Svoju ispovijest, nogometaš je objavio na stranici 'The Player' Tribune'. Stranica je to specijalizirana za autorske tekstove sportaša. Kylian Mbappe, zvijezda nogometnog kluba PSG i ponajbolji nogometaš svijeta, pisao je o svojoj mladosti i situacijama koje su obilježile njegovo odrastanje u pariškom predgrađu. Njegovo pismo prenosimo u cjelosti:
Djeci u Bondyju (sjeveroistočnom predgrađu Pariza),
djeci u Île-de-Franceu (širem području Pariza),
djeci u svim predgrađima,
želim vam ispričati priču.
Vjerojatno vas neće iznenaditi da se radi o nogometu. Za mene je nogomet sve. Pitajte moga oca.
Kad mi je bilo tri godine, otac mi je za rođendan kupio jedan od onih 4x4 dječjih kamiona s električnim motorom. Mogao sam sjediti u njemu i voziti se okolo. Imao je i pedale.
Moji roditelji pustili su me da vozim od naše kuće do nogometnog igrališta preko ceste, kao da sam pravi nogometaš koji se vozi na trening. Svoju malu rutinu shvatio sam vrlo ozbiljno. Imao sam sve osim torbice za toaletne potrepštine.
Ali čim sam stigao, uvijek bih ostavio vozilo u kutu i igrao nogomet. Ovaj cool 4x4 auto činio je moje male prijatelje ljubomornima, ali mene više nije bilo briga za to.
Sve što sam želio bila je lopta.
Za mene je lopta bila sve.
Snovi su besplatni
Dakle, ova priča govori o nogometu. Ali zapravo, ne morate voljeti nogomet da biste je poslušali jer ova priča zapravo govori o snovima. U Bondyju, u predgrađu, s poštanskim brojem 93, možda nije bilo mnogo novca, istina je to. Ali mi smo bili sanjari. Mislim da smo takvi rođeni. Možda zato što snovi ne koštaju mnogo. Štoviše, besplatni su.
Naše je susjedstvo bilo nevjerojatna mješavina različitih kultura – francuske, afričke, azijske, arapske, odasvud. Ljudi izvan Francuske uvijek su ružno govorili o predgrađima, ali ako niste odavde, onda ne možete uistinu shvatiti o čemu se radi. Ljudi govore o nasilju kao da je ono ovdje nastalo. Nasilja ima po cijelom svijetu. Ljudi se bore za bolji život po cijelom svijetu. Realnost je takva da sam kao dijete gledao kako neki žestoki momci iz kvarta nose namirnice mojoj baki. Taj dio naše kulture nikad nećete vidjeti na vijestima. Čut ćete samo loše stvari, nikad dobre.
U Bondyju zapravo postoji pravilo koje svi razumiju. O njemu učiš dok si mlad. Ako hodaš ulicom i na uglu vidiš 15 ljudi kako stoje, a ti poznaješ samo jednog od njih, imaš izbor. Ili ćeš mahnuti i otići dalje ili ćeš prići i rukovati se sa svih 15 ljudi.
Ako priđeš i rukuješ se samo s tom jednom osobom, ostalih 14 ljudi te nikad neće zaboraviti. Oni će znati kakav si čovjek.
Zanimljivo je da sam taj dio Bondyja nosio sa sobom cijelog života. Prošle godine na dodjeli FIFA-inih nagrada šetao sam s roditeljima prije svečanosti i spazio sam Josea Mourinha. Već prije sam upoznao Josea, ali ovaj put bio je s četiri ili pet prijatelja koje nisam poznavao. Dogodio mi se taj Bondy trenutak. Razmišljao sam trebam li samo mahnuti ili trebam prići.
Ipak sam mu prišao, pozdravio i rukovao se s njim, a onda, naravno, i s ostalima u njegovom društvu.
"Dobar dan!" Rukovanje.
"Dobar dan!" Rukovanje.
"Dobar dan!" Rukovanje.
