Zvijezda RTL-a o posvojenju sina Aleksandra, vjenčanju i krstitkama

Pružiti dom djetetu koje ga nema plemenit je čin na koji se ne može svatko odlučiti. Na iznimno odvažan i hrabar potez, nakon brojnih neuspjelih pokušaja da prirodnim putem, a potom i umjetnom oplodnjom dobiju dijete, odvažili su se RTL-ov reporter Boris Mišević i njegova supruga Ana-Mari. Supružnici Mišević kažu kako ni u jednom trenutku od donošenja odluke da će do dugo željenog roditeljstva doći posvojenjem djeteta o tome nisu dvojili ni zažalili. Dapače, danas Boris i Ana-Mari žive onako kako su priželjkivali još prije 16 godina, kada su se i vjenčali, a najveći je razlog njihove sreće dvoipolgodišnji sin Aleksandar. Rođeni Beograđanin priznaje kako ponekad ni sam ne može vjerovati da su uspjeli ostvariti najveći životni san, i to u razdoblju kraćem od godinu dana. Jedna od najcjenjenijih osoba u televizijskoj struci ističe kako su on i njegova supruga bili svjesni poražavajućih statističkih podataka kada je riječ o posvojenju djece u Republici Hrvatskoj, ali nisu dopustili da ih to obeshrabri. Imali su jasno razrađen pristup nadležnim institucijama, dali su si u zadatak postati vidljiviji centrima za socijalnu skrb, a samim time bliži konačnom ishodu. Što su sve učinili kako bi postali ponosni roditelji zaigranog Aleksandra, i to u relativno kratkom razdoblju, 45-godišnji Boris ispričao je u intervjuu, a emocije nije susprezao ni kada je opisivao prvi susret sa sinom. Povjerio nam je i da su mu se promijenili životni prioriteti, što ga ujedno i silno veseli, te da posljednjih tjedana užurbano priprema i crkveno vjenčanje zakazano za kraj ljeta, a potom i krštenje mezimca u obitelji.

Dugo smo se Ana-Mari i ja dvoumili trebamo li, u konačnici želimo li, podijeliti naše iskustvo posvojenja sina Aleksandra s javnošću ili ne. Vjerujte, odluka nije bila nimalo jednostavna. S jedne strane najrađe bismo vrištali iz svega glasa od sreće što smo postali roditelji predivnog dječaka, satima bismo mogli govoriti koliko nas on čini sretnima i ispunjenima, a s druge želimo sačuvati našu privatnost, maksimalno zaštititi njega i njegov identitet. No prevagnula je vaša hvalevrijedna društveno odgovorna inicijativa, a u tom kontekstu naša priča, bolje rečeno naše životno iskustvo, može poslužiti drugim ljudima kao pokazatelj da posvojenje u Hrvatskoj ne mora nužno biti dugo i komplicirano.

Story: Kada se i kako odlučili da ćete do potomstva doći posvojenjem?

Nakon brojnih neuspjelih pokušaja da prirodnim putem, a potom i umjetnom oplodnjom dobijemo dijete, shvatili smo da moramo pronaći neki drugi put do roditeljstva. Odluka da to bude činom posvojenja nekako je cijelo to vrijeme sazrijevala u nama. Na neki način to je bio logičan slijed događaja. Nakon što smo prespavali odluku, počeli smo je realizirati. Sjećam se, supruga i ja sjeli smo svaki za svoje računalo i počeli istraživati što sve trebamo učiniti. I tako je započela naša avantura posvojenja.

Story: Koliko ste u tom trenutku znali o postupku posvojenja?

Vjerujem što i većina građana - da je postupak posvojenja iznimno težak i da se željeno dijete jako dugo čeka. No isto smo tako znali da nije nemoguće. Bolje rečeno, znali smo da ako to istinski želimo, a željeli smo, možemo apsolutno sve.

Story: Pojasnite nam kako izgleda postupak posvojenja djeteta. Koji je bio vaš prvi korak nakon što ste odlučili da želite pružiti dom djetetu koje ga nema?

Prvo smo dobro proučili službene stranice Centra za socijalnu skrb jer se tamo nalazi većina potrebnih podataka. Detaljno je opisano što sve trebate činiti, koje dokumente morate prikupiti i kamo ih morate poslati kako biste započeli postupak posvojenja djeteta.

