'Da moram biti kućanica, bila bih vrlo nesretna osoba'

Da život piše nevjerojatne priče, uvjerila se 45-godišnja Dana Budisavljević. ˝Budući da su joj išle prirodne znanosti, Dana je vjerovala da će karijeru ostvariti kao geologinja. U isto vrijeme privlačili su je filmovi i veliko platno. Naposljetku ju je prst sudbine usmjerio prema umjetnosti te nakon stečenog obrazovanja iz filmske i televizijske montaže na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, svestrana Dana reda same uspjehe. Punih deset godina stvarala je film ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ koji je polučio velik uspjeh, a posljednjih dana slavi njegov novi veliki uzlet - od jeseni će biti uključen u nastavni kurikulum za učenike osnovnih i srednjih škola. Da je dobro što je slijedila svoje srce, Dana se uvjerila i kad je riječ o njezinu privatnom životu. U autobiografskom dokumentarnom filmu ‘Nije ti život pjesma Havaja’ javno je progovorila o svom seksualnom opredjeljenju te, kako i sama kaže, skinula veliki teret s leđa. Danas nagrađivana hrvatska redateljica i producentica ima život kakav je priželjkivala, radi posao koji neizmjerno voli, okružena je ljudima koji je uvažavaju i podržavaju te je sretna svojim odabirima. U sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story talentirana umjetnica između ostalog progovara o rodnoj ravnopravnosti u svijetu filmske industrije te viđenju društva i njegova sveopćeg napretka.

Story: U obrazloženju stoji da je film, između ostalog, podržan jer nastoji skrenuti pozornost mladih te ih senzibilizirati na različite oblike netolerancije i diskriminacije. Što je, prema vašemu mišljenju, još utjecalo na takvo pozitivno mišljenje Ministarstva znanosti i obrazovanja?

Za mene je od samog početka Diana bila više od povijesne priče. Često sam znala reći kako ne bih izdržala raditi deset godina na filmu da je moja jedina motivacija bila prikazati ustaške zločine. Snaga dobrote i požrtvovnosti Diane te njezinih suradnika, njihova upornost da ustraju u spašavanju djece, da to čine i u najtežim povijesnim okolnostima (otuda podnaslov filma - ‘priča o najboljim ljudima u najgorim vremenima’) ono je što je bila inspiracija za cijelu filmsku ekipu. To je važno i za današnji trenutak. Koliko često čujem da su grozna vremena i da se ništa ne može učiniti! A što to nas sprečava osim našeg malodušja? Zato je Diana poziv na trezvenost, na akciju, na osvještavanje svoje snage.

Story: Ministarstvo znanosti i obrazovanja odobrilo je i predloženu stručno izrađenu metodičku pripremu nastavne jedinice ‘Dnevnik Diane Budisavljević i razdoblje Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj’. Znate li išta više o tome, kako će izgledati predavanja te nastavne jedinice? Kakve su reakcije profesora predavača?

Reakcije profesora i učenika koji su pogledali film i prije nego što je stigla preporuka zapravo su nam bile poticaj da ga predložimo Ministarstvu za uključenje u školski kurikulum. Te su reakcije zaista bile sjajne jer o temi Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj gotovo i nema suvremenih filmskih djela. U javnom prostoru najzastupljenija su politička prepucavanja, a ozbiljno obrađenih, povijesno utemeljenih filmova koji bi mogli poslužiti u nastavi nema. Ovaj film nije ostrašćen, ne bavi se zastrašivanjem niti nabacuje povijesnu krivnju. On priča zaboravljenu i prešućivanu priču o spašavanju srpske djece iz logora NDH iz pozicije Austrijanke Diane Budisavljević, osobe koja je tu akciju pokrenula.

Story: Film je pogledalo više od 70 tisuća ljudi te, na inicijativu nastavnika, više od 5000 učenika. Koju biste poruku voljeli da ponesu iz filma? Po čemu da ga pamte?