"Dobar dan!" Rukovanje.
Bilo je smiješno jer na licima njegovih prijatelja vidjelo se iznenađenje: „Oh, on se pozdravlja s nama!“.
Kad smo se rastali, moj otac se nasmijao i rekao: „Ovo je sve zbog Bondyja“.
To je poput refleksa. To je pravilo prema kojem živimo. U Bondyju naučiš vrijednosti koje nadilaze nogomet. Naučiš svakoga tretirati ravnopravno, zato što se svi nalazite u istom loncu. Svi sanjate isti san.
Čuvao sam Neymarove postere
Ja i moji prijatelji nismo se nadali da ćemo postati nogometaši. Nismo to očekivali ni planirali. Sanjali smo. Postoji razlika. Neka djeca na zidovima svojih soba imaju postere superheroja. Mi smo imali nogometaše. Imao sam mnogo postera Zidanea i Cristiana. Da budem iskren, kad sam bio malo stariji, imao sam i Neymarove postere, što je njemu bilo jako smiješno, ali to je već druga priča.
Ponekad me ljudi pitaju zašto iz naših kvartova dolaze toliki talenti. Možda ima nešto u vodi ili treniramo na drukčiji način, poput Barcelone. Ali ne, ako dođete u IF Bondy, bojim se da ćete vidjeti samo skromni obiteljski klub. Nešto stambenih zgrada i umjetna trava. Ali mislim da je za nas nogomet bio drukčiji. Bio nam je važan svaki dan, poput kruha i vode.
Sjećam se kad smo imali turnir u školi na kojem su igrali učenici od šestog do devetog razreda, bilo je to poput Svjetskog prvenstva. Igrali smo za plastični trofej vrijedan dva eura, ali za nas je to bilo pitanje života i smrti. U našem susjedstvu, čast je uvijek bila na cijeni. Zanimljivo je da su ekipe morale biti miješane. Djevojčice i dječaci. S obzirom na to da nisu sve djevojčice željele zaigrati na turniru, morali smo pregovarati. Sjećam se da sam rekao prijateljici kako ću joj kupiti novu bojanku ako pruži sve od sebe na terenu i mi osvojimo turnir. Preklinjao sam je.
Možda ćete pomisliti da pretjerujem, ali turnir nam je zaista bio sve. „Ovo je Neuf Trois. Ne možemo izgubiti“, govorili smo.
Igrali smo za trofej od dva eura kao da se radi od trofeju Julesa Rimeta. Jednostavno je bilo tako. Siguran sam da je mojim učiteljima bilo prilično teško. I njima se zaista ispričavam. Sjećam se kako sam jednog dana dolazio kući iz škole s devet ravnateljevih upozorenja.
„Kylian nije napravio domaću zadaću“.
„Kylian je zaboravio stvari za školu“.
„Kylian je na matematici govorio o nogometu“.
Majka me povukla za uši i to je promijenilo sve
Glava mi je bila u oblacima. I bio sam prilično dobar igrač, ali ključni trenutak za mene, zaista prekretnica cijelog mog života, bio je Coupe 93 kad mi je bilo 11 godina. Došli smo do polufinala i igrali na pravom stadionu u Gagnyju, a ja se sjećam da je bila srijeda. Sjećanja su i danas vrlo živa. Nikad prije nisam igrao na stadionu, pred toliko ljudi. Bio sam prestrašen. Jedva sam trčao od straha. Jedva sam dodirivao loptu. Nikad neću zaboraviti kako je moja majka nakon utakmice ušla na teren i zgrabila me za uši.
Ne zato što sam igrao loše. Nego zato što sam se uplašio.
„Ovoga ćeš se sjećati cijelog života. Uvijek moraš vjerovati u sebe, čak i ako ne uspiješ. Možeš promašiti 60 golova, koga briga. Ali činjenica da ne želiš igrati zato što si se uplašio može te proganjati cijelog života“, rekla je mama.