Story: Kada je uslijedio prvi službeni razgovor s djelatnicima Centra za socijalnu skrb? Kako je izgledao?

Nedugo nakon što su zaprimili našu zamolbu za posvojenje djeteta, uslijedio je i prvi službeni razgovor. On se obavlja u Centru za socijalnu skrb ovisno o mjestu stanovanja. Nije tu riječ samo o jednom razgovoru, ima ih više, a u toj početnoj fazi imali smo i iznimno zahtjevan test koji se sastoji od petstotinjak pitanja, a njime se nastoje utvrditi pojedine činjenice te prikupiti što je moguće više informacija o vama. Tako će, recimo, iz vaših odgovora stručne osobe iščitati koji su vaši motivi za roditeljstvo, zadovoljavate li propisane ekonomske kriterije, postoje li određene bolesti u obitelji koje bi eventualno mogle utjecati na cjelokupan ishod vašeg postupka… To izvode posebni timovi Centra za socijalnu skrb.

Story: Koliko su po vašemu mišljenju važni i korisni takvi testovi?

Svakako su važni i korisni. Eventualno su samo previše opširni. Vjerujem da se mogu obaviti na brži i jednostavniji način, naravno s istim učinkom. No to je problem naše administracije koja nije dovoljno efikasna i brza. Bez obzira na sve, ti nam testovi nisu zadavali veće poteškoće, prije svega zato što su ih provodile iznimno profesionalne osobe.

Story: Kako izgleda postupak stručne procjene podobnosti i prikladnosti za posvojenje i tko ga provodi?

Matični centar za socijalnu skrb provodi stručnu procjenu o podobnosti i prikladnosti za posvojenje. Prošli smo dva razgovora, odvojeno supruga i ja. Ti su razgovori poprilično ugodni, a njima se želi utvrditi jeste li doista spremni na roditeljstvo, ponovno se propitkuju vaši motivi, upoznaje vas se s provedbenim i emotivnim izazovima cijelog postupka. Drugo, što je jako važno u tom trenutku, i vi navodite što želite.

Story: Što to znači? Možete li to pojasniti?

Morate biti konkretni kakvo biste dijete voljeli imati. Morate iznijeti koliko staro dijete priželjkujete, jasno dati do znanja jeste li u mogućnosti pružiti dom djetetu s manjim ili većim teškoćama u razvoju. Također, morate se izjasniti jeste li spremni posvojiti dijete neke druge nacionalne pripadnosti ili etničke skupine… Koliko god bilo teško, morate jasno iznijeti svoje preferencije jer se na temelju tih podataka, uz brojne ostale, stvara vaš opis kao posvojitelja i kao takvi ulazite u nacionalni registar posvojitelja. Tada centri za socijalnu skrb na temelju podataka iz nacionalnog registra posvojitelja traže roditelje pravno posvojivom djetetu.

Story: Što znači ‘pravno posvojivo dijete’?

To je dijete čijim je biološkim roditeljima oduzeta roditeljska skrb.

Story: Prošli ste i školu za posvojitelje, program stručne pripreme u trajanju od četrdeset sati. Kakva su vaša iskustva?

Iskreno, bio sam prilično skeptičan u vezi s tim, ali pokazalo se iznimno zanimljivim i korisnim. Edukaciju provode stručni psiholozi koji inače puno rade u području posvojenja pa im je cjelokupna tematika i problematika jako dobro poznata. Radi se u grupama i to su više tečajevi na kojima se prolaze praktične stvari, pa tako možete čuti iskustva ljudi koji su prošli upravo ono što vi tada prolazite. Osim što dobijete potrebnu edukaciju o činu posvojenja i što sve ono znači, učite i kako se nositi s potencijalnim izazovima na koje uz posvojitelje nailaze i djeca. Puno se govori i o pravima djeteta na informaciju o biološkim roditeljima. Dobiju se smjernice kako razgovarati o toj temi, kako je prilagoditi određenoj dobi djeteta. Uglavnom, korisno iskustvo jer znamo da je roditeljstvo samo po sebi izazovno, a roditeljstvo zasnovano na posvojenju nije iznimka, tako da svaki stručni savjet dobro dođe.

Story: Što vas je u postupku posvojenja Aleksandra ugodno, a što neugodno iznenadilo?