Navodite brojke s velikih platna, iz kina i festivala, a film je u travnju ove godine bio prikazan i na hrvatskoj i srpskoj javnoj televiziji pa već govorimo o više od milijun gledatelja. Voljela bih da pamte Dianinu snagu i upornost, a iznimno je važno i da zapamte one najpotresnije slike umiruće djece. Jer to je rat. To je fašizam - proglasiti nekoga druge vjere, nacionalnosti, boje kože, seksualne orijentacije, manje vrijednim. Za čas će na tom tlu niknuti logori i umirat će nevini. Zato te slike treba zapamtiti. Iako djeca uče u školi o Hitleru i holokaustu, stekla sam dojam da nisu imali precizan dojam da je sve to postojalo i kod nas. Kada nekome u Hrvatskoj kažete logor, prvo pomisle na Auschwitz, ako kažete spašavanje, znat će jedino za Schindlera. Nije dobro da imamo osjećaj kako se to događalo negdje drugdje i nekom drugom. Logori i ti isti rasni zakoni provođeni su i kod nas, kao i namjera istrebljenja Židova, Srba i Roma.

Story: Nerijetko ističete da vam je Dianina priča, između ostalog, bila zanimljiva i s feminističkog stajališta jer nema puno ratnih priča u kojima su žene dominantne. Koje vas još velike i važne žene oduševljavaju i zašto? Za koje biste posebno voljeli da se više zna o njima?

Feminizam je za mene, samo prirodno uspostavljanje ravnoteže. Na ovom smo svijetu zajedno i muškarci i žene, kao i brojne podvarijante koje je priroda stvorila, a nazivamo ih trans osobama. Tko smo mi da to osuđujemo i kakve su to politike koje određuju što će raditi jedan spol, a što drugi? Politika mora osiguravati uvjete da svatko realizira svoje talente, da društvu pridonosi na najbolji mogući način. A ne da se nekog tamničari po spolu. Ja nikada ne bih mogla biti kućanica. Ne mislim da je to manje vrijedno, nego to nisam ja. Od malih nogu iz mene pršti volja za stvaranjem, za istraživanjem, za širim društvenim angažmanom. Da moram biti kućanica, bila bih vrlo nesretna osoba. Ovako sam samo ponekad ljuta i razočarana kad mi nešto ne uspije kako sam zamislila, ali brzo se dižem na noge jer živim svoj život i svoje izbore. Mislim da mnogi muškarci trpe pod teretom očekivanja koja se pred njih stavljaju i radije bi bili kućanice i sa svojom djecom nego ganjali profit. Idealan feministički par je kad se dvoje ljudi slaže i onda si spontano uskače u poslove i mijenja uloge, uz puno poštovanja i podrške.

Story: U protekloj godini iz hrvatske filmske struke došle su važne inicijative u borbi za rodnu ravnopravnost na filmu. Tako je, primjerice, Hrvatsko društvo filmskih redatelja organiziralo dvodnevnu međunarodnu konferenciju Žene u filmskoj industriji. Koliko takve inicijative pomažu u donošenju konkretnih rješenja?

U filmskoj struci u Hrvatskoj povijesna promjena dogodila se 2006. godine, kad je osnovan Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), odnosno kada je film iz djelokruga Ministarstva kulture prešao u samostalnu ustanovu. Tek su otad autorice postale vidljivije, počele dobivati veće projekte, a dobile su i mjesto u povjerenstvima koja odlučuju. Do 2006. godine Snježana Tribuson bila je jedina redateljica u suvremenoj Hrvatskoj koja je snimila dugometražni igrani film. Namjerno spominjem dugi igrani film jer je tu najveći novac pa je on važno mjerilo ravnopravnosti. No da stanje ni prije nije bilo bajno, svjedoči i to što sam ja prva redateljica koja je dobila Veliku zlatnu Arenu, najveću nagradu Pulskog filmskog festivala još od 1958. godine. To je šezdeset i jedna godina!

Story: Imali ste priliku posjetiti brojne europske filmske festivale, kako oni rješavaju pitanje rodne ravnopravnosti? Je li ona izraženija nego u Hrvatskoj? Kakav je vaš dojam?

Oscar i Cannes sigurno nisu bolji. Skandinavske zemlje jesu. Baš sam ove godine bila na znamenitom Göteborg Film Festivalu i ondje su ukinuli rodne nagrade za glumu, odnosno nema više posebne nagrade za žensku i mušku ulogu. Nego jednostavno za najbolju ulogu.

Story: Često ističete da vas žalosti što smo još pretežno konzervativno društvo, no da se optimistično nadate promjenama. Kada su one, prema vašemu mišljenju, izvjesne?

Jesmo, konzervativno smo društvo. Sad zapravo imam više problema s licemjernošću nego sa samim konzervativizmom. Znači li to da starim? Šalim se malo.

Story: Nedvojbeno je da sve velike bitke leže u pojedincu. Što mi kao pojedinci možemo učiniti za općenito bolje sutra?