Izgovorila je upravo te riječi i to me promijenilo do te mjere da se više nikad nisam preplašio na nogometnom terenu. Bez moje majke, moga oca, moje zajednice, mojih prijatelje ne bi bilo Kyliana Mbappea.
Možda ne možete razumjeti ovo, s obzirom na to da ne dolazite odakle ja dolazim. Na primjer, kad mi je bilo 11 godina, pošao sam vlakom u London kako bih nekoliko dana trenirao s vršnjacima u Chelseaju. Bio sam tako uzbuđen i šokiran da čak nisam rekao prijateljima iz susjedstva kako idem. Kad sam vratio kući, prijatelji su me pitali:
„Kylian, gdje si bio prošli tjedan?“.
„Bio sam u Londonu u Chelseaju“, odgovorio sam.
„Pih, to je nemoguće“, rekli su mi.
„Ne, kunem se, čak sam upoznao Drogbu“, bio sam uporan.
„Lažeš! Drogba se ne sastaje s klincima iz Bondyja. To je nemoguće“, kazali su moji prijatelji.
Tada nisam imao mobitel pa sam zamolio tatu da mi posudi svoj i pokazao im fotografije. Tad su mi napokon povjerovali. Ali važno je da nisu bili ljubomorni. Nimalo. Bili su zadivljeni. Nikad neću zaboraviti što su mi rekli. Još uvijek se tog mogu sjetiti jer smo bili u svlačionici AS Bondyja, pripremajući se za utakmicu.
„Kylian, možeš li nas povesti tamo sa sobom?“.
Kao da sam otišao na drugi planet.
„Ali kamp je završen. Žao mi je“, odgovorio sam.
Gledali su u mobitel, smijali se i odmahivali glavama. „Kao da proživljavamo taj trenutak s tobom, Kylian“, rekli su moji prijatelji.
To nam je toliko mnogo značilo. Putovanja na takva mjesta bila su poput odlaska na drugi planet.
Nakon tog iskustva s Chelseajem, molio sam roditelje da me puste da iz Bondyja odem u veliki klub. Ali morate shvatiti moje roditelje. Oni su željeli da ostanem kod kuće kako bih bio rastao kao dijete i imao normalan život. Tada to nisam razumio, ali zapravo je bilo najbolje za mene jer sam naučio mnogo teških lekcija koje ne bih mogao naučiti u izoliranim uvjetima akademije.
Radi se o preživljavanju
Moj otac bio je 10 godina moj trener i kad sam preko tjedna počeo trenirati u francuskoj akademiji u Clairefontaineu, bilo je to, naravno, nevjerojatno. To je jedna od najboljih akademija svijeta. Ali vikendom bih se vraćao kući i igrao za poluprofesionalnu momčad moga oca u AS Bondyju. On nije tolerirao nikakve otmjene akademske gluposti.
Bilo je zabavno jer sam se kući vraćao s uputama svog trenera iz Clairefontainea u glavi. On je naglašavao da moramo raditi na svojoj slabijoj nozi. U Clairefontaineu se sve vrtjelo oko razvoja naših vještina. Ali u Bondyju je to bio stvarni život. Radilo se o preživljavanju u poluprofesionalnoj ligi. Radilo se o pobjeđivanju.
Jednog vikenda igrao sam za Bondy i imao loptu na krilu. Bila je na desnoj nozi i bio sam sasvim sam. Savršena situacija. U glavi sam mogao čuti glas svog trenera iz Clairefontainea: „Kylian, radi na svojoj lijevoj nozi“.
I tako sam pokušao centrirati lijevom nogom i potpuno promašio. Suparnička momčad uzela je loptu i izvela protunapad, a moj otac me ubio.
Još mogu čuti kako viče.
„Kylian! Nisi ovdje da bi isprobavao ta svoja otmjena iskustva iz Clairefontainea! Mi ovdje igramo ligu. Kad se vratiš u Clairefontaine, možeš cijeli tjedan trenirati na svom lijepom terenu! Ali ovo je Bondy! Ovdje je život!“.