Oduševila me prije svega socijalna radnica, a potom i cijeli tim jednog lokalnog Centra za socijalnu skrb. Neću se upuštati u detalje niti ću navoditi kojem gradu pripada navedeni Centar za socijalnu skrb ponajprije jer su ti podaci tajni, a kada je posrijedi posvojenje, treba biti iznimno odgovoran, ali svakako ću reći da je razina profesionalnosti, efikasnosti, uslužnosti i ljudskosti te divne žene, koja živi posao koji radi, jednostavno zapanjujuća. Ta gospođa i njezin stručni tim svijetla su točka u Hrvatskoj, kada govorimo o posvojenju, i definitivno najzaslužniji ljudi što mi danas živimo svoj san te se svako jutro budimo pored toliko željenog djeteta. Nikada joj neću moći dovoljno zahvaliti na svemu što je učinila za nas. Napravila je to, naravno, u ime posla koji radi i koji obožava sa svim njegovim prednostima i nedostacima. A kada već spominjem nedostatke, neugodno me iznenadila kompliciranost i neujednačenost nekih elemenata u sustavu. Sustav jednostavno nije dovoljno human u smislu odnosa prema korisniku, odnosno građaninu. Također, obiteljski zakon favorizira biološke roditelje koji su više puta dokazali da ne mogu biti roditelji, a to je jako loše. Prije svega loše je zbog djeteta koje i dalje odrasta u domu, daleko od topline, ljubavi, pažnje. A to ne bi trebalo biti tako. Interes djeteta uvijek mora biti na prvome mjestu. To nikada ne smijemo zaboraviti. I to nam treba biti obaveza i prioritet.

Story: Koliko su vas obeshrabrili loši statistički pokazatelji kada je riječ o posvojenju?

Bili smo ludo hrabri, da se tako izrazim, tako da nas nisu obeshrabrile poražavajuće brojke posvojene djece ili podatak o prosjeku godina čekanja na posvojenje. Bolje rečeno, nismo dopustili da nas obeshrabre ti loši pokazatelji. Osim toga, sve što sam želio napraviti, bilo u poslu ili životu općenito, uspio sam unatoč možda nekim lošim izgledima. Tako sam se postavio i prema posvojenju, znao sam u što se upuštamo i oslanjao sam se na svoju energiju, tvrdoglavost, predodređenost te želju da ostvarim naš cilj. Naš je Aleksandar daleko najveći i najvažniji cilj koji smo si supruga i ja postavili.

Story: Na početku razgovora rekli ste da imate veliku sreću jer ste u cijelom iscrpljujućem postupku imali podršku obitelji i brojnih prijatelja. Koliko vam je to značilo?

Jako puno. Znali smo da se u bilo kojem trenutku možemo obratiti obitelji ili prijateljima za pomoć, savjet ili samo lijepu riječ. U trenutcima umora, iscrpljenosti, žongliranju između posla i brojnih edukacija te tečajeva na temu posvojenja, čašica razgovora znači više nego išta na svijetu. Zanimljivo je i to da smo u razgovoru s nekim našim prijateljima koji su djecu dobili prirodnim putem došli do zaključka da se dijete jednako voli bilo ono rođeno ili posvojeno. To je prekrasno i ne mogu dovoljno puta ponoviti koliko sam sretan i počašćen što sam otac jer imam taj privilegij iskusiti zagrljaj djeteta, njegov poljubac… Kada čovjek to doživi, zaboravi sve one muke koje je proživio prije toga.

Story: Što biste još voljeli da se zna o posvojenju?

Unatoč općenito poražavajućim podacima o posvojenju, važno je da se zna kako ono nije nemoguće u Hrvatskoj. Kada kažem nemoguće, mislim da ne mora nužno trajati nekoliko godina, biti iscrpljujuće ili, još gore, poražavajuće za posvojitelje ili dijete. Još važnije, ljudi koji se odluče na posvojenje djeteta trebaju znati u što se upuštaju te moraju imati jasno razrađen pristup nadležnim institucijama. Jednostavno moraju biti neprestano u kontaktu s centrima za socijalnu skrb, ne prihvaćati negativan odgovor olako, ne dopustiti da ih se obeshrabri. Moraju se postati vidljivima te, uvjetno rečeno, svojom energijom, informiranošću, znanjem ‘pritiskati’ Centre za socijalnu skrb da svoj posao obavljaju brže, učinkovitije i efikasnije. Ne treba se bojati postavljati pitanja i tražiti odgovore. Ne treba se bojati biti proaktivan jer borite se za ono što vam je najvažnije na svijetu.