Biti bolji sami sa sobom, boriti se za sve ono što sami osjećamo kao nepravdu.

Story: Vaš prvi film bio je dokumentarni film ‘Sve pet’ o seksualnoj radnici Lidiji Šunjergi, a drugim ‘Nije ti život pjesma Havaja’ otvarate teme LGBT identiteta. Vaši se uradci uglavnom bave temama društvene (ne)pravde. Kako birate teme?

Redateljica nije moje prvo zanimanje. U filmski svijet ušla sam kao montažerka, a poslije sam se dosta bavila organizacijom filmskih festivala i produkcijom. Zato i nemam puno svojih filmova. Mora se dosta toga poklopiti da se usudim krenuti u tu avanturu. Kao redatelj ste jako izloženi i to je velik rizik. Moram vjerovati u to što radim, smatrati da je to nešto jako važno kako bih mogla izdržati to putovanje.

Story: Nije vam problem govoriti o svojoj seksualnoj opredijeljenosti. Ona je ujedno i tema vašeg autobiografskog dokumentarnog filma ‘Nije ti život pjesma Havaja’. Je li društvo napredovalo kad je riječ o prihvaćanju različitosti?

Jest, ima dana, čak i tjedana, da se više i ne sjetim kako sam gay jer mi se sve čini u redu. Šalim se malo, nadam se da mi nećete zamjeriti. Ipak, ne treba se uspavati, predstoji nam borba za posvajanje djece i daljnju destigmatizaciju ‘duginih’ obitelji.

Story: Pomaci su napravljeni i kad je riječ o donošenju Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola. Koliko vam znače mogućnosti koje daje Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola?

To su vrlo važni pomaci - morate moći nasljeđivati partnera, imati pravo skrbi i posjeta u bolnici, kao i druga prava koja proizlaze iz braka. Divan i bolan film gledala sam nedavno na FEST-u u Beogradu, zove se ‘Dvije’ (Deux). O paru starijih žena koje su 30 godina zajedno, žive stan preko puta stana i obitelj jedne od njih nema pojma o tome. I dalje misle kako je za mamu jedina ljubav bio davno preminuli suprug, njihov otac. Ta gospođa doživi moždani udar, završi u bolnici, njezina partnerica nema nikakva prava, nitko je u obitelji ne poznaje. Film prikazuje njihovu borbu, ove kojoj se oduzela moć govora i sad više i ne može svojoj djeci reći da jedino što želi jest posjet njezine ljubavi te ove druge nesretnice koja smišlja sve luđe i luđe načine da dođe do nje. Kakav napeti triler. Redatelj je film napravio prema istinitoj priči o njegovoj tetki.

Story: Učinjene su velike stvari, ali koje bi još pomake trebalo poduzeti kada je riječ o ljudskim slobodama?

Trebalo bi smisliti državu i politiku koja se prema narodu odnosi kao prema suradnicima, a ne kao podanicima. Fascinantno je da smo toliko toga izumili, a ne možemo domisliti ravnopravno društveno uređenje.

Story: Oni koji vas poznaju kažu da rijetko kada mirujete, odmarate… Kako u ova izazovna i teška vremena punite baterije? Gdje pronalazite energiju i snagu za rad i stvaralaštvo, život općenito?

Rođena sam s osmijehom, mama mi je tako rekla. Tako da mi ništa nije teško, ali sve mi više treba odmor. Kad sam umorna, postajem čangrizava i zločesta.

Story: Iz epidemioloških razloga otkazan je Pula Film Festival. Ove godine trebali ste biti dio stručnog žirija - po čemu ponajviše pamtite taj festival? Po čemu je on za vas poseban?

Jako mi je žao što je Pula odgođena. Bila mi je velika želja ponovno pozdraviti pulsku publiku i pogledati nove hrvatske filmove. Prošlo­godišnji Pula Film Festival imao je golem odjek u domaćoj i regionalnoj javnosti, taman je počeo vraćati snagu i važnost pa mi je zato žao što je otkazan. Nadam se da će se ipak održati makar u kasnijem terminu.

Story: Kako će vam izgledati ljetni mjeseci?

Sve se neprestano mijenja, otkazuju mi se i pomiču festivalske i druge obaveze, ali prioritet mi je uhvatiti barem dva tjedna u kontinuitetu, daleko od svega, da smirim misli.

Story: Čemu se posebno veselite?

Prirodi, šumi, planinarenju s djevojkom i psima. Skidanju s raznih ekrana i čitanju.