Međimurju. Karla Hergotić zbog nezgode nije mogla prisustvovati događanju. Njihova prisutnost nije bila zamišljena kao simbolična zahvala korisnicima humanitarne pomoći, nego kao važan korak prema ravnopravnom uključivanju u razgovore koji se tiču njihovih života.
Jer o inkluziji nije dovoljno razgovarati bez ljudi kojih se ona izravno tiče. Događanju se pridružila i Biljana Šimić Balde, predsjednica Udruge DOSTI iz južne Istre, za koju je pokret ovog proljeća prikupljao sredstva za specijalizirano kombi vozilo, dok je za nju osobno osigurana podrška za sportsku protezu. Među uzvanicima bio je i Rudi Grula, direktor Turističke zajednice Međimurske županije, koja je bila jedan od važnih partnera rujanske završnice projekta. Njihova prisutnost povezala je priče o kojima se razgovaralo s konkretnim rezultatima zajedničkog djelovanja.
Od 100 kilometara do promjene nečijeg života
Početkom rujna pokret KORAK po korak okupio je u Međimurju gotovo 300 sudionika oko izazova hodanja 100 kilometara u 24 sata.
Više od 30 hodača završilo je cijelu dionicu, a projekt je rezultirao prikupljanjem 45.314 eura za šestero mladih korisnika, za njihove ortopedske potrebe, rehabilitaciju, terapije, treninge i bavljenje parasportom. Iza tih brojki nalaze se konkretni ljudi i njihove mogućnosti za kvalitetniji život. Upravo je to razlog zbog kojeg Authentic Leaders Club društvenu odgovornost ne promatra kao izdvojenu aktivnost, nego kao sastavni dio suvremenog liderstva.
Poslovna zajednica raspolaže znanjem, kontaktima, iskustvom, organizacijskim sposobnostima i resursima koji mogu imati stvaran društveni utjecaj kada se povežu oko zajedničkog cilja. No promjena ne počinje tek onda kada imamo dovoljno novca, vremena ili utjecaja. Počinje kada odlučimo napraviti ono što je danas u našoj moći.
Svijetu ne nedostaje ljudi koji će stisnuti lajk
Zaključak večeri vratio je razgovor na pitanje s kojim je događanje započelo. Što zapravo znači biti empatičan? Je li dovoljno razumjeti tuđu bol, podržati dobru inicijativu ili podijeliti inspirativnu priču? Ili empatija postaje društvena vrijednost tek kada smo spremni promijeniti vlastito ponašanje, preuzeti odgovornost i učiniti nešto konkretno? U vremenu u kojem je podršku moguće izraziti jednim klikom, možda je upravo spremnost na djelovanje ono što čini razliku. Ne mora svatko mijenjati cijele sustave. Ali svatko može pomaknuti jedan kamenčić.
Kada jedan čovjek napravi prvi korak, može potaknuti još dvoje ili troje. Oni zatim mogu potaknuti druge. Tako nastaju zajednice. Tako se mijenjaju organizacije. Tako počinju društvene promjene. I upravo zato poruka večeri nadilazi konferencijsku dvoranu u kojoj je izgovorena. Svijetu ne nedostaje ljudi koji će stisnuti lajk. Svijetu trebaju ljudi koji će ustati i nešto napraviti. Jer inkluzija ne počinje kada kažemo da nam je stalo. Počinje kada to pokažemo.