Story: Znate li koliko se ljudi odlučuju na posvojenje djece s teškoćama u razvoju, djece drugih nacionalnih skupina ili etničkog identiteta?

Ne mogu vam govoriti o brojkama jer ih ne znam, ali kao pripadnici medija, svjedoci smo priča o posvojenju djece s teškoćama u razvoju. Također vam ne znam dati precizan odgovor na pitanje o djeci pripadnicima drugih nacionalnih skupina ili etničkog identiteta, ali smatram da bi ljudi trebali biti puno otvoreniji upravo po tom pitanju.

Story: Vjerujem da još pamtite prvi susret s Aleksandrom. Kako je izgledao?

Ne volim koristiti riječ neopisivo, jer sve je opisivo, ali prvi susret s njim doista je bio neopisiv, čaroban, neponovljiv. Ana-Mari i ja imali smo jako veliku tremu prije susreta s njim. Nismo znali što možemo očekivati, kako se trebamo ponašati, bojali smo se da ne napravimo nešto pogrešno… Emocije su nas, naravno, sustigle i pribojavali smo se da će on osjetiti našu uzbuđenost, nervozu te da ćemo ga možda time uznemiriti. No, prema uputama socijalne radnice, nastojali smo se maksimalno opustiti i prepustiti trenutku s njim. Vjerujte mi, taj ću dan pamtiti do kraja života.

Story: Koliko je tada Aleksandar bio star?

Aleksandar je tada imao godinu i sedam mjeseci. Sjećam se da nakon što su ga socijalne radnice dovele do nas, on je istresao svoje igračke i otrčao u svoju sobicu. Dobili smo znak od stručnog osoblja da mu se smijemo pridružiti u njegovoj sobi, a kada smo ušli, on se sakrio iza svog krevetića. Nekoliko minuta samo nas je promatrao i vjerujem da je, iako je bio jako mali, znao tko smo, zašto smo došli i koja je njegova uloga u svemu tome. Instinktivno sam stavio ruku na njegov krevetić i tada sam od njega dobio prvi osmijeh. Ostatak dana proveli smo u igri, a prvi susret završio je tako da ga je Ana-Mari nosila u naručju. Iskreno, nismo očekivali toliku povezanost već pri prvom susretu i to nas je opčinilo.

Story: Kako su izgledali daljnji susreti?

Viđali smo ga u organiziranim uvjetima. Igrali bismo se s njim, vodili bismo ga u park, a posebno emotivno bilo je kada smo dobili dozvolu da provede vikend s nama u našem domu. Tu je isto jako važno naglasiti da smo imali odlično vodstvo naše socijalne radnice. Ona je točno znala što želi i kada to želi postići, koliko je važno da se djetetu pruži prilika da upozna svoje posvojitelje, kao i koliko posvojiteljima znači svaki trenutak proveden s djetetom. Fascinantan je njezin osjećaj za djecu i njihove potrebe.

Story: Kakvo je Aleksandar dijete? Što ga veseli, kako se voli zabavljati?

Voli se igrati autićima, Lego kockicama, ali isto tako obožava kuhati. Nedavno smo mu kupili dječju kuhinju i on uživa u igri s hranom. Jako je sladak kada se pretvara da užurbano pere voće ili povrće i kada nam priprema ručak. Iz cijele priče shvatili smo da je on zapravo naš učitelj - uči nas kako da budemo bolji ljudi, a to je samo po sebi velika stvar.

Story: Kakva je Ana-Mari majka, supruga?

Najbolja moguća, vjerujte mi. Aleksandru se bezuvjetno daje 24 sata na dan. Prekrasno mi je gledati kako sa svakim novim danom dodatno produbljuju svoj odnos, koji je od prvog dana odličan. Jednostavno ga obožava, baš kao i ja, i od trenutka kada je ušao u naš život, centar je našeg svemira.

Story: Koji vas roditeljski izazovi čekaju u dogledno vrijeme?