I danas se svugdje sjetim te lekcije. Moj otac znao je da mi je glava u oblacima pa se pobrinuo da moje noge budu i dalje na zemlji.
Ja sam Kylian iz Bondyja. I vozim se sa Zidaneom u autu
Baš prije 14. rođendana doživio sam nevjerojatno iznenađenje. Moj otac primio je poziv od nekoga iz Real Madrida koji me pozvao da dođem trenirati u Španjolsku tijekom praznika. Bio je to šok jer su mom ocu rekli: „Zidane bi volio vidjeti vašeg sina“. U to vrijeme, Zizou je bio sportski direktor. Bilo je to nevjerojatno. Očajnički sam želio ići.
Ali nije bilo tako jednostavno jer su skauti počeli dolaziti na naše utakmice i privukao sam pažnju medija. Kad imaš 13 godina, ne znaš se s time nositi. Bilo je dosta pritiska i moja me obitelj željela zaštititi. Tog tjedna slavio sam 14. rođendan i nisam znao da su se moji roditelji dogovorili s klubom kako bi mi mogli pokloniti putovanje u Madrid.
Kakvo iznenađenje!
Vjerovali ili ne, nikome nismo rekli kamo idemo. Nisam rekao čak ni najbližim prijateljima zato što sam bio previše nervozan. Ako stvari ne budu išle kako treba, nisam se želio vratiti u kvart i razočarati ih.
Nikad neću zaboraviti trenutak kad smo s aerodroma došli u trening-centar. Zidane nas je čekao kod svog auta na parkiralištu. Naravno, bio je to vrlo lijep auto. Pozdravili smo se, a onda mi je ponudio da me poveze do igrališta. Pokazao je na prednje sjedište i rekao: „Idemo, upadaj“.
Ali ja sam se skamenio i pitao: „Trebam li skinuti cipele?“.
Hahaha! Ne znam zašto sam to rekao. Ali bio je to Zizouov auto!
Ona je to smatrao vrlo smiješnim i rekao: „Naravno da ne, idemo, uđi“.
Dovezao me do igrališta za treninge, a ja sam mislio kako se vozim u Zizouovu autu. Ja sam Kylian iz Bondyja. Ovo je nestvarno. Mora biti da i dalje spavam u avionu.
Ponekad, čak i kad se nešto zaista događa, imate osjećaj kao da se radi o snu.
Kad sam čuo francusku himnu u Rusiji, došlo mi je da plačem
Isti osjećaj imao sam na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.
Vidite, Svjetsko prvenstvo ne doživljavate kao osoba, nego kao dijete.
Od svih uspomena, jedna koju nikad neću zaboraviti je ona kad smo stajali u tunelu uoči prve utakmice protiv Australije, čekajući da istrčimo na travnjak. Tad me pogodilo, tad sam shvatio gdje sam. Pogledao sam prema Ousmaneu Dembeleu, samo smo se smješkali i odmahivali glavama.
Rekao sam: „Pogledaj nas. Dečko iz Evreuxa i dečko iz Bondyja. Igramo na Svjetskom prvenstvu“.
„Nevjerojatno“, odgovorio je.
Izašli smo na teren i osjećali samo da je 65 milijuna ljudi iz nas. Kad sam čuo francuski himnu, došlo mi je da plačem.
Zanimljivo je da tako mnogo nas koji smo držali trofej Svjetskog prvenstva u rukama tog ljeta dolazi iz predgrađa. Iz susjedstva u kojima čujem mnoge jezike dok hodaš ulicom. Susjedstva u kojima stisneš 15 ruku, ne 14, ne 10, ne jednu.
Djeci u Bondyju,
djeci u Île-de-Franceu,
djeci u svim predgrađima.
Mi smo Francuska. Mi smo Francuska.
Mi smo ludi sanjari. I srećom po nas, snovi je koštaju mnogo.
Zapravo, besplatni su.
Kylian iz Bondyja.
