'Amputacija noge mi je dala više samopouzdanja nego prije'

Iako iza sebe ima čak 34 operacije, 28-godišnja Požežanka Anja Mihaljević, jedna je od onih osoba koje sa sobom uvijek donose dozu optimizma i pozitivne energije. Unatoč invaliditetu, Anja je uspješno završila Fakultet političkih znanosti, zaposlila se i osnovala udrugu za promicanje inkluzije osoba s invaliditetom. Kako joj je amputacija potkoljenice donijela samopouzdanje te tko je 'Pamela' o kojoj s oduševljenjem govori, otkrila je u razgovoru za Story.hr.

Laički rečeno, rođena sam bez lisne kosti i s deformacijom stopala te s manjkom prstiju na rukama.

Jeste li se zbog toga tijekom odrastanja suočavali s diskriminacijom okoline?

Na svu sreću nisam! Oduvijek sam vesela i komunikativna osoba što mislim da je uvelike doprinijelo tome što me ljudi nisu doživljavali drugačije, a i odrasla sam u obitelji koja nikada nije isticala moj invaliditet. Išla sam normalno u školu, u neke izvannastavne aktivnosti…

Je li bilo negativnih komentara, kako ste se nosili s njima?

 Negativnih komentara nije bilo, ako i je, ne znam za njih. Više znam 'uhvatiti' nečiji pogled sada, kad kao odrasla osoba, u haljinama ili kratkim hlačicama hodam ulicom, ali nažalost, to se događa samo u Hrvatskoj. Iako mogu reći da npr. u Dubrovniku, koji je prepun turista, opet nitko ne gleda imam li protezu ili ne. Također, ne bih rekla da su to nužno neugodni pogledi jer mi ne znamo što se događa u glavama ljudi koji i skrenu pažnju na Pamelu (tako se zove moja proteza). Uvijek treba uzeti u obzir da kada netko vidi moj invaliditet, možda se i sam bori s istim ili sličnim pa mu to izazove tugu. Nije za osuđivati ako netko i pogleda prema meni. No ono što mogu istaknuti je da definitivno ljudima nedostaje edukacije općenito o osobama s invaliditetom: kako se (ne)ponašati, kada pitati trebaju li pomoć, itd.

U kojem trenutnu se dogodila amputacija noge? Kako je došlo do toga?

Posljednja operacija, odnosno amputacija, je bila 12. studenog 2013. godine. Kako sam došla studirati u Zagreb, bila sam puno više aktivnija u svakodnevnom životu i moje tijelo tj. noga to nije mogla podnijeti. Do tada se već nekoliko puta diskutiralo hoće li doći do te operacije, ali sve do tada nije bilo potrebe. I odmah ću vam reći, ne, nikada nisam požalila i ta odluka, koju sam u konačnici ja donijela, a ne liječnici, je najbolja odluka ikada.

Koliko je amputacija utjecala na vaše samopouzdanje?

 Zapravo mi je dala i više samopouzdanja nego prije jer sam s protezom prvi put imala skoro pa identične dvije noge. Prvi put sam hodala bez štaka, prvi put sam puno manje šepala. Prvi put u životu sam mogla sjesti na avion i otići u stranu zemlju na odmor, mogla sam cijelu večer ostati u gradu i plesati bez posljedica. Počela sam odijevati haljinice, kratke hlačice… Stvari o kojima 'obični' ljudi ne razmišljaju i to im je svakodnevica, meni su se ostvarile tek prije nekoliko godina.

Danas ste uspješna mlada žena i predsjednica udruge 'Mogu sve'. Reci nam čime se udruga bavi?

 Puno ime udruge je Udruga za promicanje inkluzije osoba s invaliditetom Mogu sve. Kao što samo ime kaže, zaista se trudimo i radimo na tome da OSI učinimo jednakima osobama bez invaliditeta, da se na njih ne gleda kao 'drugačije', kao da zbog nekog nedostatka ne mogu sve kao i potpuno zdravi ljudi. Svi koji poznaju nekog tko ima invaliditet zna koliko se ta osoba trudi, radi na sebi i svojim ciljevima. Da preživimo u današnjem svijetu treba nam deset puta više snage i borbe kako bi ostvarili što želimo – počevši od birokracije, prava pa sve do toga kako se ljudi odnose prema nama. Ono što sam naučila kroz život i 'Mogu sve' je da se ljudi boje drugačijeg, neobičnog, različitog i kako ih trebamo upoznati sa svim mogućnostima što OSI može. Upravo zbog svega navedenog, želimo maknuti tu razliku i granicu između osoba s i bez invaliditeta. Svi, neovisno o invaliditetu, imaju probleme i svoj put, koji je ponekad težak, tako da bi svi trebali biti puno tolerantniji jedni prema drugima i otvorenijeg uma i srca.