Nije uobičajeno da glumac za istu ulogu dobije sve tri najvažnije nagrade, ali Cynthiji Erivo upravo je to pošlo za rukom 2015. godine. Tada je za ulogu Celie u mjuziklu ‘Boja purpura’ ovjenčana Tonyjem, Grammyjem i Emmyjem čime je došla nadomak članstvu u klubu EGOT, a riječ je o odabranoj skupini umjetnika koja uz nabrojane tri ima i nagradu Oscar. U klub EGOT na velika bi vrata mogla ući već ove godine jer je 33-godišnja Britanka nominirana za prestižnu nagradu Oscar u čak dvije kategorije - za najbolju glumicu i najbolju originalnu pjesmu. Ako joj film ‘Harriet’ doista donese sreću, Erivo će ujedno postati i najmlađa članica kluba EGOT.
Story: Kako ste se osjećali kada ste vidjeli da ste za nagradu Oscar nominirani u čak dvije kategorije?
To mi mnogo znači. Riječ je o postignuću o kojem većina glumaca sanja cijeli život. Ne mogu vjerovati da mi se to događa, osobito nominacija za originalnu pjesmu. Nevjerojatno mi je da moja pjesma dobije toliko priznanje jer glazba je moja velika ljubav. Sve je to ludo. Istodobno nije dovoljno to što sam jedina nominirana crnkinja. Jednostavno nije. Prošle su godine crnci i crnkinje napravili puno toga što bi trebalo proslaviti.
Story: To je i jedan od razloga zašto ste odbili otpjevati pjesmu o kojoj govorimo, ‘Stand Up’, na dodjeli nagrada BAFTA?
Zaključila sam da pozivnica ne predstavlja nas crnce u pravom svjetlu. Osjećala sam da me zovu kao zabavljačicu, a ne kao osobu koja je dio filmskog svijeta. Mislim da je važno naglasiti da nisam nešto što ćete ubaciti u zabavu kao skeč. Stvarno puno radim i svaka crna osoba koja je ove godine snimala film također je puno radila i još je mnogo njih koji zaslužuju da im se oda priznanje.
Story: Odbili biste i nastup na Oscarima da vas pitaju?
Ne bih. Stvarno bih voljela da ta pjesma bude u prvom planu. Željela bih da i ona dobije zasluženo priznanje.
Story: Kako komentirate činjenicu da ni svi crnci nisu bili sretni što ste dobili ulogu Harriet i to zato što je riječ o američkoj aktivistkinji, a vi ste rođeni u Velikoj Britaniji?
Razumijem odakle dolaze pojedine kritike. Razumijem i to da nema mnogo crnih glumaca, odnosno crnih glumica koje bi mogle igrati teške, velike uloge. No također želim da ljudi znaju da sam se u životu jako trudila, da mi ništa nije palo s neba. Želim da se prvo uvjere u to, a tek onda donose zaključke.
Story: Kako su izgledale pripreme za ulogu crne političke aktivistkinje Harriet Tubman?
Priprema je iziskivala mnogo rada, dosta treninga, jer je to fizički zahtjevna uloga. Željela sam biti sigurna da sve izgleda autentično. Imala sam sreću što sam mogla raditi s redateljicom Kasi Lemmons, koja mi je ostavila dovoljno prostora i vremena da shvatim što točno želim staviti u prvi plan - njezinu ljubav prema obitelji, nježnost koju je osjećala prema suprugu ili sve to zajedno - i da je realno predstavim.
Story: Otkuda vam toliko energije i hrabrosti za tu ulogu?
Od majke, ona je zaista hrabra žena. Iako ona to nikad neće reći, ali stvarno je hrabra. Napustila je Nigeriju kada je imala 20 godina, sama je došla u Veliku Britaniju i stvorila tu novi život. Od nje sam naslijedila tvrdoglavost, odlučnost da napravim sve to što sam si zacrtala. Nikada mi nije govorila da nešto ne mogu. Uvijek me poticala da naporno radim na onome što želim.
Story: Kako je izgledalo vaše djetinjstvo u Engleskoj?
Odrasla sam u Stockwellu, južnom dijelu Londona. Živjeli smo skromno, majka se sama brinula o meni i sestri. Nismo imale puno, ali unatoč tome pamtim lijepo djetinjstvo. Nije bilo lako, ali nije bilo ni teško. Još se sjećam svog prvog nastupa. Imala sam pet godina i glumila sam pastira u školskoj predstavi. Također sam sama otpjevala ‘Tihu noć’. Majka se smijala, možda i plakala, i sjećam se da su ljudi u publici bili jako sretni. Tada sam prvi put pomislila da bih se time možda mogla baviti u životu.
Story: Tko su vaši glazbeni uzori?
Volim Erica Claptona, Arethu Franklin, Patti Labelle, Eltona Johna, Lauryn Hill i još slušam Brandy. Ali i Janelle Monáe, Beyoncé... Mislim da je njezin album ‘Lemonade’ fantastičan. Volim i Kate Bush, Lionela Richieja, Stinga, ljude čija glazba ima odličnu melodiju i tekst.
Story: Koja vam je najdraža Beyoncéina pjesma?
Volim ‘Sandcastles’, taj tekst i glazbu. U njoj se krije puno boli, ima priču.
Story: Jeste li upoznali neku javnu osobu koja vas je ostavila bez riječi?
Stevieja Wondera. Iskreno, još nailazim na neke od njih jer mi je ovo sve prilično novo. Nisam naviknula da me ljudi prepoznaju. U meni i dalje čuči dijete koje bi najradije skakalo i vikalo: “Oh Bože, to si ti!!!” Ali ne smijem to raditi, ipak su to poslovna druženja.
Story: Mislite li da je vaša karijera sporo napredovala? Velik uspjeh dogodio vam se tek u 30-ima.
Da, sve je išlo sporo dok nisam završila na Broadwayu. Odigrali smo predstavu ‘Boja purpura’ i odjednom kao da me netko stavio u raketu i lansirao u svemir. Barem se tako sada osjećam. Sporo, sporo, sporo i onda odjednom lansiranje. Mogu reći da što više radim, stvari se odvijaju sve bolje. Spremna sam i željna raditi i dalje.
Story: Koje vas obaveze čekaju nakon dodjele Oscara?
Mislim da ću morati malo razmisliti što i kako dalje. Trenutačno mi je glazba prioritet. Album još nije gotov, moram do kraja napisati pjesme, završiti ga. Stvarno bih željela ljudima predstaviti svoju glazbu. Iskreno, nisam mislila ni da ću sada biti tu gdje jesam. Vrijeme je da sjednem, razmislim o svemu, o svojim snovima i vidim što me dalje čeka.
Story: Za kraj nam recite nešto o svom ljubavnom životu, odnosno vezi s Marijem Martinezom.
On je lovio mene. Često smo se viđali, kad god bismo se sreli pozvao bi me van. Iako sam u to vrijeme bila u vezi. Posljednji put kad smo se vidjeli taman sam bila prekinula s bivšim dečkom. No taj me put nije pozvao van. Samo mi je prišao i poljubio me. Zajedno smo već dvije godine.