Prvi je veliki izazov polazak u vrtić. To nas čeka već najesen. Potom skidanje iz pelena i sve kako već ide svojim tokom. Uglavnom, silno se veselimo svemu što dolazi.

Story: Koliko je izazovno uspješno uskladiti karijeru i obiteljski život? Kako vama to polazi za rukom?

Zasad je sve dobro jer je supruga na rodiljnom dopustu, a pomažu nam i bake. Budući da sam dio informativnog tima RTL-a, često sam na putu, nerijetko ni sam ne znam kada će mi dan početi i kada će završiti, ali zato ono slobodno vrijeme koje imam provodim isključivo s obitelji. Ti su trenuci rezervirani za igru s Aleksandrom u parku, duge šetnje šumom…

Story: Koje ćete životne vrijednosti, usvojene još tijekom djetinjstva i odrastanja u roditeljskom domu, nastojati prenijeti na sina?

Vjerujem da veliku većinu. Prije svega ljubav, potom obzirnost, spremnost da se pomogne drugome, blagost. Jako mi je važna i pristojnost, i u komunikaciji i u ophođenju. Danas nerijetko znam vidjeti nepotrebno ružno ponašanje mladih ljudi prema starijima i to me užasava. Mislim da je to nedopustivo i to ću nastojati naučiti i Aleksandra.

Story: Nedavno ste zaintrigirali pratitelje objavivši na društvenim mrežama kako ste se počeli pripremati za veliko slavlje u vašoj obitelji. Možete li nam više otkriti o tome?

Ana-Mari i ja poznajemo se nešto dulje od dvadeset godina, a od toga smo 16 u braku. Ta 2004. godina čini nam se jako dalekom i vjerujemo kako je došlo vrijeme da se prisjetimo naših vjenčanih zavjeta, ali da ih ovaj put izgovorimo u crkvi. Taj će događaj biti poseban zato što će mu nazočiti i naš Aleksandar, kojega ćemo već sljedeći dan u istoj crkvi i krstiti. Iako nisam praktični vjernik, a moja supruga jest, sretan sam i ponosan što će naš sin imati i Božju zaštitu. Nikada nisam bio isključiv, općenito sam otvorena osoba, tako da sam uvjeren i kako će nam čin vjenčanja, a potom i krštenja našeg sina donijeti samo lijepe trenutke, a time i divne uspomene.

Story: Novinarstvo je jedna od stresnijih i zahtjevnijih profesija, ali vi svoje zvanje, kako kažete, ne biste mijenjali ni za što na svijetu. Što vas u poslu uvijek nanovo inspirira i pokreće?

Surađujem s odličnim ljudima. S njima nerijetko provedem i po deset sati na terenu, na stresnim i zahtjevnim zadacima, javljanjima uživo… Zajedno znamo proći i po nekoliko stotina kilometara u samo jednom danu i upravo su odlični novinari, snimatelji, ton-majstori, urednici, asistenti, producenti, da ne zaboravim nekoga navesti, ti koji me inspiriraju da budem još bolji u svom poslu. Vjerujem da je najveća snaga naše medijske kuće upravo ljudski faktor, harmonija koja vlada među nama.

Story: Kako vidite godine pred vama? Što vas veseli, a što brine?

Mislim da sam u najboljim godinama u smislu produktivnosti, energije i zrelosti. Vjerujem da sam došao u fazu života kada mogu najviše dati u poslu i karijeri. Volim napredak i smatram da čovjek uči i napreduje dok je živ. Na ruci mi stoji i podsjetnik u obliku tetovaže na kojoj je ispisana japanska poslovna filozofija, a ona glasi - stalni napredak, stalna nadogradnja. Te riječi pokušavam živjeti svaki dan radeći svoj posao i u tome sigurno neću stati. A što će biti za nekoliko godina, teško je reći. Vjerujem da ću i dalje raditi na televiziji, jer ipak je to posebna vrsta ljubavi i opsesije, rekao bih, a na kojoj točno funkciji, to ćemo ipak morati prepustiti vremenu da pokaže. Ono na što mogu utjecati jest svakodnevica, a po tom pitanju silno mi je drago što su gledatelji zadovoljni onim što im dajem u smislu drukčijeg pristupa u informativnom programu. Kada je riječ o privatnom životu, veseli me sve što uključuje moju Ana-Mari i našeg Aleksandra.